U korizmenom hodu post, odricanje i djela milosrđa tradicionalna su »oružja« koja pomažu u suobličavanju vlastitoga života prema Kristovim kriterijima. No ovogodišnja korizma prožeta je i molitvenim vapajima za zaustavljanje agresije na istoku Europe jer mnogi Ukrajinci korizmu ove godine doista žive kao »teško«, »intenzivno« vrijeme… O korizmi koja i u ovim uvjetima može biti plodonosna te pastoralnom radu s mladima razgovarali smo s franjevcem konventualcem Stjepanom Brčinom, koji i ove korizme okuplja stotine mladih na susrete uživo i preko interneta.
Europa je već dugo zahvaćena duhom sekularizma, odavno je u Europi duhovnost potisnuta, većina se okreće materijalnim stvarima i drugim vrijednostima, a Boga stavlja u drugi plan. Svakako da ratna događanja, kao i svaka druga kriza, potiču na promišljanje o istinskim vrijednostima, stavljaju u pitanje svemoć čovjeka i podsjećaju ga koliko je unatoč bogatstvu i materijalnoj situiranosti u takvim situacijama bespomoćan, slab, ne može učiniti ništa… Ostaje nam sklopiti ruke i aktivirati »nuklearnu duhovnu bombu« koja može zapljusnuti i preplaviti svakoga čovjeka. Bilo bi dobro da osoba i prije nego što se nađe u strahu, prijetnji i opasnosti bude svjesna Božje prisutnosti, a pravi vjernik – bez obzira na situaciju s kojom se suočava – zna što mu poručuje korizma: neizmjerna je snaga molitve i posta. To nam je potvrdio i sam Isus Krist. Današnji se čovjek, nažalost, okrenuo prema sebi, pa i sadašnja izvanredna situacija možda može pomoći otkriti pravo stanje u Europi i odnos življenja prema Bogu. Europa potiskuje Boga, u školama i drugim ustanovama skidali su se križevi i vjerski simboli. Cijela ta situacija trebala bi čovjeka vratiti pravim vrijednostima, a to je poštovanje svake osobe, njezina dostojanstva, njegovanje života u miru… Paradoksalno je i žalosno da unatoč golemim financijskim izdvajanjima današnjega svijeta za sigurnost i mir trenutačno mira nemamo.
Unatoč svojoj moći i snazi, političari i oni koji vode društveni život te ulažu silni novac u naoružanje nisu uspjeli zaštititi mir. Svjedoči to da je istinit osjećaj mnogih o fijasku današnje politike. Sve to može potaknuti ljude da promisle kako ljudi ipak nisu bogovi, nego da vlastitu snagu i pouzdanje treba staviti u Gospodina.
Za pravoga vjernika liturgijsko vrijeme korizme uvijek je poticaj da njeguje post, intenzivniju molitvu i djela milosrđa. To ne mijenja aktualna društvena situacija. Ali ipak zbog suočavanja sa strahom čovjek se više duhovno aktivira i utječe Bogu. Stoga i ova korizma može biti trenutak reevangelizacije uspavanih kršćana, a to podrazumijeva obraćenje srca. Ne ostati tek na korizmenim ritualima, odricanju samo da se postigne dobra dijeta, davanju vlastitoga suviška od posta, odlasku na pobožnost križnoga puta, nego treba nasljedovati onu biblijsku misao: »Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, ne ćeš prezreti.« Korizmeni bi dani u svakome trebati izazvati povratak osobnoga odnosa s Bogom, obraćenje i promjenu srca. Jer kako se kaže u Svetom pismu: »Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.« Tomu svjedočimo u Europi, jer ako se Boga voli i poštuje, ne izbacuje ga se iz vlastitoga života, ne izbacuje ga se iz svojih ustanova, ne stidi se Kristova križa po kojem je čovjek spašen. Jasno treba poručiti: u ovoj situaciji nije se Bog udaljio od nas, nego smo se mi udaljili od njega. Zato korizmeni dani i post trebaju biti trenutak povratka Bogu, dani promjene, dani milosti Duha Svetoga koji mijenja i donosi plodove mira, ljubavi, strpljivosti, blagosti, dobrote nasuprot plodovima zlih duhova – nestrpljivosti, razdoru, neprijateljstvu.
