Misno slavlje i svečanu procesiju središtem Zagreba na proslavi Majke Božje od Kamenitih Vrata, zaštitnice grada, ove je godine predvodio generalni tajnik Sinode malteški kardinal Mario Grech. No bio je to, premda najsvečaniji i najvidljiviji, tek jedan od trenutaka i susreta koji su održani za vrijeme trodnevnoga boravka kardinala Grecha u Zagrebu. U zgusnutu rasporedu generalni je tajnik Sinode pronašao vremena za intervju za Glas Koncila. Radi lakšega praćenja nije naodmet reći da se razgovor vodio u petak 2. lipnja prijepodne.
S obzirom na moju službu generalnoga tajnika Sinode, osjećam da je moja dužnost pratiti mjesne Crkve u sinodskom hodu. Štoviše, kad posjetim partikularne Crkve, biskupije, također nastojim učiti. Sinodska je Crkva, naime, Crkva slušanja. Stoga, kad se susretnem s pastirima, ali ne samo s pastirima, nego i s narodom Božjim, nastojim slušati njihova očekivanja, njihove teškoće, pitanja, kako bismo svi zajedno bolje hodili tim putom.
Jučer sam (u četvrtak 1. lipnja) imao susret s Hrvatskom biskupskom konferencijom, s hrvatskim biskupima. Tema je upravo bilo osvježavanje sadržaja i pitanja koji se tiču Sinode. Moram reći da sam vrlo zadovoljan ne samo gostoljubivošću koju su mi iskazala subraća u biskupskoj službi, nego i pitanjima koja su biskupi postavljali, koja pokazuju da su uključeni u sinodski hod. Prije kontinentalnih sinodskih zborovanja primili smo izvještaj, sažetak sinodskih savjetovanja u Hrvatskoj. Moram reći da je izvještaj zanimljiv te iznosi tematike koje se susreću s temama što su ih iznijele druge mjesne Crkve i nadopunjavaju ih.
Normalno je da u Crkvi koja je tako velika, tako rasprostranjena u različitim okruženjima, postoje različita viđenja i stajališta. Kad govorimo o jedinstvu, ne govorimo o jednoobraznosti. Jedinstvo postoji i u različitosti. Ne volim izraze »konzervativni« i »liberalni« pomoću kojih nas često opisuju. Za mene postoji samo jedan Božji narod koji je u hodu. Netko hoda brže, netko sporije, opreznije. No svi idemo i želimo ići naprijed. Moramo imati poštovanja za sve, uzajamno se slušati. Ljepota je u tome da, premda nemamo svi jednaka stajališta o stvarima koje nisu srž naše vjere, možemo zajedno biti u Crkvi i pronalaziti »modus vivendi« u kojem, poštujući ono bitno, poštujući evanđelje, možemo ići naprijed i s tim različitostima.
Sredstva komunikacije su važna, bitna i za nas u Crkvi, i to ne samo zato što nam služe da bismo mi priopćavali svoje poruke, nego i zato što nam govore što se događa u društvu, u Crkvama. U kontaktu s medijima uvijek ustrajem na sljedećem: »Molim vas, nastojite shvatiti ono o čemu izvještavate, govorite, pišete!« Kad je riječ o iskustvu koje Crkva proživljava na Sinodi, to znači da za nju nije riječ samo o sociološkom iskustvu, ne samo o ljudskom djelovanju, nego o duhovnom iskustvu. Želi li netko uistinu shvatiti Crkvu, mora mu to biti jasno. Želi li dakle netko izvještavati o Sinodi, trebao bi se potruditi shvatiti što to Crkva uistinu čini.
Istina jest da je to velik problem, ali ne samo za Crkvu, nego i za društvo općenito. Velikim je dijelom za to odgovorna brzina kojom se proizvode i plasiraju informacije, tako da medijski djelatnici često uopće nemaju vremena provjeriti je li informacija koja do njih dolazi točna. Razumijem da rade pod velikim pritiskom, ali vjerujem da imaju dobru volju. A ako ima dobre volje, možemo surađivati.
