FRANJEVAC KOJI JE ZBLIŽIO POLJSKI I HRVATSKI JEZIK Didak Burić – zaboravljeni, a zaslužni hrvatski polonist

Didak Burić - zaboravljeni, a zaslužni hrvatski polonist

Ima književnika, znanstvenika i kulturnih radnika koje jedno veliko djelo tijekom života učini poznatim, pa i slavnim, a ima i drugih pak koje, ma koliko to djelo važno bilo, vrijeme kao da baci u zaborav. Među tim drugima je i Didak Burić, zaboravljeni hrvatski polonist, koji je zaslužio da ga se izvuče iz zaborava.

Rođen je 20. ožujka 1898. u Turiji kod Konjica, kršten imenom Stojan. U Konjicu je 1912. završio pučku školu. Potom je pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Franjevački je habit obukao 10. svibnja 1916. na Humcu, uzevši ime Didak. Nakon toga započeo je studij bogoslovije u Mostaru, a završio u Francuskoj 1924. Za svećenika je zaređen u Lilleu 1923. Odmah nakon povratka imenovan je profesorom i odgojiteljem sjemeništaraca u gimnaziji na Širokom Brijegu. Na poslijediplomskom studiju iz slavistike bio je u Krakowu i Lwowu od 1927. do 1931., gdje je tri godine ujedno bio lektor »hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika«. Doktorirao je filozofiju u Lwowu 1931. Ponovno je nakon povratka iz Poljske bio profesor i odgojitelj na Širokom Brijegu kao suplent, a profesorski je ispit položio u Zagrebu 1937. U gimnaziji je predavao »hrvatskosrpski« jezik i jugoslavensku književnost te francuski jezik i književnost.

Trebalo bi skrbiti se da ubuduće kao prethodnik hrvatskim polonistima našega vremena ne bi bio preskočen i ostao neistražen prinos zaslužnoga, skromnoga i dobroga fra Didaka Burića.

Srećom je preživio partizanski pokolj širokobrijeških franjevaca, pa je u ljeto 1945. određen najprije za vikara, a zatim za gvardijana samostana na Širokom Brijegu. Već je sljedeće godine određen za provincijalnoga vikara, sve do 1949., što znači da je upravljao Hercegovačkom franjevačkom provincijom u najtežim danima njezine povijesti. Kada je 1949. đake smjestio u novicijat u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, uhićen je i osuđen na deset godina (prema drugom izvoru na petnaest godina) zatvora i dvije godine gubitka građanskih prava. Izdržao je pet godina (prema drugom izvoru šest godina) u Mostaru, Sarajevu, Zenici i Srijemskoj Mitrovici. (Od 1945. do 1990. procesuirano je i osuđeno devedeset hercegovačkih franjevaca, osuđenih na ukupno 380 godina zatvora, od kojih su izdržali 249.) Od 1955. ponovno je djelovao u samostanu na Širokom Brijegu na raznim dužnostima. Godine 1967. došao je u Bijelo Polje za kapelana, gdje je službovao do 1970., kada je zbog bolesti otišao u Konjic, i ondje ostao do 1973. Zatim, već veoma bolestan, došao je u Mostar, gdje je umro 10. srpnja 1974., a pokopan je na groblju Musala u rodnom Konjicu.

Vrijedno je i pionirsko djelo Burićevo »Hrvatskosrpsko-poljski rječnik – Słownik chorwackoserbsko-polski« iz 1935., izišao dakle četrnaest godina prije Benešićeva »Hrvatsko-poljskoga rječnika« (1949.), a dvije godine prije njegova »Razlikovnoga hrvatsko-poljskoga rječnika«. Rječnik ima 469 stranica, što govori o opsežnosti Burićeva rada. Druga je važna knjiga »Przeglad najwazniejszych własciwosci gramatycznych jezyka chorwackiego czyli serbskiego – Pregled najvažnijih gramatičkih osobitosti hrvatskog ili srpskog jezika« iz 1936., namijenjena prije svega poljskim lingvistima i književnicima, opet tri godine prije Benešićeva rada »Gramatyka języka chorwackiego czyli serbskiego«. U rukopisu je ostavio »Poljsko-hrvatski rječnik«, četrdesetak propovijedi i duhovne nagovore.

Koliko je danas moguće utvrditi, unatoč pionirskomu Burićevu polonističkom radu, njegovo ime nije nađeno u dostupnim preglednicima hrvatskih znanstvenih članaka, a, kako se čini, nije poznat ni u poljskoj historiolingvistici kada je riječ o prinosima hrvatskih polonista.

Bio je on ne samo čovjek široke kulture, nego i velike dobrote prema svakomu. Tijekom rata intervenirao je kod vlasti za uhićene mostarske Srbe. Za zeničko uzničko razdoblje vezana je pak sljedeća anegdota. Godine 1953. jedan od zatvorenika zeničkoga zatvora Ante Artner čistio je zatvorski tavan i tom prilikom našao malu knjigu, veličine nekoliko centimetara. Pokazalo se da je to Kuran pa ga je spomenuti zatvorenik tajno predao muslimanima zatvorenicima. Cijeli Kuran, u zatvorskim ćelijama, prepisivalo je nekoliko učenijih vjernika muslimana, a budući da je tekst bio vrlo sitan, naočale s većom dioptrijom posudio im je, kako sami svjedoče, »fra Didak Burić, provincijal hercegovački«.

Trebalo bi skrbiti se da ubuduće, uz imena Franje Markovića, Tome Maretića, Josipa Hamma, Julija Benešića i drugih, kao prethodnik hrvatskim polonistima našega vremena ne bi bio preskočen i ostao neistražen prinos zaslužnoga, skromnoga i dobroga fra Didaka Burića.

IZVORGlas Koncila br. 36/2019.
Prethodni članakDUHOVNA STRANA KLIMATSKIH PROMJENA Može li se što učiniti?
Sljedeći članakKAMO JE NESTALO 500-TINJAK DJECE? U potrazi za sinom