Nedugo nakon što je papa Honorije III. u studenom 1223. stavio svoj pečat na bulu »Solet annuere« – potvrdivši tako evanđeoski način života kojim je mali brat Franjo iz Asiza već bio osvojio ljude diljem poznatoga svijeta – sam je Franjo stotinjak kilometara od Vatikana organizirao žive jaslice. Za sv. Franju Asiškoga između Pravila njegova reda i pripravljanja štalice u Grecciu i nije moglo biti nikakva raskoraka: djetinja raznježenost novorođenim Kristom u njega se prirodno pretakala u pokorničku oštrinu jednako kao što je razmatranje Pisma prelazilo u mirotvorno djelovanje. No kako ta dva stupa vjere – kontemplaciju i akciju – povezati 800 godina nakon njihova očitovanja u životu sv. Franje? Odgovore smo u godini dviju velikih franjevačkih obljetnica potražili kod generalnoga ministra Reda manje braće fra Massima Fusarellija, koji se osvrnuo i na živo nasljeđe prve zemlje koja je nakon Italije trajno ugostila manju braću – Hrvatske.
Putovanje prema Pravilu započinje 1209. godine, kada Inocent III. u Lateranu usmeno odobrava prvobitni oblik života, te vijuga burnim razvojem bratstva u središnjoj Italiji, na sjeveru i u Europi, donoseći prvobitnomu »fraternitasu« probleme i sve oštrije trzaje u rastu. U srcu je od početka slutnja koju Franjo naziva »božanskim nadahnućem«: živjeti sveto evanđelje, jednostavno. Ne u osami, nego kao braća i među ljudima (»inter gentes«), naviještajući životom i riječju. Na godišnjim se susretima u Porcijunkuli taj ideal sučeljavao s konkretnim životom: upravo iz dijaloga između života i pravila nastaje Pravilo, i normativni tekst i nadahnuće. Honorije III. 1223. godine potvrđuje Pravilo. Dijalog između Franje i Crkve bio je stalan. Zasigurno je bilo napetosti, osobito i unutar rastućega bratstva. Upravo u toj unutarnjoj napetosti, koja će od 1221. nadalje poprimiti dramatične obrise, Franjo produbljuje svoje uvjerenje o temeljima svojega poziva: života po evanđelju stopama siromašnoga i raspetoga Krista.
Spomen na Pravilo podsjeća nas na napetost između institucije i karizme, između slutnje poziva i njegove konkretne ostvarivosti, između osobnih poticaja i mogućnosti da se zajednički oživotvori ista zamisao. Vjerujem da tu napetost moramo održavati visokom danas kao i jučer. Zapravo, riječ je o vjeri da se evanđelje može živjeti čak i u našem vremenu. Franjo ga je živio i danas nam to nanovo predlaže, jednostavno.
U Franjino je vrijeme prevladalo pravničko čitanje, pa je stoga i Pravilo odmah shvaćeno u tom ključu.
Zato je pitanje i bilo: Siromaštvo da, ali u kojoj mjeri? I pod kojim uvjetima i s kojim granicama? Sveti je Franjo, naprotiv, ciljao na korjenit i evanđeoski izbor siromašna života Kristovim stopama. Doista, i oni koji žele razvodniti karizmu i Pravilo i oni koji bi ga doslovno tumačili, u biti ga izdaju. Sveti nam Franjo ne daje pravilnik s preciznim odredbama koje treba svakodnevno obdržavati. Naprotiv, nudi nam nadahnuće, otvara put i traži da ostanemo u trajnu stavu razlučivanja, da prepoznamo što Gospodin traži od svakoga pojedinoga bratstva u ovoj ili onoj konkretnoj situaciji.
