Da obavljaju »posao anđela«, pohvalit će se podjednako egzorcisti i redovnice, ulagači i manekenke, volonteri i uhode. No osim što nebeske duhove ocrtava kao čuvare koji Bogu na nebu služe molitvom, a čovjeku na zemlji glasništvom, Pismo ne nudi detaljniju sistematizaciju anđeoskih poslova. Serafi su, doduše, zaduženi za pjesmu, a kerubi za prijevoz, kao što i arkanđeli biju duhovne bojeve dok prijestolja objavljuju božansku pravdu; ali za ostatak se anđeoskih zborova uglavnom navodi tek razlog njihova vječnoga otkaza – pobuna. Ipak, u knjizi proroka Daniela krije se opis radnoga mjesta kora silâ koji im je nesumnjivo učvrstio reputaciju čudotvornih gospodara prirodnih zakona. Sile su, naime, jedini anđeli koje trojica raspjevanih judejskih mladića u Nabukodonozorovoj užarenoj peći pozivaju da »blagoslivljaju Gospoda« – možda baš zato što je jedan od silnih »sinova Božjih« oganj peći čudesno zamijenio »rosnim lahorom«.
»Čudesa Božja kako su silna!« uskliknuo je i kralj Nabukodonozor vidjevši da Hananiji, Azarji i Mišaelu plamen zaslugom anđela nije taknuo ni tijela ni odijela. Njegovo oduševljenje dijelili su umjetnici još od starine; no razlog tomu oduševljenju ponajbolje je proniknuo slikar koji se suzdržao od njegova izravnoga prikaza. Lica trojice junaka anđeoskih imena na »Užarenoj peći« Torosa Roslina ne odaju, naime, zanos hvalospjeva, a ni lik anđela ne odiše čudovitom silinom. No najveći majstor srednjovjekovne armenske iluminacije na stranici je jednoga od sedam biblijskih rukopisa koje je potpisao svojim »jišatakaranom« učvrstio reputaciju ikonografskoga inovatora.
Nije riječ tek o ukusu kojim se zlato pozadine slijeva sa srebrom ruha ni o otmjenosti crte koja obrubljuje finoću rumenila. Riječ je o »spokojnoj svečanosti« koja isijava iz molitve pokajnika; o pokorničkom pokretu tanašnih krila od kojega anđela oblijeva – znoj.
Premda srednjovjekovne legende ne odaju anđeoski let Margite Arpadović, duhovnim žarom iz Nabukodonozorove peći odiše plamen koji bi joj za molitve pred Presvetim oblio čelo. Bilo bi to čudo lako otpisati kao hir životopisca da svetica poznatija kao Margareta Ugarska – usnula 1270., kada otprilike i Toros Roslin – svoju vatrenu krunu nije dosegnula u znoju pokore. No i tu bi pokoru bilo još lakše svesti na pobožnu predaju o tanašnoj dominikanki koja je isijavala kada bi je susestre noću bičevale trnjem da se i povrh veprove kostrijeti, željeznoga pojasa i čavlića u cipelama nije oduševljeno pokoravala u onom što joj je kao mađarskoj kraljevni moralo biti najodbojnije: službama i prašnjavima i garavima, i blatnjavima i bljuzgavima, i krvavima i smrdljivima. Silovitosti pak kojom je rođena Klišanka odbijala nagovore da ostavi anđeloliko djevičanstvo razlog je bio u silini anđeoskoga posla: »Nemam vremena za traćenje!«
