FRANJEVAC KLEMENT BUŠIĆ Autor duhovne i domoljubne epike

Fra Klement Bušić

Da je tzv. narodni odnosno epski deseterac i u prvoj polovici 20. st. bio još itekako živa pjesnička forma pokazuju, uz ostale, djela fra Klementa Bušića.

Rođen je u Vinjanima kod Posušja 14. studenoga 1865., kršten imenom Gabro. Pučku školu završio je u Imotskom, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Bogosloviju je studirao u Schwazu (Tirol), a diplomirao u Zadru. Godine 1881. stupio je u franjevački red i primio ime Klement, a 1888. zaređen je za svećenika. Bio je župnik u Piramatovcima, Drnišu, Lećevici, Prološcu, Živogošću, Igranima, Zaostrogu, Podacama, Bristu i Baćini. Umro je u Omišu 21. veljače 1935.

Pisao je kulturno-povijesne priloge i pjesme u desetercu u duhu »Hrvatskoga Homera« Grge Martića, često pod pseudonimom Gavril Svetogorac i Svetozorac. Radove je objavljivao u listovima i časopisima »Pučki list«, »Narodni list«, »Pučke novine«, »Jadranska vila«, »Serafinski perivoj«, »Obitelj«, »Kršćanska obitelj«, »Gospa Sinjska«, »Euharistični glasnik«, kalendar »Danica«.

Svjestan da samo trajne vrijednosti mogu održati zdravim ljudski i narodni duh, posvetio se skladanju epskih duhovno-domoljubnih pobudnica, nastavljajući tako veliku tradiciju hrvatske epike.

Veći dio njegova književnoga opusa čine vjerski spjevovi s tematsko-motivskim elementima Svetoga pisma, koje piše za »prosti puk«. Budući da je malo tko tada još imao školsku spremu višu od četiri razreda pučke škole, to je bio njegov apostolat pisane riječi, pri čemu nije manjkalo umjetničkoga nadahnuća i umijeća. Može se za ta djela kao zajednička značajka navesti: »Izražene su moralne i didaktičke pouke, poticanje na dobro i konstruktivan rad, krijepost te vršenje pravednih djela, uz poziv na strpljivost i obećanje Božje nagrade. (…) Pišući po uzoru na usmene narodne pjesme, Bušić kroz opis biblijskih događaja i svetih osoba koje su obilježile borba za vjerski ideal i junaštvo nastoji ojačati vjerski duh, uzdići kršćanski moral, ali i osvijestiti važnost domoljubne komponente u životu kršćanina. Međutim, Bušić je znao prepoznati i aktualnu društvenu problematiku stanovnika svojih župa te im kroz svoja djela na temelju Svetog pisma nastoji pružiti odgovor i smjernice za ispravno kršćansko djelovanje« (M. Zvonković).

Godine 1905. izišla je »Dobra Ruta ili prava nevjesta po Svetom pismu Starog zavjeta«, »za koju je temeljna autorova misao usmjerena protiv aktualnog rasipanja seoskih zadruga« (M. Zvonković), a 1906. tiskao je spjev »Makabejevići ili Neumrli Vjere Objavljene Zatočnici«. U tom stvaralačkom zamahu iste godine objavljen je i »Kralj David«. Sljedeći spjev, »Salamunovo slovo«, izlazio je u šest nastavaka u »Pučkom listu« 1907., a kao cjelovita knjiga tek 2006. Riječ je o 160 katrena u epskim desetercima – prepjevanim izrekama kralja Salomona. Nekoliko kitica predočit će stil i sadržaj:

»Sve taština kuda okom segneš
Pa taj pogled da svietom potegneš
Te prikupiš što na njemu biva,
Vidio bi da se u svem skriva.

Ljudstvo mrije, a drugo dolazi
Te i ovo jednako odlazi:
Na svietu je svegjerna izmjena
Sviju stvari sustopna promjena 

(…) Što je bilo, to će opet biti,
I to će se kolo svegjer viti:
Ništa nova ispod sunca nema,
Sva jednako mijenjaju se zemna. (…)

Sve ispraznost – kaže tko govori –
Kad smrt valja da svakog obori;
Nit šta pita, niti će šta dati,
Hoće samo da te živa smlati«

(poznavatelje književnosti zacijelo će ove strofe prisjetiti na Gundulićeve stihove iz »Suza sina razmetnoga«), s poukom na kraju:

»Boga ljubi, svoga gospodara,
I sinovskog ne krati mu hara;
Zakon slušaj, zapovijedi vrši,
Zemni život tim činom dovrši.

Vidit će se na sudnjemu danu,
Kakvu koji počinio tajnu;
Želiš imat svoju sreću rajnu?
Spremi Bogu svoju dušu kajnu!«.

Treba spomenuti i djelo »Focijev raskol ili kamen smutnje« iz 1900., kao poziv na crkveno jedinstvo.

Kako navodi Janko Bubalo, prema mišljenju priređivača knjige »Šimica« Umberta Lončara, Bušić je autor i epske pjesme »Šimica«. U rukopisnoj ostavštini očuvano je djelo »Stope Isusove«, kojim je, kako sam kaže, »skitio u hrvatske stihove« pojedine dijelove Kempenčeva djela »De imitatione Christi«, objavljujući ih povremeno u splitskim »Pučkim novinama« između 1911. i 1915. u formi narodnoga osmerca, pridruživši se tako maloj vojsci hrvatskih prevoditelja »Nasljeduj Krista«, od Marulića preko A. Jurjevića, B. Kašića, F. Kovačića, D. Pavičića, G. Kapucina, M. Jajića, F. Kurelca i M. Filetića do S. Bosanca, I. Blaževića, A. Stepinca i A. Jarma. Od ostalih radova treba spomenuti epilij »Oslobođenje imotskoga od Turaka«, spomen na 2. kolovoza 1717., objavljen u »Jadranskoj vili« 1928., te ondje iste godine i epilij »Grad Kamičak«, u kojem je opjevao Petra Svačića i izumrće narodne loze hrvatskih kraljeva. S nekoliko završnih stihova iz toga djela završavamo ovaj prikaz o životu i djelu duhovno domoljubnoga pjesnika budničara Klementa Bušića:

»A sad grade drevne nam prošlosti,
Poborniče hrvatske slobode,
I ako ti već ne strše kule,
Nit u tebi drže se zborovi,
Ter bilježe tek te razvaline,
Primi vijenac, što ti vila daje
U znak, Hrvat da za tobom haje!«