FLAUTISTICA I BUDUĆA PRIRODOSLOVKA KLARA VERGLES »Nas katolike ne treba biti strah«

Klara Vergles
Klaru Vergles iz Biškupca pokraj Svetoga Ivana Zeline krizmanički žar ne napušta ni i u studijskim kabinetima na zagrebačkom PMF-u

Pastoralna suradnica, animatorica i koordinatorica mladih Zelinskoga dekanata Klara Vergles studentica je 3. godine studija biologije na PMF-u u Zagrebu. Redovito je na raspolaganju svojoj župi, a služiti zajednici kojoj pripada, rekla je, obogaćuje ju i veseli.

Rođena je 16. travnja 2000. u Zagrebu, odrastala je i danas živi u Svetom Ivanu Zelini. Roditelji Josip i Ivkica, rođena Pečenko, oboje rodom iz Svetoga Ivana Zeline, upoznali su se 1986. i iste se godine vjenčali u svojoj župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Josip je nakon godina rada u struci kao strojarski tehničar odnedavno u mirovini, a Ivkica je već četiri i pol godine zaposlena u Njemačkoj u kuhinji umirovljeničkoga doma. Klara je njihovo jedino dijete koje im je rođeno nakon 14 godina braka. Žive u Biškupcu, mjestašcu udaljenu pet minuta vožnje do crkve, u smjeru Varaždina, a pripadaju župi sv. Ivana Krstitelja u Svetom Ivanu Zelini. Tamo su cijeli život. Sada im je župnik Vlado Bogdan, s kojim se, ističe, odlično slažu.

Flauta je presudila

»Rođena sam i odgajana u obitelji u kojoj se živjelo u vjeri. Molitva i misa nedjeljom i blagdanima oduvijek je bila sastavni dio našega obiteljskoga života, a i tata je prije bio član župnoga, mješovitoga zbora. Još kao malo dijete veselila sam se odlascima u crkvu jer je tamo uvijek bilo nekako posebno, a roditelje sam uvijek nakon misa ispitivala i tražila da mi objasne neke dijelove mise, poput zašto sada svećenik kaže to i to, a što mi tada moramo odgovoriti. Uvijek su bili strpljivi, ali, rekla bih, i sretni zato što sam pokazivala interes. U osmom sam se razredu zajedno sa svojim vršnjacima pripremala za sakrament potvrde, što je bilo razdoblje u kojem sam ozbiljnije i s punim razumijevanjem doživjela samoga Krista. Iako sam bila vjernica i išla redovito u crkvu, nisam znala na koji bih se način priključila zajednicama u svojoj župi. Osnovnu školu i opću gimnaziju polazila sam u Svetom Ivanu Zelini. Dobro sam učila, imala sam dobru ekipu. Tijekom osnovne škole svirala sam flautu u glazbenoj školi, a u srednjoj sam školi pjevala u školskom zboru. U gimnaziji u Zelini glazbenu mi je umjetnost predavala profesorica Kristina Benčić, koja je ujedno župna orguljašica, i tada je vodila župni zbor mladih ‘Santo’. Po završetku prvoga razreda pozvala me u zbor kako bih s njima svirala flautu i ja sam, uz dodatni poticaj i nagovor svojih roditelja, a posebno tate, odlučila doći na prvu probu. Tako sam ušla i u zajednicu mladih u svojoj župi i postala malo aktivnijom članicom župe. I danas sam zborašica, a s profesoricom Kristinom i dalje surađujem. Već nekoliko godina sviramo za prvu pričest u našoj župi.«

»Mene nikada nitko nije napadao zbog vjere, ali mogla sam čuti razne negativne komentare na račun naše vjere i Crkve. Prije bih izbjegavala takve razgovore, no više nemam problem s jasnim iznošenjem svoga stajališta i Istine kojoj vjerujem«

»Doma tata i ja odlično funkcioniramo. I mama dođe iz Njemačke, tata češće ode do nje, a ja rjeđe zbog studijskih obveza. Putujem busom svaki dan u Zagreb na studij. Ne mogu si zamisliti da živim u Zagrebu. Divna mi je pomisao da ću na kraju dana leći u svoj krevet u Biškupcu. Imam sestrične, povezane smo kao sestre. Životni mi je prioritet završiti studij, a onda bih se željela zaposliti u struci. Željela bih se baviti zaštitom prirode ili zoologijom, zapravo bih to htjela povezati. U vezi nisam, posvećena sam pastoralu mladih. A vjera mi puno znači. Oslonac mi je, ono što me nosi u životu, oblikovalo me i oblikuje svakoga dana.«