To je zadaća svih nas, baš svih. U Bibliji čitamo da onaj tko gori vatrom Duha Svetoga, onaj kojega je Isus dotaknuo ne može šutjeti, on o tome govori, svjedoči što je Isus napravio u njegovu životu. Tako je i danas – bilo da je riječ o vjerniku laiku, svećeniku, redovniku ili redovnici, biskupu. Svi koji gore za Krista ne mogu šutjeti, svatko je pozvan na reevangelizaciju na vlastitom području života i djelovanja. Onaj tko je ukorijenjen u Krista mnogo je lakše prolazio kroz pandemijsku situaciju, suočavao se s potresima koji su pogodili središnju Hrvatsku, a sada i s ovim scenama i vijestima koje dolaze o ratu u Ukrajini. Bio je smireniji jer zna da je Gospodin s njim, da ga vodi, da on sve može okrenuti na dobro.
Sve su te scene pomalo zastrašujuće svakomu čovjeku, izazivaju žaljenje, ali i podsjećaju na onu rečenicu koja je nekada pratila obred pepeljenja: »Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti« te poruku da naša domovina nije na ovoj zemlji, da je sve prolazno. Ti prizori nadalje jasno pokazuju koliko zlo može biti snažno i jako, kako se može oteti kontroli i ako čovjek njeguje zlo u vlastitom srcu, postoji opasnost da naudi i drugima.
Čovjeku prije svega treba korizma – naše odricanje, djela milosrđa i pojačana molitva – kako bi se podložio Bogu, postao ponizan, a to je važno jer svi grijesi kreću iz ljudske oholosti. Kada je čovjek pun sebe, kada misli da sve može vlastitim snagama, Bog kroz njega ne može djelovati. Poznato je to iz primjera s prvih biblijskih stranica, iz života Adama i Eve koji su zgriješili jer su željeli biti poput Boga. Važno je zato shvatiti da je čovjek Božje stvorenje i da se Bog po njemu i preko njega može proslavljati samo onda kada je ponizan. Post, pokora i molitva čini su i djela koja suzbijaju čovjekovu oholost. Tek kada je čovjek ponizan, on postaje oruđe u Božjim rukama, otvara se prostor za Božju intervenciju u ljudskom životu. A ljudi su skloni svakodnevno prinositi različite žrtve vlastitomu »ja«, vlastitim strastima, željama, požudama – to su sve bogovi kojima se ljudi najčešće klanjaju, iako toga možda nekada nisu ni svjesni.
Sveta Majka Terezija jednom je novinaru koji ju upitao kako poboljšati svijet odgovorila: »Ti kreni od sebe, ja ću od sebe – i svijet je već bolji.« Ako čovjek radi na sebi, i drugi će osjetiti i iskusiti njegovu dobrotu. Vidljivo je to posebno kada se korizmeno odricanje osmisli, kada čovjek, odričući se nečega, taj dar prosljeđuje dalje iskazujući djelo milosrđa. Tu njegovu dobrotu onda može osjetiti i netko tko nije vjernik jer će primjerice onaj tko od korizmenoga posta dio donira pučkoj kuhinji time čini dobro djelo i osobama koje nisu vjernici. Tako se širi krug dobra, a pokora i post koji krote čovjekovu narav donose dobrobit i onima koji nisu u vjeri.
Itekako! Mladi su spremni na odricanje za ono što žele postići. Poznajem mnogo mladih koji poste dvaput tjedno – utorkom sv. Antunu i petkom te svjedoče da im to nije teško. Oni su shvatili da ako krenu putom duhovnosti, a ne religioznosti – a to podrazumijeva rad na sebi i odnosu s Bogom – to donosi plod, iako uključuje i post i žrtvu. Često se mladi pitaju kako da se bore s vlastitim slabostima, traže različite načine, ali spremni su čuti što im Crkva nudi kao put, prihvaćaju ono što Crkva poučava da je dobro za njih i da im može pomoći.
Mladi imaju mnogo pustinja, bore se na različitim područjima, a Crkva bi se trebala i dodatno angažirati da odgovori na potrebe mladih. Kada govorimo o njihovim pustinjama, to je prije svega društvena pustinja. Mladi žive okruženi ljudima, a opet su sami jer mnogo vremena provode na društvenim mrežama, izolirani od stvarnosti. Ono što žive na internetu i u svijetu društvenih mreža ne znaju prenijeti u stvarnost. Nadalje, jedna od pustinja su i obitelji iz kojih dolaze, često su to disfunkcionalne obitelji, pa su brojni primjeri mladih koji dolaze na susrete te sada evangeliziraju vlastite roditelje koji im brane ići u crkvu ili izražavaju zabrinutost što njihovi sinovi ili kćeri tako često dolaze na misu, klanjanje, katehetske susrete… Ne moram nabrajati koliko mladi danas pate na području prisilnih misli, suicidalnih misli, depresije, a brojna su svjedočanstva onih koji su vjerom uspjeli izići iz toga, skupiti hrabrosti progovoriti o svojim problemima, što je onda pomoglo i drugima koji su shvatili da nisu jedini koji se nalaze u takvoj situaciji. Jedan od velikih problema jest i preuzimanje odgovornosti, donošenje konkretnih odluka, pa je velik broj neoženjenih i neudanih ili onih koji imaju duhovni poziv, a ne odazivaju se.
