Od 23. do 25. siječnja u Zagrebu se održava 64. teološko-pastoralni tjedan. Tradicionalno okupljanje teologa i pastoralnih djelatnika iz svih područja gdje djeluje Crkva u Hrvata ove godine razmatra o temi »Suvremeni izazovi pastorala i kateheze odraslih«. Jedan od predavača na TPT-u sarajevski je svećenik dr. Hrvoje Kalem, koji se, zahvaljujući svojoj vokaciji fundamentalnoga teologa, činio idealnim sugovornikom o toj složenoj temi koja uključuje mnoge dubinske i praktične aspekte. Sugovornik se pak spremno odazvao pozivu Glasa Koncila te govorio o pojedinim aspektima.
Za početak, reklo bi se da su se organizatori TPT-a, uz mnoge teme koje su posljednjih godina ili mjeseci u žiži unutarcrkvenih rasprava, odlučili za naoko mirniju temu. Možete li je ukratko komentirati?
U pismu koje su uputili nama predavačima organizatori skupa bili su blago iznenađeni što u čitavoj povijesti TPT-a u Zagrebu pastoral odraslih nikada nije bio temom toga skupa. Rekao bih – s pravom, jer je tema trajno izazovna, bez obzira na trenutačni kontekst. Naime, već godinama opažamo da opada vjernička praksa odraslih osoba, pri čemu pod odraslima mislimo na osobe u zreloj, snažnoj životnoj dobi. Od TPT-a očekujem da će – osim što će potaknuti na promišljanje što možemo učiniti s obzirom na pastoral i katehizaciju odraslih – iznjedriti i neka kritička pitanja. Primjerice, da možda retrospektivno pokušamo sagledati i analizirati razloge takva negativnoga trenda.
Tu se nameću pitanja kako vjernici poimaju i kako žive svoju vjeru, je li ona za njih relikt prošlosti, pitanje samo tradicije. Žive li je kao nešto hladno i neosobno ili kao nešto egzistencijalno, nešto što ima snagu uzdrmati temelje našega bića? Drugi važan argument za tu temu moje je – i ne samo moje – duboko uvjerenje da u središtu našega naviještanja treba biti obitelj. A nositelji su obitelji roditelji, odrasle osobe u srednjoj životnoj dobi. Daljnji razlog zašto smatram da je tema pogođena jest nada da će TPT možda poslužiti da se analizira što je učinjeno u posljednjim desetljećima otkako smo kao Crkva stekli slobodu; otkako je vjeronauk ušao u škole, pastoralni djelatnici u oružane i policijske snage, a Crkva dobila puno više prostora u javnom životu. Nemamo, primjerice, ili ne želimo imati odgovor na pitanje zašto je sakrament potvrde za mnoge mlade postao simbol razlaza s Crkvom. I posljednji razlog zbog kojega tu temu smatram potrebnom jest opći dojam da je poznavanje vjere u većine naših vjernika ostalo na vrlo niskoj razini. Kao da nismo uspjeli, ili smo zanemarili i propustili pozivati vjernike da produbljuju svoju vjeru, kao što kaže koncilska konstitucija »Dei verbum« u br. 8. Manjak poznavanja vjere vodi s jedne strane u radikalnu relativizaciju vjere ili u nezainteresiranost prema njoj, a s druge strane u njezinu radikalizaciju. Među razloge zbog kojih treba promišljati o zrelosti vjere odraslih treba svakako ubrojiti i sve više nejasnoća i zbunjenosti glede važnih pitanja vjere i morala, koje dolaze, kao što vidimo, djelomice i iz samih crkvenih struktura.
Pitanje je trebalo metodološki poslužiti kao uvod u razgovor, a Vi ste nametnuli toliko novih pitanja. Spomenuli ste, primjerice, kritički osvrt na prošlost…
To bi pitanje zahtijevalo duboku i svestranu analizu. No sama činjenica da se nameće pitanje je li naša vjera zrelija sada u slobodi ili je bila zrelija u neslobodi dovoljno je važna i indikativna.
