Za neke su filmove nužna upozorenja i dobna ograničenja (npr. »nije za mlađe od 12 godina i za one sa ‘slabijim živcima’«), a horor triler »Annabelle: Početak« jedan je od takvih filmova koje trebaju zaobići i oni koji su sugestibilni i/ili emocionalno krhki. Ipak, čak i takvi filmovi mogu biti poučni i zabavni (onima koji ne pripadaju navedenim »rizičnim kategorijama« i ljubitelji su filmova strave i užasa). Katkad takvi filmovi mogu biti i unosni, što također vrijedi za »Annabelle: Početak«, film koji je u prva dva tjedna prikazivanja u kinima zaradio više od 150 milijuna dolara – što je otprilike deset puta veća svota od uložene u produkciju. Sada, nakon što je određeno za koga takvi filmovi jesu, a za koga nisu, moguće je malo podrobnije pozabaviti se pričom o Annabelle, to jest okolnostima u kojim je priča nastala.

Početak uspješne franšize

Lutka Annabelle prvi put se javlja u filmu »Prizivanje« Jamesa Wana iz 2013. godine, snimljenom po scenariju Chada i Carey Hayes, u kojem demon terorizira dvije mlade žene koje dijele stan. Za pomoć se obraćaju Edwardu i Lorraine Warren (Patrick Wilson i Vera Farmiga), »paranormalnim istražiteljima«. Stvarni bračni par Warren doista se bavio paranormalnim fenomenima (Edward je u međuvremenu preminuo, a Lorraine je napunila 90 godina). U uvodu u »Prizivanje«, među ostalim, stoji i to da je »Lorraine (…) darovita vidovnjakinja, dok je Ed jedini nezaređeni demonolog priznat od Katoličke Crkve.« Te dubiozne tvrdnje trebale bi valjda pojačati dojam i kredibilitet već pomalo smiješnoj tvrdnji (za sve holivudske filmove) da je film utemeljen na stvarnim događajima, ali već bi i prosječno informirani poznavatelj nauka Katoličke Crkve mogao posumnjati u njih, čim vidi da se koriste pojmovi ‘vidovnjakinja’ i ‘demonolog’. »Prizivanje« je dobilo nastavak 2016. godine, a dvije godine prije toga Annabelle je dobila svoj istoimeni spin-off film snimljen po scenariju Garyja Daubermana i u režiji Johna R. Leonettija. Najzad, ove je godine snimljen i prednastavak, »Annabele: Početak«, u režiji Davida F. Sandberga, u kojem je, kako i sam naslov naznačuje, objašnjeno kako je lutka Annabelle postala »opsjednuta«.

Početak »Početka«

Izrađivač lutaka Samuel Mullins (Anthony LaPaglia), njegova supruga Esther (Miranda Otto) i njihova kći Bee (Samara Lee) žive mirnim životom u lijepoj i velikoj kući na osamljenu mjestu izvan grada. Sve izgleda gotovo idilično do tragičnoga trenutka kada Bee izgubi život u prometnoj nesreći. Dvanaest godina kasnije Mullinsi u svoju kuću primaju skupinu djevojčica i njihovu odgojiteljicu, redovnicu s. Charlotte (Stephanie Sigman), koja se već bila brinula za njih u sirotištu koje su morali zatvoriti.

Opsjednutost je redovito posljedica upuštanja u igre s mračnim silama, odnosno prizivanja duhova, bavljenja crnom magijom i slično. U tom, važnom aspektu film je »pravovjeran« jer može poslužiti kao upozorenje za to što se može dogoditi ako se čovjek igra s onostranim, mračnim silama.

Janice (Talitha Bateman), jedna od štićenica, teže je pokretna zbog posljedica dječje paralize, i njezina ju vršnjakinja Linda (Lulu Wilson) pokušava ohrabriti i biti joj podrška dok ju druge djevojčice, osobito dvije starije djevojke, izbjegavaju i čak joj otvoreno daju do znanja da nije dobrodošla u njihovu društvu. Djevojčica s invaliditetom koja trpi izolaciju već postaje školski primjer tipične žrtve u horor-filmovima, tako da i Janice očekivano (i, nažalost, predvidljivo) uskoro postaje žrtva mračnih sila koje se skrivaju u lutki Annabelle koju je Janice pronašla u kući.

Kasnije, kad već svima postaje očito da su Mullinsi znali za Annabelle, ali su to prešutjeli, Esther napokon priznaje da su ona i njezin muž sami prizvali tu mračnu silu u svoju kuću jer su mislili da će barem tako ostati u vezi sa svojom pokojnom kćeri Bee.