Da, postavio sam si to pitanje jer bi mladi mogli umjesto na klanjanje i misu otići provesti večer u kafićima, a oni radije izabiru dolazak pred Isusa. Svjedoče da ih je Gospodin oslobodio straha, prisilnih misli, da im vraća samopouzdanje. Poruku koju iz susreta u susret ponavljam mladima za koje pripremamo predavanja i dovodimo goste jest da mi nemamo odgovore i riječi za sve njihove potrebe, da ih ja kao svećenik mogu razočarati, ali ih upućujemo na Isusa Krista koji nikada ne će razočarati. Zato prihvaćaju i žive sakramentalnim životom, što budi njihovu vjeru i daje im snagu za sve ono što ih čeka.
Sustavno u akademskoj godini postoje ciklusi predavanja, primjerice od Božića do Valentinova govori se o ljubavi, braku, hodanju, a svećenici, bračni parovi, laici upućuju na kršćansku dimenziju tih tema… Donedavno sam mislio da za mlade nema zanimljivije teme od pitanja spolnosti, no kada smo ove korizme započeli otvarati psihološko-duhovne teme, interes je još veći jer je riječ o problematici koja tišti današnje mlade. Dugo se smatralo da su duhovnost i psihologija jedna od druge odijeljene, no u radu s mladima shvatio sam da im je to potrebno.
Ponekad određeni problemi s kojima se suočavaju nisu duhovnoga karaktera i ako im se u tom području usmjeri i pomogne, često i duhovnost krene nabolje, no često su mnogi vjernici odgajani tako da sve stavljaju pod segment duhovnosti.
Ne bih se baš složio s tom ocjenom, mnogo se toga promatra samo iz prizme Zagreba. Mnogi vole istaknuti da u Zagrebu imamo duhovno proljeće, da se mladi bude, no realno na prste jedne ruke mogu se nabrojiti mjesta u glavnom gradu Hrvatske koja okupljaju više od stotinu mladih. A koliko je samo u Zagrebu studentskih domova, župa, mladih koji nisu zahvaćeni nikakvih pastoralom… Kada obilazim druga mjesta u Hrvatskoj gdje držim duhovne vježbe, situacija je lošija. Mnogi mladi koji bi se i željeli uključiti kažu da nema sadržaja za njih ili da je tek ponešto prilagođeno ili osmišljeno baš za njih. Ne želim zvučati kao pesimist, i iako ima dobrih plodova i inicijativa, dobrih pokreta i grupa, to još – prema mojem mišljenju – nije velika vatra koja može »zapaliti« svijet. Ako se uspoređujemo s drugim zemljama, sigurno jest da stojimo bolje, no važno je ostati pozoran na duh sekularizma koji se probija i do nas. Vrijeme je da se probudimo, da intenzivnije radimo sa svima u području vjere, da se dogodi evangelizacija, pa sam siguran da nas ne će kao na Zapadu zaskočiti prazne crkve, zatvaranje ili ne daj Bože prodavanje crkava.
Više mladi ne dolaze k nama u crkvu, nego mi moramo njih tražiti. Internetom se zato koristim kao sredstvom evangelizacije. I papa Franjo je rekao da ne treba ići na druge kontinente, nego da je upravo internet novi kontinent koji treba evangelizirati. Ne trebamo biti internetski svećenici, ali je to mjesto gdje se mogu bacati mreže. Upravo to činim na svojim profilima: »bacam« sadržaj kroz Instagram, Youtube, preko radija i ostalih medija… Evangelizaciju vidim u dva područja: prvi je konkretni rad s čovjekom lice u lice, a drugi obuhvaća upravo taj sadržaj. To je sredstvo da se dođe do rubnih vjernika i pozove ih se u crkvu jer nije uspjeh imati mnoštvo komentara i pratitelja na društvenim mrežama, a praznu crkvu. Ljudi i na internetu traže mir, pozitivne stvari, humor, ono što ih može opustiti, a malo je onih koji siju dobro i uglavnom se vidi pesimizam. Zato je i poslanje Crkve da bude sol i donosi pozitivnost u taj svijet interneta i društvenih mreža.