Kako sveti Franjo tumači zavjete? Kao odricanje od samostalnoga i na vlastitu dobrobit usmjerena upravljanja vlastitim životom, povjeravajući ga radije Gospodinu i drugima, u kojima se otkrivaju braća. Središte je zavjeta, dakle, odricanje od moći, od autonomnoga upravljanja vlastitim životom, ukratko, od toga da se sve vrti oko nas samih, našega narcisoidnoga ja. U tom smislu duh franjevačkoga života ima mnogo reći današnjoj Crkvi. Prije svega, sjetite se da je u njegovu središtu evanđelje koje je Franjo čuo u Porcijunkuli, odakle je potom otišao u misije. Ponovno stavljanje evanđelja u središte prva je i temeljna reforma Crkve.
Franjevački nam zavjeti nadalje pomažu da se suočimo s pitanjem moći: u korijenu financijskih i spolnih zloporaba, kao i podjela u Crkvi, jagma je za moću, za utjecajem na živote drugih, za uzmakom od osluškivanja i opsluživanja drugih. Posebice nas pošast seksualnoga zlostavljanja maloljetnika i ranjivih odraslih osoba navodi da shvatimo kako se izvjestan način razumijevanja redovničkoga, pa tako i svećeničkoga života, može povezati s jagmom za moću bez granica. Ništa ne može biti pogrješnije od toga i zbog toga smo pozvani temeljito preispitati kako shvaćamo i kako ostvarujemo svoj redovnički život i svoj svećenički identitet.
Dok govorimo o snažnim i slabim točkama, trebamo razlikovati geografske i društvene kontekste o kojima govorimo. Smanjenje broja zvanja očita je slabost ponajprije u zapadnom dijelu svijeta, pa tako i u područjima pod njegovim jačim utjecajem. U mnogim drugim dijelovima ne samo da nema takva nedostatka, nego je gotovo i previše onih koji ištu udioništvo u našem životu. Snažna je točka sviju, dakle, potreba da naučimo razlučivati što je doista bitno u našim životima.
U Europi i Sjevernoj Americi, kao i u drugim zemljama zapadne kulture, prvi je znak slabosti nedvojbeno slabljenje vjere, što je korijen manjka zvanja. Tu se pitamo kako danas pokazati Boga i govoriti o njemu u postsekulariziranom društvu. Drugi su znaci krhkosti utjecaj kulture koja se sve više usredotočuje na jastvo i vlastitu dobrobit, trenutačna kulturna mijena koja također često pogađa naše poslanje kada ostanemo vezani za modele iz prošlosti, ne obnavljajući ih na vrijeme. Još je jedna slabost pad kvalitete studija koji nam pružaju oruđe za život u ovom vremenu, za dijalog s njegovim kulturama, za naviještanje evanđelja.
Poslanje je mijenjalo svoje lice tijekom stoljeća. Za svetoga Franju poslanje izražava puninu kršćanskoga života i vodi k životu među pucima, među ljudima koje Bog ljubi, u bratstvu i u malenosti. Ta sposobnost »biti sa« i »biti među« snaga je franjevačkoga poslanja. Danas naš red prepoznaje poziv na rast u Africi. Primjerice, u veljači u Bocvani započinje nova franjevačka prisutnost zahvaljujući braći iz Poljske. Procjenjujemo kada i kako započeti prisutnost u Nigeriji, zahvaljujući suradnji afričkih tijela. Moramo ojačati svoju prisutnost u drugim područjima poput Maroka, Republike Kongo, Srednjoafričke Republike i Kameruna. U Latinskoj Americi radimo zajedno s braćom s toga kontinenta kako bismo obnovili prisutnost u Amazoniji, koja ima mnogo reći čitavu svijetu. Također ponovno započinjemo na Karibima, prije svega prisutnošću na Kubi i potporom, zahvaljujući Srednjoj Americi, prisutnosti u Haitiju i Santo Domingu: to su važne granice našega svijeta na kojima se poziv manje braće može u punini izraziti. Isto vrijedi i za razne druge granice svijeta: mislim na istok Demokratske Republike Kongo (Kivu), na Šri Lanku, na Mjanmar, na sadašnju Ukrajinu, na Kolumbiju i druge zemlje Latinske i Srednje Amerike u vezi s migrantskim pitanjem. Neka su bratstva u Sjedinjenim Američkim Državama prisutna u toj stvarnosti. Misionarskima također smatram prisutnosti na sjeveru svijeta, od Europe do Sjeverne Amerike, gdje su braća među siromašnima i migrantima, u vrlo sekulariziranim kontekstima, posvećena ljubavi i evangelizaciji.