Animatori animirali animatoricu

»Godine 2018. na nagovor svoga prijatelja i animatora u župi prijavila sam se na temeljnu formaciju animatora u svojoj Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji. U tom trenu nisam u potpunosti znala tko su animatori i što oni točno rade, ali znatiželja me natjerala da odem i vidim. Danas se s radošću i veseljem prisjetim svojih formacija i ne žalim što sam se odlučila na taj korak. Uz usavršavanje animatorskih vještina, dobila sam i znanja koja nisu nužno vezana uz animatorstvo, nego su primjenjiva i u drugim područjima života. Ali ono najbitnije, moj duhovni rast i povezanost sa samim Bogom rasla je i rasla. Od te godine u svojoj župi djelujem kao animatorica i više sam uključena u život zajednice mladih. Unutar zbora i zajednice u zadnjih šest godina koliko sam članica stvorila sam jako dobra poznanstva, kvalitetna i dugoročna prijateljstva, pa čak i kumstvo. Rad s ljudima uvijek je izazovan, pa je tako znalo biti izazovnih situacija, ali ako je centar našega okupljanja sam Krist i ako je naš motiv iskren, stvari odmah idu lakše i kako treba.«

Ususret susretu mladih

»Nakon većega angažmana u župi uslijedilo je isto na biskupijskoj razini. Godine 2019. rodila se ideja za osnivanjem zbora mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije. Voditelj me pozvao u organizacijski tim na početku osnivanja i danas pjevam u tom zboru. Animiranje misa pjevanjem ili sviranjem za mene ima posebnu važnost; u tom trenu doista osjećam rečenicu svetoga Augustina: ‘Tko pjeva, dvostruko moli.’ Uz to što naš zbor animira razna misna slavlja i događaje na biskupijskoj razini, trenutačno se bavi i pripremama za SHKM koji nas čeka u rujnu u Bjelovaru. Za susret radimo i dekanatske pripreme u obliku susreta mladih u dekanatu pa sam zadužena za koordinaciju u svom Zelinskom dekanatu. Mladi su željni više događanja na razini župa i dekanata i odaziv na zadnjem susretu sve nas je ugodno iznenadio. Pozitivni dojmovi i dobro raspoloženje sudionika nakon susreta uvijek nam je motivacija za dalje.«

»Prije sam šutjela«

»U zajednicama unutar župe lakše je biti vjernik, a prave kušnje najčešće dolaze izvan zajednica. Na primjer u školi, na poslu ili na fakultetu. Studiram biologiju na zagrebačkom PMF-u, na kojem, koliko sam do sada uspjela vidjeti i čuti, ima relativno mali broj vjernika. Mene nikada nitko nije napadao zbog vjere, ali mogla sam čuti razne negativne komentare na račun naše vjere i Crkve. Prije bih izbjegavala takve razgovore i šutjela, ne zato što me bilo sram, nego me bilo strah što sam u manjini i što ništa ne ću postići. U zadnje sam vrijeme primijetila kako se taj strah smanjuje i kako više nemam problem s jasnim iznošenjem svoga stajališta i Istine kojoj vjerujem.«

Poticaj na obraćenje

»Uvijek se trudim na miran i jasan način predočiti svoju stranu i pokazati im da ne osuđujem ljude koji imaju različita stajališta od moga o vjeri i da će svaki istinski vjernik to imati u sebi. U većini slučajeva osjetim kako se ljudi iznenade i zainteresiraju pa još i dodatno, ne radi napadanja, nego iz čiste znatiželje, ispituju ono što ih zanima, a možda nisu to imali koga pitati. Nas katolike zato ne treba biti strah glasno reći i elaborirati svoje stajalište jer možda je baš tamo netko tko treba čuti našu stranu. Možda se netko opet ne će složiti, možda ćemo nekomu promijeniti stajalište o vjeri i Crkvi, a možda čak i nekoga potaknuti na obraćenje.«

Laici kao uho za slušanje sumnjičavaca
Smatram da je uloga laika vrlo bitna u svjedočenju i naviještanju naše vjere. Prije će se ljudi koji nisu aktivni vjernici ili nisu uopće vjernici otvoriti laicima po pitanju stvari koje ih muče ili im nisu jasne unutar naše vjere nego što će se obratiti svećenicima. Laici stoga moraju biti mudri i dobro prosuditi situacije u kojima se nađu. Jasno, sve je to moguće uz vodstvo svećenika i kvalitetan sakramentalni život. Kako bi stvari između laika i svećenika funkcionirale, potrebna je jako dobra komunikacija, veliko poštovanje i uzajamno prihvaćanje. Ako ti temelji nisu dobri, teško će biti kvalitetnih plodova.