Sada, ako se osvrnemo na napredovanje sekularizacije na Zapadu, ne bi se baš reklo da sloboda i blagostanje općenito idu u prilog rastu i zrelosti vjere…
Današnji zapadni čovjek, »demokratski čovjek« kako ga naziva teolog Elmar Salmann, postao je umoran od svoje slobode. Upravo bi vjera, a onda i kateheza i pastoralni rad, trebali pomoći tomu čovjeku razumjeti slobodu i pronaći odgovor na pitanje što sa svojom slobodom treba učiniti. Kršćanstvo u svojoj srži i jest Božja ponuda čovjeku da u slobodi prihvati zajedništvo s njim te da u tom zajedništvu pronađe cilj i smisao svojega života u svim njegovim dimenzijama i odnosima. No izgrađivanje takve osmišljene slobode u uvjetima izvanjske slobode možda uistinu zahtijeva veće i svjesnije nastojanje nego u uvjetima izvanjske neslobode kad se vjera u neku ruku sama po sebi nameće kao oslonac.
Što bi to bio »zreli vjernik«?
Nisu li upravo odrasli skupina do koje crkveni navještaj vjere najteže dopire? Naime, upravo je odraslim, situiranim osobama možda najlakše živjeti »kao da Boga nema«: život im je ispunjen poslom, brigama, aktivnostima, razbibrigama koje si često mogu priuštiti…
Ja ću udariti svojevrsnu kontru tomu Vašemu promišljanju. Naime, ako katehizaciju i pastoral shvatimo kao područje koje se tiče samo svećenika i redovnika, možda je uistinu teško doprijeti do odraslih, iz razloga koje navodite. No ako se vratimo duhu Drugoga vatikanskoga koncila i konstituciji »Lumen gentium«, dijelu koji govori o zadaćama laika, vidjet ćemo da su laici zapravo izvrstan kanal kojim se može doći do onih do kojih je na prvi pogled teško doći. Vjernici laici u svojim prirodnim okruženjima mogu doći do naslovnika kršćanske poruke u njihovim prirodnim okruženjima i aktivnostima. To poslanje laika ne treba shvatiti kao nešto što im klerici daju, podjeljuju ili prepuštaju, nego ta zadaća proizlazi iz samoga njihova prepoznavanja i prihvaćanja dara koji su primili sakramentom krštenja. Ako iz te perspektive sagledamo pristup odraslima, mislim da do njih zapravo i nije tako teško doći.
Mislite li tu na snažnije uključivanje laika u različite službe u Crkvi ili pak na svjedočenje u svakodnevnom životu?
Mislio sam prije svega na svjedočenje vjere u svakodnevnim životnim prilikama. Laici svojim autentičnim življenjem života u vjeri mogu doprijeti do mjesta i osoba bolje nego svećenici, redovnici i redovnice. I često to mogu učiniti vjerodostojnije od klerika i redovnika jer su po svojem habitusu bliži ljudima koje u svakodnevnom životu susreću. Netko se upravo po tom pitanju kritički osvrnuo na Sinodu o sinodnosti prigovorivši joj da pokušava poslanje laika snažnije usmjeriti »prema unutra«, a ono je prema Drugom vatikanskom koncilu ponajprije usmjereno »prema vani«, prema svijetu, prema »izlasku« Crkve iz sebe, prema »periferijama«. Današnjemu čovjeku, naime, nije potreban neki visoki doktrinarni navještaj, nego jednostavno svjedočanstvo prožeto blizinom. Uostalom, smatram da su laici koji su kadri živjeti svoju vjeru samim tim kadri i prenijeti je. To već imamo u obitelji: roditelji prenose vjeru na djecu. A onda se taj krug može proširiti na susjede, na kolege s posla, na šire društvo… bez nužne organizacije, tečajeva i sličnoga.
Već se davno među župnicima i drugim pastoralnim djelatnicima uvriježila spoznaja da je »uzalud djecu slati u crkvu ako roditelji ne dođu s njima«. Presudnu ulogu obitelji već ste ukratko spomenuli…
Odavno je poznato da vrjednote, uključujući i one do kojih se dolazi odgojem u vjeri, nitko ne može posredovati kao roditelji. Nitko! Ni Crkva ni država ni odgojno-obrazovne institucije. I to što roditelji daju, djeca primaju na drugačiji način nego što će primiti od bilo koga drugoga. Zato i jest potrebno snažnije se usredotočiti na vjernike u zrelim godinama. Ne možemo govoriti o vjeri u budućnosti bez sadašnjosti. Tko će prenijeti vjeru mladima ako ne oni koji su sada odrasli?
