FRA JURE ŠARČEVIĆ, PROVINCIJAL HRVATSKIH KAPUCINA Kapucini su u Zagrebu dočekani s velikim usklicima

Snimio: T. Vuković | Fra Jure Šarčević, provincijal hrvatskih kapucina
Za dolazak kapucina u Zagreb svakako je bilo važno živo zauzimanje nekih građana Zagreba, ali i gradske uprave općine Gradec – Gornji grad na Griču.

Mnogi hrvatski čitatelji, vjerojatno, nisu iz kratke vijesti objavljene početkom lipnja o blagoslovu novih zvona na kapucinskoj crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu uspjeli zapamtiti da se taj veliki događaj uklopio u još veću obljetnicu – 400 godina dolaska franjevaca kapucina u Zagreb. Stoga smo zamolili provincijala hrvatskih kapucina fra Juru Šarčevića da čitateljima približi taj važan događaj iz života Katoličke Crkve u hrvatskom narodu i njegovoj metropoli.

Gradili su samostane na rubovima
Lijepo Vas molimo pojasnite na početku koji su općenito bili razlozi osnutka kapucinskoga reda, tj. po čemu su oni, pučki rečeno – posebni, ili, teološki – koja je njihova prepoznatljiva karizma?

O. ŠARČEVIĆ: Da bih odgovorio na Vaše pitanje valja se vratiti na početak Franjevačkoga reda. Odmah nakon smrti svetoga Franje Asiškoga g. 1226. došlo je do određenih previranja među njegovom braćom o tome kako autentično nasljedovati Krista po Franjinu primjeru. Kako se broj Franjinih sljedbenika brzo povećavao, jedni su htjeli živjeti evanđelje izvorno, onako kako ga je živio sam sv. Franjo, bez tumačenja, »sine glosa«, a drugi su tražili određene prilagodbe prilikama vremena i kraja. S vremenom se to pitanje sve više naglašavalo, a početkom šesnaestoga stoljeća, unutar tada velikoga Franjevačkoga reda, koji je već imao dva ogranka – opservanti i konventualci, nastala je kapucinska reforma. Red je odobren bulom »Religionis zelus« koju je izdao papa Klement VII. 3. srpnja 1528. U odnosu na ostale franjevce toga vremena kapucini su više naglašavali jednostavnost i strogost života, život u evanđeoskom siromaštvu i misaonu molitvu s obilježjem snažne kontemplacije. Zato su kapucini od početka gradili svoje samostane na rubovima gradova i sela kako bi mogli provoditi zajednički život u molitvi, ali u isto vrijeme biti blizu ljudima u njihovim najrazličitijim potrebama ili pak pomoći župnicima u različitim apostolskim i pastoralnim poslovima. Pogleda li slika zagrebačkoga Gornjega grada L. Bužana iz g. 1792., vidi se da je kapucinski samostan također na zapadnom dijelu grada, dakle na rubu.

Prvi kapucin iz Zagreba – o. Čunko
Budući da je riječ o proslavi konkretnoga povijesnoga događaja, opišite ondašnje okolnosti i razloge dolaska kapucina u Zagreb, te ključne osobe koje su imale ulogu u tome.

O. ŠARČEVIĆ: Odgovor na to pitanje zahtijevao bi puno više prostora nego što dopušta ovaj naš razgovor. Kapucini su u sjeverne krajeve Hrvatske došli zaslugom sv. Lovre Brindiškoga, crkvenoga naučitelja, koji je osnovao samostan u Grazu g. 1600., odakle preko Ljubljane, gdje je osnovan samostan g. 1606., kapucini dolaze u Hrvatsku. Godine 1618., prije točno 400 godina, kapucini su došli u Zagreb i nastanili se u Gornjem gradu. U to vrijeme hrvatski kapucini pripadali su štajerskoj provinciji, u kojoj su bili samostani današnje Austrije, Slovenije i Hrvatske, a naši su krajevi sačinjavali s habsburškom Austrijom jednu državu. Prije osnutka samostana u Hrvatskoj već je bilo mladića Hrvata koji su bili članovi štajerske provincije, pa je uprava tadašnje štajerske provincije odlučila otvoriti samostan u Rijeci g. 1610. Oko samostana u Rijeci i Zagrebu kapucini su zračili primjerom pokorničke ozbiljnosti i pastoralne zauzetosti. Za dolazak kapucina u Zagreb svakako je bilo važno živo zauzimanje nekih građana Zagreba, ali i gradske uprave općine Gradec – Gorni grad na Griču. Prvi Zagrepčanin koji je stupio u Kapucinski red bio je devetnaestogodišnji mladić Frano Čunko. Redovničko odijelo obukao je u Grazu 1628. i dobio ime Filip. Nakon 50 godina redovništva umro je kao propovjednik u Zagrebu 1673.