Prije svega bih naglasio da sveti Franjo u Grecciu 1223. godine nije iznašao prve žive jaslice. Ustvari, već su u njegovo vrijeme postojali slični prikazi, premda raznovrsni: predugo bi bilo o tome govoriti, no povijesni se elementi mogu pronaći u brojnim izvorima. Sveti je Franjo u Grecciu želio učiniti nešto drugo: želio je vlastitim očima vidjeti nevolju i siromaštvo u kojem se Sin Božji poželio roditi, na slamici među dvjema životinjama. U izvjesnu smislu Siromašak je želio dati tijelo, dati meso onomu što se tijekom euharistije zbiva na oltaru. Franjo je želio vlastitim očima motriti sjedinjenje poniznosti Utjelovljenja i ljubavi Muke. Njegova se kreativnost rađa iz bujnosti njegove vjere, a vjerujem da i danas možemo prepoznati mnoge znakove iste pojave. Mislim na kršćanske zajednice, žive, pa i redovničke, samostanske… Ima mladih ljudi koji uspijevaju izraziti svoju vjeru umjetnošću, glazbom i pjesmom, plesom i drugim umjetničkim izričajima.
Istina je, govorio sam o Božiću koji je stigao u mračnu času povijesti i u kojem se nastavlja očitovati svjetlo što svijetli u tami.
Dvaput sam lani posjetio Ukrajinu, susrevši se s braćom, kao i s izbjeglima i s obiteljima pogođenim i raseljenim zbog rata, s majkama i bakama koje su izgubile svoju malenu djecu i unuke te iscrpljenim očevima i muškarcima, povratnicima s bojišta. Susreo sam toliko tame zajedno s toliko svjetla satkana od otpora, strpljenja, vjere. Otkrio sam istu stvarnost sjedinjenosti svjetla i tame u izbjegličkom kampu u Jubi, glavnom gradu Sudana, gdje stiješnjene žive 32 tisuće ljudi, među kojima se može pronaći sve, pa i svjetlo nade. Mogao bih govoriti o seliocima koje sam susreo u Donjoj Kaliforniji, kao i o djeci s ulice čije sam blistave oči uspio presresti u angolskoj Luandi, blistave i tamne odjednom. Vjerujem da nam ljudsko stanje pruža tu mješavinu svjetla i tame i poziva nas da tražimo Gospodina koji dolazi upravo amo. Savršena radost nije odsutnost boli i patnje. Za svetoga Franju radost je znati prepoznati sreću i mir upravo u protuslovlju, u križu i u patnji.
Sveti je Franjo u Božiću u Grecciu iskusio sretan predah u teškim godinama za sebe i za red koji se od njega rodio. Prvi znak koji nam sveti Franjo tu daje jest da u teškim trenutcima ne ostanemo povučeni u sebe, nego da se otvorimo, iziđemo, pozovemo mnoštvo jednostavnoga puka u Greccio. Prva je evangelizacija bila upravo evangelizacija polaska na put, susretanja s običnim ljudima vlastitoga vremena i potom pronalaženja prikladna jezika za njih. Franjo je u svoje vrijeme znao govoriti i jezikom pjesme, prikaza vlastitoga tijela koje je umjelo plakati, smiješiti se, raširiti ruke na dobrodošlicu koliko i sabrati se da se posveti traganju za Gospodinom. Naša današnja evangelizacija treba sve te jezike i ne može ostati odveć racionalna. Nadalje, Franjino razmatranje u Grecciu podsjeća nas da sva evangelizacija proizlazi iz osobnoga susreta s Gospodinom, iz zajedničke molitve Crkve i osobne molitve svakoga krštenika. Još jedan element: sveti Franjo u Greccio ne ide sam, nego s braćom i mnoštvom puka. Evangelizacija nije, dakle, posao kakva slobodnoga strijelca, nego bratstva u kojem braća zajedno žive i naviještaju evanđelje.