Vaše predavanje na TPT-u nosi naslov »Navještaj Boga u promjeni epohe: reimaginacijom do obnovljene slike o Bogu u navještaju odraslima«. Možete li pojasniti svoj pristup? I zašto je potrebna obnovljena slika o Bogu?
Uzimajući u obzir da postoje različiti načini i oblici naviještanja Boga odraslima, želio bih naglasiti da u ovoj promjeni epohe o kojoj govori papa Franjo reimaginacija može biti jedan od putova koji nam mogu pomoći da dođemo do obnovljene slike o Bogu. E sad, zašto je potrebna obnovljena slika o Bogu? Zato što smatram da je naš kolektivni imaginarij deformiran, kontaminiran pogrješnim slikama o Bogu: pretjeranim racionalizmom, tradicionalizmom, fideizmom i drugim kategorijama i strukturama čovjekovih spoznajnih moći iz 19. ili s početka 20. stoljeća, ili još i ranije. Smatram, naime, da odmak ljudi od vjere nije toliko njihov odmak od samoga Boga, nego prije svega od pogrješnih slika o Bogu. Ako tražimo krivca za takvu deformiranu sliku o Bogu, možemo ga naći u krutosti teološkoga promišljanja, u promašenoj egzegezi, pa i u promašenom katehetskom i pastoralnom djelovanju. Primjerice, dugo nam je slika Boga posredovana kroz filozofske kategorije bitka, što je dovelo do jaza između slike Boga i čovjekove egzistencije. Taj je Bog odveć transcendentan, »nepokrenuti pokretač«, dalek i kao da nema veze s Bogom kakvoga je navijestio Isus Krist. Oblikovanju takve deformirane slike o Bogu svakako je potpomogao rigorizam i moralizam koji je tijekom stoljeća bio na snazi. Neki pastoral iz 19. i s početka 20. stoljeća nazivaju »pastoralom terora«. Stoga treba doći do obnovljene slike o Bogu, upravo do slike koju nam je posredovao Isus Krist.
Čini mi se da su danas ljudi općenito izgubili povjerenje u Boga, zaboravljajući da to sa sobom nosi i gubitak povjerenja među ljudima. Zato nam »reimaginacija«, tj. sposobnost ljudskoga duha da zamišlja stvarnost u predodžbama, u slikama, a ne (samo) u pojmovima i konceptima, može pomoći da obnovimo sliku o Bogu, a time također pomoći ljudima da dođu do zrele vjere.
Bi li se mogao izlučiti ključ pristupa današnjemu (odraslomu) čovjeku?
Istaknut ću dva načela. Jedno je za mene kao za fundamentalnoga teologa svojevrsni lajtmotiv teološkoga promišljanja. Riječ je o poznatim redcima iz 3. poglavlja Prve Petrove poslanice. U 15. se retku kaže: »Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama«, a u sljedećem se retku dodaje: »blago i s poštovanjem«. Mislim da su blagost i poštovanje ključni za naviještanje Boga odraslima. Zajedno s drugim teolozima smatram da upravo krjepost blagosti može pomoći današnjemu čovjeku, otuđenu i tjeskobnu, da se pomiri sa samim sobom. Štoviše, nisam jedini koji kaže da je krjepost blagosti šifra suvremenoga govora o Bogu: bilo da je riječ o onima unutar Crkve ili onima izvan nje, današnji čovjek i Bog, po našem navještaju s blagošću, mogu ponovno uspostaviti odnos. Krjepost blagosti, naime, ne poznaje borbu za moć, za bogatstvo, za primat, za egoizam, nego u čovjeku vidi i anticipira bolji svijet. Isus je, uostalom, stavio blagost u središte svojega djelovanja. Štoviše, Isus je utjelovljena Božja blagost.