Kapucini su se znali kroz svoju povijest prilagoditi najrazličitijim apostolskim aktivnostima, ali uvijek vodeći računa o mudrom propisu Konstitucija: »Prvi apostolat manjega brata jest živjeti u svijetu evanđeoskim životom u istini, jednostavnosti i radosti«

Ovom kratkom pogledu na početke kapucina u Zagrebu dodajem još samo jedan detalj. Iako se u 17. stoljeću štajerska provincija, kojoj su pripadali samostani u Hrvatskoj, naglo širila, osim Rijeke i Zagreba nije osnovan ni jedan drugi samostan u Hrvatskoj, iako je bio lijep broj novih zvanja upravo iz tih dvaju gradova i okolice.

Može li se temeljem povijesnih zapisa rekonstruirati njihova svakodnevica i pastoralna djelatnost među Zagrepčanima?

O. ŠARČEVIĆ: Od samih početaka kapucinske reforme g. 1525. postoji odredba i običaj da se u svim samostanima piše kronika svih važnijih događanja iz života i djelovanja. Posjedujemo tako izvješće o osnutku, položaju i okolnostima kapucinskoga samostana u Zagrebu. U tom izvješću stoji da su kapucini, dobivši sve potrebne ovlasti od civilne i crkvene vlasti, »napokon godine 1618. s velikim radosnim usklicima naroda uvedeni u ovaj grad Zagreb i njegovu okolicu«. Osim toga u tom istom izvješću doneseno je još puno dragocjenih detalja kao što su: mjesto gdje će se graditi samostan, koje su velikodušno na Griču ustupili isusovci; zatim da je samostan imao 23 sobe i 19 redovnika. Ondje je bio studij teologije i filozofije, redovnici su obavljali duhovne vježbe, imali karitativnu pomoć, obavljali različite pobožnosti i na poziv župnika propovijedali, ispovijedali pokornike svjetovnjake, podjeljivali sakramente nemoćnima i bolesnima itd. A uzdržavali su se prošnjom. Izvješće je potpisao gvardijan fra Luka iz Zagreba i još trojica braće iz istoga samostana.

Blagost i blizina ljudima u svim prilikama
Spomenite barem ukratko i njihovu angažiranost na znanstvenom području, konkretno njihov ustrojeni studij u samostanu, izdavaštvo i slično.

O. ŠARČEVIĆ: Iz spomenutoga izvješća vidljivo je da je u samostanu bio studij filozofije i teologije, a u zagrebačkom samostanu nije bilo novicijata. Osim toga iz najstarijih kronika znano je da su kapucini zračili primjerom pokorničke ozbiljnosti. U skladu s franjevačkom karizmom krasilo ih je svjedočanstvo života, jednostavnost, blagost i blizina ljudima u svim životnim prilikama, posebice u javnim nedaćama. No među članovima Kapucinskoga reda bilo je i profesora filozofije, teologije, moralne teologije, katehetike i homiletike, a bilo je i vrhunskih crkvenih glazbenika od kojih treba spomenuti o. Anzelma Canjugu i o. Augustina Dujmušića. Kapucini profesori bili su o. Florijan Fras u 19. st., o. Odorik Ožeg, o. Hadrijan Borak, o. Tomislav Šagi-Bunić, o. Tomislav Zdenko Tenšek u 20. st. U 21. stoljeću od naše subraće profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu je o. Anto Barišić, a imamo i jednoga biskupa o. Ivicu Petanjka, krčkoga biskupa. Podsjećam da smo u 19. stoljeću imali jednoga biskupa misionara u Indiji. To je bio fra Benedikt Angelik, iz Koprivnice, rođen 1808., a umro je u Agri u Indiji 1865. Bio je provincijal, a obnašao je različite važne službe u provinciji, redu i u Crkvi.