Ne radi se o plusu ili minusu: činjenica je da je u središtu kršćanstva utjelovljenje i uskrs, otajstvo Boga koji je odabrao naše tijelo i svijet za svoj dom. Terencije je u trećem stoljeću jasno rekao: »Ništa ljudsko ne smatram sebi stranim.« Utjelovljena duhovnost spaja nebo i zemlju, čovjeka i Boga, a djelovanje Duha očituje se u rastu ljudske dimenzije. To znači da su briga o prirodi, pravda za siromahe, društveno zalaganje i unutarnji mir »neraskidivo vezani« s ispoviješću vjere u utjelovljenoga Boga. Svaki bijeg u spiritualizam odaje to srce vjere. U »Laudato si’« papa Franjo ponovno izlaže svoje razmišljanje o evanđelju: on podsjeća zašto Franjo ima poseban glas u integralnoj ekologiji. Odatle dolazimo do istinskoga i valjanoga obraćenja, koje je ekološko, ali i mnogo šire.
Sveti je Franjo svoje obraćenje živio u iskustvu »činjenja milosrđa« među gubavcima. Zahvaljujući tomu zagrljaju, mladi je Franjo mogao otvoriti nov pogled na raspetoga i uskrsnuloga Gospodina Isusa, kojega će kasnije susresti u crkvi svetoga Damjana. Njegova neprestana molitva očitovala se u toj blizini siromasima, stvorenjima i stvorenju, čak i nekršćanima, »nevjernicima«.
Sudjelovao sam na međureligijskom susretu u Černivcima u Ukrajini 12. travnja 2022. Svi smo se pitali kako danas možemo podići glas. Papa podiže glas. On govori protiv rata kao ni jedan drugi vođa. I ja sam, idući onamo, htio poručiti braći i svim kršćanima da nismo ravnodušni prema onomu što se događa. Poruka je ono što je Papa rekao: Nemojmo ostati ravnodušni. Navikli smo se na rat. Smatramo da je takav rat rana za sve. Postoji napadač i postoje napadnuti. Ali znamo da u sebi nosimo sjeme nasilja koje može eksplodirati svakoga trenutka. Radimo stoga na pomirenju, na miru, pomažući ljudima da nadiđu rane toga rata. Braća su me pozvala da odem u istočni dio Ukrajine i približio sam mu se na svom drugom putovanju u listopadu 2022. Bilo je to hodočašće boli i nade u kojem sam vidio da su najučinkovitiji tvorci mira i pomirenja oni maleni i ponizni koji nastavljaju živjeti, voljeti, služiti životu i boriti se za mir svakoga dana.
U drugom sam posjetu Ukrajini bio krajem listopada 2022. da dam znak braći. Granate nisu pogodile naše samostane, ali su moja braća pogođena iznutra i iznutra su shrvana zato što i sama imaju rodbinu i članove obitelji u vojsci, a potom i zato što neprestano slušaju ljude koji proživljavaju rat. Danas posla imaju i braća Rimokatoličke Crkve i grkokatolici: prate ljude, slušaju ih, čak su i tijekom granatiranja nosili hranu starcima koji više ne izlaze iz svojih domova. Otvorili su samostanske podrume pretvorene u skloništa, a neka od tih skloništa i sami smo pomogli podići. Sada smo pomogli opremiti naše samostane i župne prostorije agregatima kako bi se ljudi, a posebno djeca, mogli skloniti, ugrijati, skuhati nešto toplo kada nema struje. Fratri su uvijek jamčili pastoralnu službu, liturgijska slavlja, katehezu i slušanje ljudi. Taj je kontinuitet ljudima pružio »dom«, stalnu referentnu točku u strahu i raspršenosti uzrokovanoj ratom.
