»Život je zakon!« i »Dosta je!« – između tih dvaju slogana kao da se ukotvila čitava hrvatska stvarnost proteklih desetak dana, u kojima su se hodovima za život i obranu priziva savjesti suprotstavili prosvjedi za dostupnost pobačaja potaknuti slučajem trudnice koja nosi bolesno dijete. Suprotstavljanje »života« i »izbora« sasvim se slučajno zbivalo u tjednu važne kulturne, ali i bioetičke obljetnice – 50 godina od europske premijere filma »Solaris« ruskoga redatelja Andreja Tarkovskoga. Tarkovskijev znanstveno-fantastični klasik o moralnim dilemama posade jedne svemirske postaje suočene s paranormalnim fenomenima, utemeljen na istoimenom romanu poljskoga književnika Stanislawa Lema, s raspravom o pobačaju, naime, povezuje mnogo više od samoga datuma. »Solaris« višestruko propituje nedohvatnu tajnu ljudskoga života i nepronični ponor njegova oduzimanja – toliko da čak i svojedobna kristalizacija toga kinematografskoga dragulja više duguje povijesti ćudoređa nego napretku astronomije.
Tarkovski je na scenariju za »Solaris« započeo raditi još burne 1968. godine, no sprega onoga što naziva »mukotrpnom dokolicom« i istančanosti njegova autorskoga postupka – vidljiva u naglim rezovima između stvarnosnih i snolikih odsječaka dugih i zvukovno suspregnutih kadrova – rad će na filmu produljiti sve do 1972. Ipak, promatrajući moralno-političke prilike toga vremena, teško je odbaciti pomisao da se radilo i o svojevrsnom opipavanju bila povijesnoga trenutka. U vrijednosnom su smislu, naime, rane sedamdesete označile moralni sunovrat Europe – sunovrat čiji se izgled kolebao između himbena nehaja uobličena u Preporuci 675 Vijeća Europe, kojom je potaknuta masovna dostupnost kontraceptiva, i iskrene pobune utjelovljene u uzvicima »Pobacile smo!« na feminističkim prosvjedima za legalizaciju pobačaja diljem Europe. Na istom se vrijednosnom bojištu našao i ostatak Zapada kada je 1972. godine do američkoga Vrhovnoga suda dospio slučaj »Roe protiv Wadea«, čiji je zaključak iduće godine dokinuo sve protupobačajne zakone u SAD-u. Za razliku od zla totalitarizma, zlo pobačaja koje se otada širi nesmiljenim korakom ne uzima u obzir državne granice; tako je pobačaj tijekom prvoga tromjesečja trudnoće 1972. odobren u DDR-u, a već iduće godine i u Saveznoj Republici Njemačkoj.
A da su se na pobačaju skršile i posljednje bajke o pobožnoj duši Istoka spram bezbožnoga duha Zapada dokazuje i primjer Tarkovskijeve voljene Rusije, koja je prva u Europi ozakonila pobačaj, a njegovom je žrtvom samo u 1972. bilo više od 4,7 milijuna djece.
Sumrak onodobnoga duha zrcali se u nebrojenim mlakama iz kadrova svih Tarkovskijevih filmova, no prizori ruševne postaje na planetu Solaris osobito podsjećaju i na stvaralačku tamu koju je Tarkovski proživljavao u potrazi za svojim trećim filmom. Sovjetska cenzura, čije su se pandže bezuspješno mašile i »Solarisa«, Tarkovskomu je zbog »ideološke neispravnosti« 1966. baražirala »Andreja Rubljova«, a odbijen mu je i scenarij za »Bijeli, bijeli svijet«, iz kojega će tek 1975. izniknuti film »Zrcalo«. Premda proslavljen među kolegama poput Ingmara Bergmana i nagrađivan na međunarodnim festivalima poput onoga u Veneciji, Tarkovski je u Rusiji bio primoran na hod po korektnom rubu celuloidne trake u potrazi za komadićem redateljskoga kruha. Neizvjesnost toga hoda vjerojatno je žalac koji ga je ponukao da, iščitavajući Lemow prijelomni roman iz 1961., istodobno započne ispisivati i duhovne lomove svoje poetike. Tarkovski je, naime, od 1970. prikupljao svoje bilješke o naravi filma i iskustvu kinematografije, ali i svrsi umjetnosti uopće, koje će pod naslovom »Zapečaćeno vrijeme« objaviti tek pred kraj života, 1986., koje su na hrvatskom osvanule u izdanju edicija »Božičević« krajem 2021., nekoliko mjeseci uoči 90. obljetnice njegova rođenja.