Što se pak izdavaštva tiče, neki su od njih i dali tiskati svoja djela, no ipak ih je ostalo najviše u rukopisu iz 18. i 19. st., i mogu se naći u kapucinskim knjižnicama u Osijeku, Karlobagu, Rijeci i Varaždinu. Spomenuti kapucini profesori iz 20. st. svoja su djela tiskali i ona su i danas dostupna. Vrlo je zanimljivo još spomenuti da se mnogo tiskanih knjiga različita sadržaja nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i te knjige imaju rukom napisano na naslovnici da potječu iz zagrebačkoga kapucinskoga ili varaždinskoga samostana.

Zagrebački je samostan ukinuo Josip II.
Opišite nam ukratko i odlazak kapucina iz Zagreba?

O. ŠARČEVIĆ: Nakon što su obnovili svoju crkvu i sagradili novu samostansku zgradu, proteklo je pedesetak godina, a samostan je bio uništen u požaru g. 1706., koji je bio zahvatio cijeli Gornji grad. Ipak je postupno obnovljen. Kapucini su bili u Gornjem gradu do 1788., kada je Josip II. ukinuo kapucinski samostan, a kapucini su bili razmješteni u samostane u Varaždinu, u Rijeci i u Karlobagu. Samostanska zgrada bila je predana Hrvatskoj generalnoj komandi, a ona je u nju smjestila franjevce, koji su i sami bili izmješteni iz vlastitoga samostana. Nešto kasnije samostan je prodan privatnicima za stanovanje, a crkva je srušena. Kapucinski vrt pretvoren je u park Grič.

Stariji Zagrepčani i neki drugi bolje upućeni, vjerojatno, znaju za Kapucinske stube na zagrebačkom Gornjem gradu. Nakon svega što su pridonijeli vjerskomu, znanstvenomu i kulturnomu životu u hrvatskoj metropoli, kako ste to predočili u prethodnim odgovorima, nije li pomalo nepošteno da na Gornjem gradu nema baš nikakav spomen o njihovoj nekadašnjoj nazočnosti?

O. ŠARČEVIĆ: Dobro ste rekli, i danas postoje Kapucinske stube koje su ostale kao trajan znak kapucinske prisutnosti u zagrebačkom Gornjem gradu. U novije vrijeme, preuređenjem parka Grič, na dva mjesta u tom parku nalazi se nekoliko rečenica teksta da je nekoć ondje bio kapucinski samostan i crkva. Kao spomen na ovu visoku obljetnicu, na zgradi Državnoga hidrometereološkoga zavoda nedavno je postavljena spomenploča s natpisom: »Na ovom prostoru bio je sagrađen kapucinski samostan s crkvom na čast Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Kamen temeljac svečano je položen 5. svibnja 1618. godine. Odlukom cara Josipa II. samostan je ukinut 1788. godine, a kapucini su morali napustiti Zagreb. Spomenploču su postavili Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića i Grad Zagreb u prigodi 400. obljetnice dolaska braće kapucina u Zagreb.«

»Kapucinska književno-jezična kajkavska baština«
Istaknuti hrvatski jezikoslovac dr. Alojz Jembrih često spominje i piše o, široj hrvatskoj javnosti prilično nepoznatoj, »kapucinskoj književno-jezičnoj kajkavskoj baštini«. Iako niste kroatist ili filolog, možete li ipak spomenuti barem nekoliko kapucina koji su kao istaknuti autori pridonijeli svojim djelima stvaranju spomenute baštine?
O. ŠARČEVIĆ: Budući da je riječ o kajkavskoj književno-jezičnoj baštini zagrebačkih kapucina, jasno da ona proizlazi iz njihovih djela. Najznačajniji su Štefan Zagrebec (Matija Marković) i Gregur Kapucin (Juraj Maljevec). Istina je da se prof. Jembrih dosad najviše bavio kajkavskim djelima Gregura Kapucina i pet je njegovih djela učinio dostupnim u pretisku s popratnim pogovorima. Štefana Zagrebeca pamtimo po njegovim propovijedima u pet svezaka, ukupno više od tri tisuće stranica, pod naslovom »Hrana duhovna ovčic kerščanskeh iliti prodečtva čez vse celoga leta nedelje«, tiskano, svaki svezak zasebno, od 1715. do 1727. u Celovcu, Zagrebu. O tom djelu bit će riječi i na našem znanstvenom skupu. Njegovo je djelo i »Zadnja volja…« koje je tiskano u Zagrebu 1723. U dosadašnjem popisu djela Gregura Kapucina nalazimo ih 13 i sva na kajkavskom književnom jeziku. On je zapravo jedan od prvih kajkavskih epskih pjesnika 18. stoljeća. Epski je prikazao austrijsko-ruski rat protiv Turaka od 1788. do 1790. Najljepše mu je pjesničko djelo »Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija« iz 1800. Pjesnički izvrsna mu je i pasionska poema »Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče« iz g. 1795. Spomenuta su dvojica kapucina u kajkavskoj, a tako i cjelokupnoj hrvatskoj književnosti ostavili svoj neizbrisiv trag.
Zbog blizine puku zovu ih »pučki fratri«
Bilo bi onda u redu prisjetiti se barem nekih znamenitih kapucina iz 20. stoljeća, koji su pridonijeli crkvenomu i općedruštvenomu životu Zagreba i Hrvatske.

