Ljetni dani, o kojima se iz pozicije rujna i završenih godišnjih odmora još samo čeznutljivo mašta, za hrvatskoga su književnika Miru Gavrana bili iznimno plodonosni. Njemu su, naime, u tom periodu odmora u kojem čovjek možda nešto malo više miruje, za razliku od kulture koja nepomičnost ne poznaje, dodijeljene dvije književne nagrade: nagrada za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu »Zvonimir Golob« te nagrada »Crikveničko sunce« koja mu je uručena u sklopu 18. jadranskih književnih susreta. Uz te dvije nagrade Gavrana su nagradili i njegovi čitatelji s obzirom na to da je krajem kolovoza Mozaik knjiga objavio i drugo izdanje njegova djela Priče o samoći jer je prvo, tiskano u 2000 primjeraka, objavljeno također ove godine, bilo rasprodano u nepuna četiri mjeseca.
Priče o samoći Gavranova su druga zbirka priča koju od prve, Malih neobičnih ljudi, dijeli točno 30 godina. Međutim, taj popriličan vremenski odmak ne valja promatrati kao period koji dijeli ono što je staro od onoga što je novo, nego kao period koji Gavranovo stvaralaštvo povezuje u određeni kontinuitet jer vrijeme se, kaže poznati francuski filozof Henri Bergson, ne može rascjepkati na točke, na različite periode jer vrijeme je, najjednostavnije rečeno, ono što traje. Promišljajući o pjevanjima koja nedostaju u Gundulićevu Osmanu, Pavao Pavličić u romanu Koraljna vrata iznosi tezu da se ti nepostojeći redci 14. i 15. pjevanja najpoznatijega hrvatskoga baroknoga epa trebaju tražiti u drugim Gundulićevim tekstovima jer književnik cijeli svoj život, pišući različite tekstove, piše zapravo jedan te isti tekst. S takvom se mišlju možda mogu poistovjetiti i Gavranove zbirke priča jer su u objema nositelji radnje likovi koji predstavljaju ljude koje se kolokvijalno često naziva malima te im se na taj način, posve neopravdano, pripisuje obilježje beznačajnosti. A upravo je o takvim, »malim« i »beznačajnim« ljudima Gogolj rekao: Ti beznačajni ljudi nipošto nisu portreti beznačajnih ljudi; naprotiv, u njima su skupljene crte onih koji smatraju da su bolji od ostalih… Osim mojih vlastitih, ima tu osobina mnogih mojih prijatelja, ima čak i tvojih osobina… Očekivati je, stoga, da se čitatelj prepozna u nekima od samoća koje su predstavljene u Gavranovoj zbirci priča.
Često se samoća, onako »na prvu«, povezuje s ljudima koji su samci, koji se, primjerice, nisu ostvarili u ljubavnim ili prijateljskim odnosima, koji žive povučeno bez nekoga intenzivnijega kontakta s drugim ljudima. Međutim, takav oblik samoće nije predmet Gavranova interesa. Samoće o kojima on piše puno su tužnije i tjeskobnije, one su dobro skrivene i vrlo lako mogu promaknuti nedovoljno pažljivu promatraču, samoće su to koje proždiru iznutra jer kad one zavladaju životom, onda izvana sve izgleda isto, čak i kada više ništa nije na svom mjestu, a javljaju se najčešće tamo gdje ih nikada ne bi smjelo biti – u dvoje.
Samoća zahvaća Gavranove likove u trenutku u kojem njihove živote, bez ikakve najave ili mogućnosti pripreme, posjećuje prošlost. Kada razgovaramo o nečemu iz naše prošlosti, ponovno to oživljavamo. A to nam ne treba. Samo kopamo po ranama, smatra glavni lik priče Iziđi iz kuće. On je donekle i u pravu, međutim, ako se vrijeme promatra onako kako ga promatra Bergson, kao ono što traje, onda prošlost ne može biti nešto što ostavljeno stoji iza zatvorenih vrata; naprotiv, vrata iza kojih prošlost stoji širom su otvorena i ona, kad god joj se to prohtje, može ući u živote likova utječući tako i na njihovu sadašnjost i na njihovu budućnost.