Drugo je načelo formulirao teolog Paul Tilich: »participirati, ali se ne identificirati«. Treba poznavati suvremenoga čovjeka, ali se pritom ne smijemo identificirati s duhom ovoga svijeta, s njegovom dominantnom kulturom, te zaboraviti koga i što propovijedamo. Cilj mora biti jasan: polazeći od analize situacije u kojoj se ljudi nalaze, pomoći čovjeku današnjice da preobrazi svoju egzistenciju u svjetlu slike o Bogu koju nudi kršćanstvo, a koja je u punini zasjala u Isusu Kristu.
No čini se da prednost kršćanske poruke pred dominantnom kulturom svijeta nije uvijek jasno vidljiva. Slični se prigovori mogu čuti unutar same teologije, no i mnogim se ozbiljnim vjernicima čini da im suvremena teologija, pa ponekad i sami nositelji pastirske službe u Crkvi, premalo pomažu susresti živoga Boga; da je u Crkvi odveć svjetovnosti i slično. Kao da mnogi vjernici, u svijetu u kojem je sve teže i nepopularnije biti vjernik, od Crkve očekuju nešto dublje, čvršće i više kako bi mogli sačuvati svoju vjeru i svoj kršćanski identitet, a ponekad im se nude modeli svojevrsnoga »dogovora« s dominantnom kulturom…
U odgovoru na složeno pitanje ograničio bih se na jedan segment. Čini mi se da je – pa i u kontekstu zbunjenosti koje u posljednje vrijeme kadgod dolaze i od nositelja visokih služba u Crkvi – tragedija mnogih suvremenih teologa u tome što sadržaje vjere interpretiraju izvanjski, gotovo isključivo fenomenološki. Čini se ponekad kao da nemaju ništa s tim sadržajima. To nije način teološkoga mišljenja. Teolog se mora dati uvući u otajstvo vjere, dati da ga to otajstvo posjeduje, a onda iz te uvučenosti tumačiti i posredovati vjeru. Ako se netko ne »uplete« u događaj objave, za njega je on puki fenomen. Odatle prilagodbe trendovima, umjesto da se vjera tumači, posreduje, čuva… Crkva se nije otvorila svijetu zato da svijet u nju uđe i da bude slobodna zarobljenica svijeta, nego zato da ga, budući da ima resurse, tj. puninu objave, preobrazi i privede Bogu. Bojim se da živimo u vremenima kada to nije jasno.
Vidite li negdje primjere dobre prakse pastorala odraslih, koji bi možda mogli poslužiti kao temelj i za budućnost?
Mislim da su zdrave katoličke obitelji i njihove zajednice, dobro organizirani, vođeni i uključivi pokreti te zdrave uključive manje zajednice, možda unutar veće zajednice (»zajednice zajednica«), dobar smjerokaz za budućnost. Tu se pak, osim većega angažmana laika o kojem sam govorio, nameće izazov kako takve zajednice integrirati u sakramentalni pastoral, koji među ostalim jamči i »communio«, crkveno zajedništvo.
Imaju li župe taj potencijal?
Župe su zamišljene i ustanovljene u određenom povijesnom razdoblju i s određenom svrhom koju, čini mi se, u današnjem obliku sve teže ispunjavaju. Nekada su župe bile matice oko kojih se »vrtio« sav život. Danas funkcionira još župna nedjeljna misa, sakramenti i administracija, ali to nije ni blizu ulozi koju je župa nekada imala. Jasno da ima župa koje uistinu dobro funkcioniraju, često zahvaljujući revnomu svećeniku, ali to nije opća pojava. No mislim da problem nisu ni župe ni svećenici, nego današnji čovjek u fluidnosti svega što ga okružuje jednostavno nema pravu potrebu za strukturom kao što je župa. Mislim da treba tražiti nove modele, možda svojevrsnu obnovu župa. Nemam jasnu ideju kako bi ti modeli trebali izgledati, ali mislim da ih treba tražiti. No ne vjerujem da će se to tako brzo dogoditi. Mi – mislim i na Hrvatsku i na BiH – još uvijek imamo dovoljan broj svećenika koji mogu »pokriti« strukturu koju imamo. I dok je god tako, teško da će se tražiti nešto novo.