O. ŠARČEVIĆ: Rado spominjem ovdje nekoliko imena kapucina iz 20. stoljeća. Kronološki gledano, najprije spominjem glazbenika, a bio je i pjesnik, o. Augustina Dragana Dujmušića iz Gradačca u Bosni. Tu je zatim o. Bernardin Škrivanić iz Omiša, graditelj crkve Gospe Lurdske u Rijeci, provincijal hrvatske provincije, pokretač više inicijativa, osnivač »Kuće dobre štampe«, širitelj štovanja pobožnosti Gospe Lurdske, itd. Zanimljivo, obojica su bila dijecezanski svećenici i kao takvi su ušli u kapucinski red. Tu je o. Anzelmo Franjo Canjuga, kompozitor i borac za obnovu crkvene glazbe u Hrvatskoj. Umro je u Staroj Gradiški 1952. kao robijaš osuđen na 16 godina zatvora. Od ostale značajnije braće sa zahvalnošću ovdje navodim imena još neke braće s kojima sam i osobno surađivao. To su o. Hadrijan Borak, dugogodišnji profesor u Rimu, provincijal; o. Tomislav Šagi-Bunić, jedan od vodećih hrvatskih teologa dvadesetoga stoljeća, sveučilišni profesor, provincijal, itd.; o. Tomislav Zdenko Tenšek, profesor, provincijal itd. Spominjem ovdje još samo dvojicu braće ne svećenika, kojih u našem redu ima velik broj, a među njim i više svetaca. To su fra Ante Tomičić, sluga Božji, za kojega je završen biskupijski postupak za proglašenje blaženim i svetim, i fra Konrad Šprajc, koji je najveći dio svoga života proveo kao vratar u našem samostanu u Varaždinu. Kao nekoć sv. Konrad iz Parzhama, kroz jedan je prozor motrio Isusa u crkvi, a kroz drugi ljude koji su u velikom broju dolazili na samostansku portu.

Malo dublje promišljajući o Vašem redu nameće se pitanje koja je ta osnovna nit koja povezuje sve hrvatske kapucine u povijesti s toliko različitim preokupacijama: pastoralce, znanstvenike, propovjednike, književnike, ispovjednike, graditelje, umjetnike, misionare, duhovnike, humanitarce…

O. ŠARČEVIĆ: Kapucinski red, od samih početaka, krasi evanđeoska jednostavnost, u duhu sv. Franje Asiškoga, blizina puku, zbog čega su i nazvani »pučki fratri«, zatim snažna misionarska djelatnost; propovijedanje svim slojevima ljudi, širenje pučkih pobožnosti, uvođenje u mislenu molitvu, znanstveni rad na različitim područjima. U nekim povijesnim razdobljima kapucini su se na herojski način istaknuli u njegovanju bolesnika, posebice od kužnih bolesti, a pratili su i kršćansku vojsku na bojnim poljima. I danas su neka naša braća kapelani u bolnicama, u zatvorima itd. Kapucini su se znali kroz svoju povijest prilagoditi najrazličitijim apostolskim aktivnostima, ali uvijek vodeći računa o mudrom propisu Konstitucija: »Prvi apostolat manjega brata jest živjeti u svijetu evanđeoskim životom u istini, jednostavnosti i radosti.«

Vodimo računa i o sklonostima kandidata
Znači li to da se svaki mladić koji stupi u kapucinski red može ostvariti u onom u čemu ima posebnih talenata i sklonosti?