U »Zapečaćenu vremenu« Tarkovski se začudo jedva dotiče svoje svemirske epopeje koja je nastajala usporedno s knjigom – uglavnom u obliku žalbe zbog pretjerane podložnosti žanrovskim atributima i kreativnih nesporazuma s angažiranim glumcima. Ipak, u jednom poglavlju savršeno sažimlje osnovni problem toga filma, čiji ulomci mogu poslužiti i kao prelet njegovim sižeom. »U ‘Solarisu’ se radilo o ljudima koji su izgubljeni u kozmosu i koji su, htjeli oni to ili ne, prisiljeni uspeti se na sljedeću stubu spoznaje.« »Solaris« govori prije svega o izgubljenosti Krisa Kelvina, psihologa koji je sa Zemlje poslan na svemirsku postaju na planetu Solaris kako bi utvrdio uzroke pogubljena ponašanja njezine tročlane posade, ali i stekao spoznaju je li nastavak te znanstvene ekspedicije gubitak vremena. Znanost o planetu prekrivenu oceanom koji se naizgled ponaša poput inteligentnoga bića ni nakon brojnih godina nije, naime, uspjela razjasniti ništa o njegovoj naravi. Tarkovski nastavlja: »Ova aspiracija, koja kao da je čovjeku zadana izvana, na svoj je način vrlo dramatična zato što je uparena s vječnom tjeskobom, zakinućem, nesrećom i razočaranjima – a konačna istina je nedokučiva.« Dolaskom na Solaris Kelvin se susreće s nedokučivošću drukčije istine: njegov jedini poznanik na postaji, Gibarian, neočekivano je počinio samoubojstvo, a ostatak posade – kibernetičar Snaut i astrobiolog Sartorius – od njega nastoji prikriti da se na postaji pojavljuju i drugi ljudi, »posjetitelji«, sve dok mu se u njegovoj sobi ne ukaže njegova partnerica Hari, zbog čijega ga samoubojstva savjest progoni već 10 godina.
»Čovjeku je usto dana i savjest, koja ga tjera na to da se muči kad njegova djela nisu u skladu s moralnim zakonima – što znači da je i prisutnost savjesti u određenom smislu tragična«, ustvrđuje Tarkovski. Ne dvojeći je li riječ o zbiljskoj osobi, Kelvin vrlo brzo ubija Hari lansiranjem u orbitu, no Snaut mu otkriva da će se njegova »posjetiteljica«, koju je na temelju njegovih sjećanja načinio sam planet, ponovno pojaviti. Ispočetka suzdržani, Kelvinovi osjećaji prema novoj Hari sve se više produbljuju unatoč Sartoriusovim opomenama, usuprot kojima ona izgovara ključnu misao filma: »posjetitelji« su zapravo utjelovljenja savjesti svojih domaćina – a nju se može zavoljeti ili zakopati. »Ipak, junake ‘Solarisa’ pratila su razočaranja, i izlaz koji smo im ponudili bio je prilično iluzoran.« Nagovještaj je to kako Harijina ponovnoga samoubojstva motivirana patnjom zbog otkrića manjkavosti vlastite ljudskosti tako i njezine dragovoljne eutanazije na rukama Snauta i Sartoriusa kako bi se okončala Kelvinova muka. »[Izlaz] je bio u snu, u mogućnosti spoznaje vlastitih korijena, koji su zauvijek vezali čovjeka uz Zemlju koja ga je rodila. No i te veze za njih su u biti bile nerealne«, zaključuje Tarkovski najavljujući kraj filma u kojem se, nakon što posada napokon zaustavi nastanak novih »posjetitelja« bombardiranjem planeta rendgenskim zrakama, Kelvin ipak ne odlučuje na istinski povratak na Zemlju, nego za ostanak na zagonetnom planetu koji mu je namjesto nesavršene inačice Hari na jednom od svojih otoka stvorio savršenu iluziju njegova zemaljskoga doma.
Obrisi temeljnih bioetičkih pitanja prirodno se nameću. Kelvin se isprva i ne suspreže ubiti Hari jer ju ne smatra ljudskom osobom, nego stranom i prijetećom pojavom, što je glavni izgovor većine ranih pobačaja u svijetu. No Hari sama diže ruku na sebe kada procijeni da zbog svoje urođene mane – nedostatka identiteta – nikad ne će živjeti potpuno sretno. Neodoljiv je to podsjetnik i na vodeći motiv današnjih pobačaja: sprječavanje patnje koja odsvakuda prijeti nerođenu djetetu. Harijina pak dobrovoljna eutanazija za Kelvina odgovara opravdavanju pobačaja očuvanjem koje god iluzije vlastitoga integriteta. I upravo zato Tarkovskijev etički »Solaris« – za razliku od epistemološkoga Lemova – završava iluzijom: nestankom Kelvinove savjesti nestala je i njegova potreba da na stvarnoj Zemlji izgladi račune, a ostala je tek požuda za glatkoćom sjećanja, oslobođena svake nade. Iako i sam bez nade u svoju pravoslavnu Crkvu i u mogućnost »opće istine«, ali nikad i u žrtvovanoga Boga, Tarkovski je upravo nasuprot Kelvinovoj odluci naslutio temeljnu poruku svoje umjetnosti. »Sloboda, to znači naučiti ništa ne zahtijevati od života i od ljudi oko nas, nego zahtijevati ponajprije od sebe i lako davati. Sloboda je u žrtvi u ime ljubavi!«