Najduža priča cijele zbirke, koja vrlo jasno, zorno i eksplicitno pokazuje kako odnos prema prošlosti neizbježno definira ljudsku sadašnjost i (ne)mogućnost čovjeka da bude sretan nosi naslov Malo srca, malo duše. Glavni su likovi te priče Damir i Ivan, dva brata blizanca koja su izgubila roditelje u automobilskoj nesreći. Automobilom je upravljao Damir koji iz nesreće izlazi bez ogrebotine, a njegov brat Ivan teško stradava i zadobiva invaliditet. Damir je odlučio taj događaj iz prošlosti promatrati kao trenutak koji je i njemu i njegovu bratu upropastio ostatak života te je zbog toga njegov odnos prema Bogu bio ispunjen prijezirom i gnjevom: Ako se ja suglasim s vjernicima i teolozima da Boga ima i da se sve na ovome svijetu događa prema njegovim planovima, pa ako se prema tom Božjem planu dogodila i ta prometna nesreća u kojoj su moji roditelji ostali bez glave, a brat mi završio u invalidskim kolicima, onda imam pravo mrziti onoga koji je sve tako isplanirao. S druge je strane njegov brat Ivan isti taj događaj odlučio ispuniti smislom i prepoznati razlog zašto se ta zastrašujuća nesreća morala dogoditi: Da nisam završio u kolicima, nikada ne bih upoznao Mariju i postao najsretniji čovjek na svijetu. Bog čovjeku nikada ništa ne oduzima, a da mu pri tome ne pruža mogućnost za rast, za sreću, za kvalitetniji i ispunjeniji život. Poznata je misao o čaši koja će za optimista uvijek biti polupuna, a za pesimista uvijek poluprazna. Promatrajući cjelinu priče Malo srca, malo duše površno bi bilo okarakterizirati Ivana kao optimista, a Damira kao pesimista jer će u konačnici i jedan i drugi prihvatiti misao psalma 23. o čaši iz koje se, bez obzira na količinu vode koja se u njoj nalazi, milost uvijek prelijeva.
U većini se svojih priča objavljenih u zbirci Priče o samoći Gavran bavi intimnim, obiteljskim, bračnim temama, bavi se tom samoćom koja osobito teško pada kada je čovjek u paru, a zapravo je sam. Takve su samoće rezultat sebičnosti, tajni, izostanka komunikacije i ulaganja truda u odnos s drugim, jednom davno čak i voljenim, bićem.
Uz takve su priče zanimljive i dvije koje zadiru u socijalnu problematiku. U Hrvatskom disidentu tako Gavran propituje pojavu licemjernih književnika i licemjerne književnosti koja vrlo vješto manipulira svojom publikom: On koji je prije rata pisao relativno hrabre priče u kojima je ironizirao socijalizam, sada je na svoj užas svjedočio kako njegovi kolege pisci koji su u socijalizmu bili miljenici režima glume disidente. (…) U to vrijeme uz »disidente« u prvi su plan došli »pisci-publicisti« koji su jedni o drugima ispisivali neumjerene panegirike, dok su sve druge kolege negirali ili prešućivali. (…) »Pisci-publicisti« uskoro su postali urednici u novinama i u izdavačkim kućama, gromoglasni »opinion makeri« kojih su se bojali čak i političari.
Ljudsko licemjerje i njegove zastrašujuće posljedice opisane su i u priči Spašavanje medvjeda u kojoj je čovjek s jedne strane prikazan kao biće puno empatije, ali i kao biće posve neosjetljivo na patnju čovjeka kojemu je potrebna njegova pomoć: Trenutak prije negoli će medvjed krenuti na slobodni teritorij, jedna je žena pokušala prisiliti našeg zapovjednika da iz teretnog vozila iskrca kavez s medvjedom i da ukrca nju i njezina ranjenog sina, kome je granata raznijela noge. Protrnuo sam od straha da će sav naš trud propasti zbog jedne histerične žene. Srećom, moj se zapovjednik nije dao smesti.
Gavranove priče na jednostavan način iznose emocionalno složene odnose među likovima i unutar njih, ali ih se ne može, unatoč naslovu koji bi možda i mogao na takvo što uputiti, sve smatrati tjeskobnim pričama jer, kao što je Branka Džebić napisala u pogovoru knjizi, i poraz je ponekad pobjeda.
Na samom kraju možda je najbolje dopustiti da i sam Gavran kaže nešto o Gavranu i pobudi volju u onim neodlučnima, ako ih još ima, da posegnu za njegovim tekstom: Teško je sve moje romane, drame i komedije svesti pod jednu poruku, ali kada bih morao to učiniti, rekao bih da većina mojih tekstova potvrđuje da život vrijedi proživjeti. Kako osobno imam afirmativan odnos prema životu i razlogu zašto smo svi mi na ovome svijetu, vjerujem da je to ono što moji čitatelji i gledatelji vole pronaći u mojim tekstovima. Nužno je stoga vjerovati da je u svaki događaj ljudskoga života upisan razlog, da ni dolasci ni odlasci nisu slučajni i da odustajanje čovjeka od samoga sebe i prepuštanje kojekakvim riječnim strujama nikada nije i ne smije biti opcija. Svim životnim samoćama unatoč.