O. ŠARČEVIĆ: Prema ranijem shvaćanju redovničkoga života, u Kapucinskom redu, a tako je bilo više-manje i kod drugih redovničkih zajednica, kad je netko stupao u red, morao se prilagoditi strogim propisima i stilu života zajednice. Red, struktura i disciplina bili su uvijek na prvom mjestu. Tko nije bio spreman identificirati se sa zajednicom i strukturom, teško bi ostajao. U novije vrijeme u prvom planu je svaka osoba, pojedinac, zato se govori o personaliziranom odgoju, koji vodi računa o potrebama i sklonostima svakoga pojedinoga kandidata. Razumije se, pod uvjetom da prihvaća temeljne postulate reda odnosno zajednice. Zdrava napetost između pojedinaca i zajednice može biti obostrano korisna. Dobar i mudar poglavar, danas je bolje rabiti izraz poslužitelj, znat će kroz strpljiv razgovor i slušanje svakoga pojedinoga, njegovih planova i želja, naći najbolje rješenje za sve. Koristeći istodobno blagost i odlučnost, te jasnoću prijedloga, mladima koji kucaju na naša vrata postat ćemo privlačni i prihvatljivi, sa svim njihovim talentima i posebnim darovima koje će staviti na službu u korist redu i ljudima.

Na kraju, najavite završetak proslave vaše velike obljetnice.

O. ŠARČEVIĆ: Središnja proslava visokoga jubileja četiristote obljetnice dolaska kapucina u Zagreb imat će nekoliko razina. Duhovno obnoviteljska kroz devetnicu odnosno trodnevnicu u dvije naše prisutnosti u zagrebačkoj Dubravi, u župama sv. Mihaela i sv. Leopolda, koje će predvoditi naša braća i biskupi; međunarodni znanstveni skup pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskoga sabora i zagrebačkoga gradonačelnika »Franjevci kapucini: 400 godina u Zagrebu (1618. – 2018.)« koji će se održati 12. i 13. listopada u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu »Vijenac« u Zagrebu. I završna proslava svečanom misom koju će 14. listopada u 11 sati, u crkvi sv. Leopolda u Gornjoj Dubravi, predvoditi kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup. Na to euharistijsko slavlje svi su s radošću pozvani.

Za ponovni dolazak najzaslužniji je bl. Stepinac
No, hvala Bogu, ipak su franjevci kapucini ponovno već dulje vrijeme u Zagrebu. Kada se i čijom zaslugom dogodio njihov povratak?
O. ŠARČEVIĆ: Za povratak kapucina u Zagreb svakako je najzaslužniji zagrebački nadbiskup sada blaženi Alojzije Stepinac. Stepinac je htio u svojoj nadbiskupiji, na periferiji Zagreba, imati redovnike poput sv. Leopolda. Zato je osnovao župu sv. Mihaela na istočnom dijelu grada i povjerio je kapucinima. Nakon što su se kapucini tri puta obratili nadbiskupu Stepincu, on je 1. listopada 1940. uputio dopis »prečasnomu Kaptolu« da ga izvijesti o svom stanovištu glede osnutka nove župe. U tom dopisu Stepinac je naveo sedam razloga zašto kani župu povjeriti kapucinima. Spominjem samo dva. Tamo je, kaže Stepinac, većim dijelom sirotinja. A kapucini su također sirotinja, pa će jedini druge bolje razumjeti. Kapucini su omiljeli ispovjednici i kao takvi bi dobro došli i samim svećenicima kojih u Zagrebu danas ima mnogo.
I tako su se, zahvaljujući prije svega želji nadbiskupa Alojzija Stepinca, kapucini nakon 153 godine vratili u Zagreb, sada ne u središte, gdje su nekoć bili, nego na periferiju, u zagrebačku Dubravu, gdje im je, inače u skladu s njihovom karizmom, najprikladnije mjesto.
Bl. Stepinac je, i prije nego li je započeo službeni postupak za proglašenje blaženim i svetim o. Leopolda Bogdana Mandića, proročki još 1945., samo tri godine nakon Leopoldove smrti, najavio da će Bog po tom sićušnom kapucinu učiniti velike stvari u našem hrvatskom narodu.

IZVORGlas Koncila br. 41/2018.
Prethodni članakCRKVA UZ MJESTO »GOSPINE STOPE« Crkva Gospe od Loreta na Malom Bokolju
Sljedeći članakŽUPA UZNESENJA BDM U SUTIVANU NA BRAČU Župna zajednica raste