FRA TIHOMIR ZUBAC – ŽRTVA PARTIZANSKE OSVETE Spisatelj koji je još mnogo mogao dati

Tihomir Zubac
fra Tihomir Zubac

U nedugu životu napisao je fra Tihomir Zubac razmjerno mnogo: što kratkih priča, što prikaza i poučnih članaka, svega šezdesatak radova. A koliko je volio pisati, svjedoči njegova molba provincijalu od 22. srpnja 1943. da mu se i dalje dopusti surađivati u nekim hrvatskim listovima. Ovako je obrazložio svoju zamolbu: »Tu objelodanjujem sastave iz naše kulturne prošlosti, koji su izvan svakog zabadanja, strančarstva ili ma koje druge zle tendencije; nakana mi je u svemu tome radu uz proširenje slave Božje 1. osvježavati uspomene na naše zaslužne ljude i osvjetljivati vriedne događaje naše minulosti. 2. svi radovi do sada nose u sebi obilježje početništva i vježbanja, te su kao priprava za usposobljenje u budućem radu.«

Provincijal je pristao na produžetak takve suradnje, uz uvjet da ne zapostavi studij. U posljednjoj godini studija nije mu dao privolu, osim ako bi »pretjecalo vremena«: »Dakle u dokolici pravite sastavke i ne puštajte pera iz ruku.«

Za grob mu se ne zna

Nažalost je ispustio pero iz ruku – ostala je nedovršenom njegova knjiga. Pao je među mnogim žrtvama poratnoga partizanskoga terora 1945., tri mjeseca nakon što mu je brat Zdenko, također franjevac, ubijen u zatvoru u Ljubuškom. »Fra Tihomir je nestao u cvjetnome svibnju koji krije bezbrojne rane na tijelu hrvatske nacije. (…) Na beznadnim putovima marša kapale su posljednje minute njegova života svjestan nemoći da ga spasi izložen engleskoj izdaji i partizanskoj osveti koja je zarobljenike bez milosti slala u mračne prostore vječnosti«, gotovo lirski prispodobio je njegovu tragediju fra Častimir Majić.

Sve članke Tihomira Zubca »povezuje ljubav prema onom Redu i narodu za koji je predao svoj mladenački život«. Bilo bi dobro sabrati njegove radove i objaviti ih, kao spomen njemu, njegovu Redu i narodu, i jednomu tragičnomu vremenu.

Rođen je 26. siječnja 1918. u Gradnićima, kršten imenom Tadija. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju u Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru. U franjevački red stupio je na Humcu 1935. Za svećenika je bio zaređen u Mostaru 1943. Diplomski i jurisdikcijski ispit položio je 1. kolovoza 1944. Kratko je pri završetku rata djelovao kao kapelan u Grudama. Partizani su zauzeli Grude oko 10. studenoga 1944., ali franjevci nisu bježali. Čini se da je, svjestan sudbine svoga brata, ubijenoga 13. veljače, tek oko 15. veljače otišao iz Gruda u nepoznatom smjeru, kako se može zaključiti iz zapisa fra Lucijana Kordića, koji je s njime putovao do Sarajeva. Svakako se povlačio prema Austriji. Zarobljen, poginuo je u nekom od bezbrojnih marševa smrti. U »Imeniku franjevaca« zapisano je samo da je u svibnju 1945. godine ubijen negdje u Sloveniji, čini se kod Postojne. Za grob mu se ne zna.

Pisao o kulturnom stanju i političkoj djelatnosti

On je »pisanje shvaćao kao svoju rodoljubivu dužnost«. »Za takav rad ni vrijeme ni okolnosti nisu mu bile naklonjene. Pisanjem se bavio tek nekoliko godina, pa se nije ni mogao potvrditi kao pisac« (I. Alilović). Objavljeni radovi ipak ga potvrđuju kao beletrista i publicista. Pisati je počeo 1934. u listu za zabavu i pouku »Ruža«, i almanahu »Stopama otaca«, a nastavio 1939. u mjesečniku »Kršćanskoj obitelji«, gdje je objavio tridesetak priča, crtica i poučnih članaka. Objavljivao je i u kalendaru »Napretku«, mjesečnicima »Hrvatskoj reviji«, »Hrvatskoj smotri«, tjednicima »Hrvatskoj grudi«, »Nezavisnoj Državi Hrvatskoj« (poslije »Seljačko ognjište«) i »Hrvatskom pravu«, dnevnicima »Novoj Hrvatskoj«, »Novom listu« i »Hrvatskom narodu«. Većinu članaka potpisivao je inicijalom imena ili imenom.

Pisao je o kraljevima Tomislavu, Krešimiru IV., Petru Svačiću, Stjepanu Tomaševiću, o Zrinskima i Frankopanima, banu Jelačiću, Eugenu Kvaterniku, o franjevcima Paškalu Buconjiću, Grgi Martiću, Augustinu Zupcu, Luki Ibrišimoviću, Martinu Mikuliću, Rudolfu Mikuliću, Didaku Buntiću, Radoslavu Glavašu i drugima, o pjesniku seljaku Nikoli Kordiću, književniku Ivanu Azizu Miličeviću i drugima; o hrvatskim seljačkim školama u Hercegovini i novinskom izdavaštvu u Hercegovini. Uglavnom je riječ o kraćim sastavcima, a veći su mu članci o Andrijici Šimiću, »posljednjem katoličkom hajduku u Herceg-Bosni«, objavljen u »Napretku« 1941., te četiri članka objavljena u »Hrvatskoj smotri« od 1940. do 1942. o Paškalu Buconjiću, Ali-paši Rizvanbegoviću, kulturnom stanju i političkoj djelatnosti hercegovačkih Hrvata od okupacije 1878. do aneksije 1908. i o nasrtajima »grkoistočnjaka« na Hrvate katolike u BiH.

Ljubav prema Redu i narodu

»Zubac ima veoma dobar uvid u literaturu, dobro veže događanja i metodološki mu je pristup pristojan. Dakako, on još nema uvida u izvornu građu pa zapisuje sjećanja nekih starijih fratara kako bi što bolje osvijetlio događaje o kojima piše. Nema nikakve dvojbe da bi se fra Tihomir – da je preživio – razvio u vrsna povjesničara. Dapače, pretpostavljam da bi ga uprava Provincije, da ratna i poratna događanja nisu potpuno poremetila normalno stanje, slala na dodatni studij hrvatske povijesti« (R. Jolić).

Svakako, sve njegove članke »povezuje… ljubav prema onom Redu i narodu za koji je predao svoj mladenački život« (A. Nikić). Bilo bi dobro sabrati njegove radove i objaviti ih kao spomen njemu, njegovu Redu i narodu i jednomu tragičnomu vremenu.

IZVORGlas Koncila br. 37/2017.
Prethodni članakKAKO OKRENUTI POGLED OD DRUGIH PREMA SEBI? »Možda ipak ne vidim dobro«
Sljedeći članakŽRTVE INŽENJERINGA S LJUDIMA Važnost cjelovite obitelji