Slično su u prvom »Prizivanju« cimerice dopustile duhu da »zaposjedne« lutku i živi s njima u stanu. Bee se Mullinsima u početku prikazivala i razdragano glasala po kući i to ih je uveseljavalo, sve dok nisu shvatili da to zapravo nije bila Bee nego demon kojega su prizvali u svoju kuću. To je jedna od stvari koje su pogođene u filmu: opsjednutost je, naime, redovito posljedice upuštanja u igre s mračnim silama, odnosno prizivanja duhova, bavljenja crnom magijom i slično. U tom, važnom aspektu film je »pravovjeran« jer može poslužiti kao upozorenje za to što se može dogoditi ako se čovjek igra s onostranim, mračnim silama. Isto tako, film ni na koji način ne veliča te mračne sile niti ih stavlja u pozitivan kontekst, premda je u nekim scenama djelovanje tih sila pretjerano, ali ne toliko koliko u većini novijih horor-filmova koji se specijalnim efektima koriste i kad treba i kad ne treba, po metodi »valjda će nešto od toga upaliti«.

Međutim, čak i kad su specijalni efekti efektni i prikladni, nakon izlaska iz kina treba se podsjetiti i na to da su Božja snaga i moć neusporedivo veće od svih mračnih sila i da su opsjednuća ipak vrlo rijetka. U tim rijetkim slučajevima u kojim je doista riječ o opsjednućima najčešće se ne radi o nekim fizički razornim silama, kako se to prečesto prikazuje u filmovima, a takve prikaze ipak se može shvatiti simbolički kao posljedice grijeha koji čovjeka zapravo najviše ranjava i ugrožava. U svakom slučaju, dvije su krajnosti koje treba izbjegavati: prva, vidjeti vraga (zlo, demone, mračne sile…) svugdje i druga, nijekati da postoji.

Ima li tko šibice ili upaljač?

Najveći promašaj i nelogičnost je to što se u »Početku« (i cijeloj franšizi »Prizivanja«) nitko nije sjetio da »opsjednutu« lutku spali, nego su ju držali u kući (uz iznimku neuspjeloga pokušaja bacanja lutke u smeće) i nakon što su postali svjesni da se demon koristi tim objektom. Čak je ubačena i »flashback« scena u kojoj dvojica svećenika blagoslivljaju lutku Annabelle, a zatim ju stavljaju u malo spremište koje je Samuel Mullens oblijepio stranicama Biblije!? Dvojbena je i scena u kojoj se Janice »ispovijeda« sestri Charlotte – čini se da scenarist nije upoznat s činjenicom da ispovijedati u Katoličkoj Crkvi mogu samo zaređeni svećenici, ali budući da nije prikazano odrješenje, nego je Janice od sestre dobila samo »pokoru«, može se dopustiti mogućnost da je to za njih bio dogovoren način za rješavanje problema, odnosno svjesni »igrokaz«.

Unatoč navedenim nedostatcima, netočnostima i pretjerivanju, »Annabelle: Početak« zasigurno je najuspjeliji dio franšize »Prizivanja« koju autori planiraju razvijati, i to kronološki u oba smjera: unatrag i dalje u budućnost, s obzirom na vrijeme radnje prvoga »Prikazivanja«. Sljedeći je na redu još jedan prednastavak, pod nazivom »Redovnica« (»The Nun«), koji se u kinima može očekivati već sljedeće godine, a autori su ga već najavili na samom kraju odjavne špice »Annabelle: Početak« (da, i to je jedan od primjera zašto treba ostati u kinu dok se odjavna špica ne »odvrti« do kraja) u jednoj ubačenoj kratkoj sceni. Posebno treba pohvaliti mlade Lulu Wilson i Talithu Bateman koje su se našle u zahtjevnim ulogama, ali su odradile izvrstan posao, uz već potvrđene »veterane« Mirandu Otto i Anthonyja LaPagliu.

Kad strašni efekti izazovu podsmijeh
Film »Egzorcist« Williama Friedkina iz 1973. još uvijek stoji na samom vrhu popisa horor-filmova s tematikom opsjednuća i demonskih sila. Priča Friedkinova filma utemeljena je (makar labavo) na  istinitim događajima, što u gledateljima stvara još veći dojam sablasnosti, ali neke stvari moguće su samo u filmovima, kao što je npr. scena u kojoj opsjednutoj djevojčici Regan zloduh zaokrene glavu za 360 stupnjeva. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je »Egzorcist« snimljen, specijalni efekti nisu bili tako često korišteni kao danas, što je, možda paradoksalno, pomoglo Friedkinu da snimi dobar film jer nije bio u tako velikom iskušenju da poseže za jeftinim, digitalno generiranim trikovima kao što to prečesto čine današnji redatelji.

IZVORPrilika br. 9/2017.
Prethodni članakMODNI PARADOKS Kako to da živimo u demokraciji, a svi isti?
Sljedeći članakSUOČAVANJE S EKSPANZIJOM BOLESTI PRETILOSTI Bolesna debljina ubija