Ime Francuza Jean-Michela, koji je 1991. bio kadar doći u Hrvatsku, baš u Vukovar, danima ne prestaje biti u fokusu hrvatske javnosti. Kako je napisao Tomislav Čadež u Jutarnjem listu, mogao je, da je htio, izbjeći užasnu smrt i u presudnom trenutku, kao ranjenik i francuski državljanin, biti evakuiran iz Vukovara. Hrvatska mladoga Francuza pokapa u Vukovaru u četvrtak 6. studenoga, a sljedeće Čadežove riječi dojmljivo sažimlju njegovu žrtvu i žrtvu njegovih suboraca. »Te rane jeseni 1991., potkraj rujna većina nas u uniformama, već je bila prošla vatreno krštenje i držala je položaje očekujući glavni udar. Većina nas u uniformama ratovala je u svojem kraju, iza nas su bile naše obitelji i poći u tom trenutku za Vukovar predstavljalo bi za veliku većinu nezamislivu budućnost i korak od sedam milja od kojega noge same bježe. Jedino potpuni zanesenjaci, najhrabriji i plemeniti dobrovoljni samoubojice, kako ih naziva filozof pesimizma Emil Cioran, još k tome krajnji optimisti, bili su tada kadri uzeti ranac i poći primjerice iz Mejaškog Sela u Vukovar. Svima nama koji smo čekali udar u Karlovcu bilo je posve jasno da će, u ravnici, gdje je sve široko, na granici sa Srbijom, JNA i četnici upotrijebiti sve što imaju, a mi nemamo i da će se ginuti kao u filmovima. Upravo tako se govorilo, kao u filmovima. Pošlo je iz Mejaškog Sela preko Zagreba za Vukovar te rane jeseni pedeset i osam hosovaca. Još su sve krošnje zelene bile, grab, bukva, grm, divlje ruže, tamo gdje je Korana najljepša rijeka na svijetu, malko poviše Karlovca, gdje već livade razdvajaju krš i gdje je sve uzbrdo ili nizbrdo. Mejaško Selo je u stvari tek zaselak Barilovića, samo nekoliko kuća, idealno za dječje igre. Dok je sve lišće otpalo, a Mejaško Selo osvanulo ukrašeno snježnim kapama, polovica od pedeset i osam hosovaca jest bila mrtva, a svi preživjeli su izranjavani, osim nekolicine potpunih sretnika, u kojih su sve rane samo duševne.
Mnogi, nadalje, koji nisu završili pod zemljom, jesu u srpskom logoru, gdje su opet proživjeli posebnu torturu. Jean-Michel Nicolier bijaše među njima poput tragičnog suvremenog junaka iz nenapisana francuskog romana, idealist strastven, potpuno svjestan u što hodi i koja je moguća cijena. Poginuti iz ideala, zar je to moguće? Moguće je, a u stvarnom životu to znači da ćeš poginuti za svojega ratnoga druga. Mogao je, da je htio, Jean-Michel Nicolier izbjeći užasnu smrt i u presudnom trenutku, kao ranjenik i francuski državljanin, biti evakuiran iz opkoljenoga Vukovara. Mrtvi suborci hode iza njega, ne želi ih ostaviti, ne želi ostaviti niti žive. Ide do kraja. Njegova je sudbina odlučena. Što mu je dotad bila ulaznica za život, to da je Francuz, sada je postala ulaznica za smrt. Čim su ga pronašli među ranjenicima u vukovarskoj bolnici, četnici i JNA izdvojili su ga za posebno mučenje. Pronađeni su sad na Ovčari, uz posmrtne ostatke Jean-Michela Nicoliera, i posmrtni ostaci još trojice heroja, dragovoljaca, tamo pogubljenih hrvatskih branitelja, Dragutina Štica, Zorislava Gašpara i Josipa Batarela. Još četiri obitelji kojima je utjeha – grob. Lyliane Fournier, majka Jean-Michela Nicoliera, danas živi u Zagrebu, a dugo je živjela u Karlovcu, gdje je mnogo žena poput nje, koje su davno izgubile sinove. Rijeke teku, jeseni prolaze, zadnjih godina sve kasnije opada lišće, jedino kestenovo i dalje brzo vene. Kao da najavljuje još jedno doba umiranja. I nov snijeg u Mejaškom Selu. Jean-Michel Nicolier dao je život za Hrvatsku, za njezinu slobodu, za demokraciju. To nisu fraze. Njega je doveo među nas osjećaj za pravdu, za napadnutoga, za razoružanu stranu, osjećaj za one koji se bore za opstanak. Pripadao je HOS-u, Hrvatskim obrambenim snagama, čijih je više od sedamsto boraca poginulo u Domovinskom ratu. Djela, a ne riječi, neka ti je laka hrvatska zemlja, za koju si bio spreman umrijeti, a i sada bi.«
Mlađima od 13 nije mjesto na mreži
Mnogo je rasprava izazvala inicijativa iz Europskoga parlamenta i izvješće u kojem se preporučuje zabrana društvenih mreža za djecu mlađu od 13 godina, a pristup onima između 13 i 16 bio bi moguć samo uz pristanak roditelja. Iako su dobna ograničenja već postavljena, zasad njihova provedba i zaštita ostaju simbolične. Jelena Banovac u Slobodnoj Dalmaciji pojašnjava da djeca danas odrastaju uz ekrane kao što su nekada odrastala na igralištima. Internet im je postao prostor igre, učenja i radoznalosti, ali i mjesto koje nosi i više opasnosti nego što ih veličina želi priznati. EU mora pomoći roditeljima u njihovoj borbi za zdravo djetinjstvo jer sami protiv digitalnih divova ne mogu puno. Prema istraživanjima roditelji uopće nemaju razvijenu svijest, ne misle da trebaju educirati djecu vezano za korištenje interneta. Ukidanje i ograničenje interneta i društvenih mreža ne će nikoga dovesti na pravi put. Nikad zabrane nisu donijele neki velik rezultat, ograničenje da, kao i korištenje na dobar i pozitivan način. Svrhovito korištenje u umjerenom vremenu donosi dobre rezultate i ne će imati negativan utjecaj na mentalno zdravlje djece i mladih, piše Slobodna Dalmacija.