Pitanje ima svojih dobrih razloga. Počnimo s činjenicom da su sinodski hod univerzalne Crkve i »Synodaler Weg«, Sinodski put Crkve u Njemačkoj, dvije različite stvari, a imaju i različite ciljeve. Sinoda univerzalne Crkve želi pomoći Crkvi da postane sve više sinodskom Crkvom. Tema je, dakle, sinodnost. Sinodski put Crkve u Njemačkoj jest pokušaj da Crkva odgovori na pitanja koja postavljaju narod i društvo u Njemačkoj. Taj put ja ne nazivam sinodom jer posve kanonski gledano i nije riječ o sinodi. U Italiji je sada u tijeku nacionalna sinoda. U Irskoj se pripremaju za sinodu. U Australiji je održan plenarni koncil. Riječ je o kanonski definiranim oblicima sudjelovanja u životu Crkve. Njemački Sinodski put u tom je pogledu nešto drugo.
Činjenica jest da Crkva u Njemačkoj uz pomoć toga puta pokušava pronaći odgovore na pitanja koje postavljaju njemački katolici. No trebamo imati na umu načelo da je sinodnost zajednički hod, hod sviju, pri čemu biskup ostaje pastir i jamac načela jedinstva: on jamči da je razlučivanje ispravno, autentično. Mjesni biskup u svojoj mjesnoj Crkvi ima i treba imati svoje nadležnosti. No ima pitanja koja nisu u nadležnosti samo pojedinoga biskupa, nego o njima odlučuju svi biskupi zajedno; ne samo biskupi određene pokrajine, nacije, nego čitave Crkve. Govorim o kolegijalnosti biskupa: svi biskupi čine kolegij, zbor. No ni taj kolegij biskupa ne djeluje samostalno, nego »s Petrom i pod Petrom«, tj. u zajedništvu s papom. Riječ je o Petrovu načelu. Sva tri elementa – sinodnost, kolegijalnost i Petrovu službu, koja je velik dar i jamac jedinstva – valja poštovati pa se ne treba bojati za jedinstvo Crkve.
Tema ove Sinode jest sinodnost, a ne druga pitanja, moralna ili doktrinarna. Sinoda želi pomoći da se pronađe odgovor na pitanje kako pomoći Crkvi da bude sinodskija, kako pomoći Božjemu narodu da svi zajednički hode poštujući različite karizme i službe. Istina jest da se i takva pitanja stavljaju pred Sinodu, ali ona nije za njih predviđena. Jasno, Crkva mora davati odgovor na sva goruća pitanja. Vjerujem da ćemo, bude li Crkva sve više sinodska, biti u stanju pronaći odgovore na egzistencijalna pitanja današnjega čovjeka.
Jasno je da su spolne zloporabe, zloporabe općenito – jer ima i drugih vrsta zloporabe – glavobolja Crkve u ovom vremenu. Kako tomu pristupiti? Mislim da je i tu važan dio rješenja sinodska Crkva, u kojoj ćemo svi imati prostora za zajedničko sudjelovanje u projektu koji se zove Crkva. Taj projekt nije naš, nego nam ga je ostavio Gospodin. No što nam više uspije sjesti za zajednički stol, poštujući karizme i službe, bit ćemo vjerodostojnija i pouzdanija Crkva. Dio te vjerodostojnosti i pouzdanosti jest i sigurnost, neprihvatljivost svake vrste zloporabe. Jer što je zloporaba? Loša upotreba moći, loše izvršavanje vlasti. Prema evanđelju vlast nije moć nad drugim, nego služenje. Što dublje svi mi prihvatimo takvo poimanje moći i vlasti, to ćemo više biti u stanju očistiti Crkvu od bilo koje vrste zloporabe.
Sveti je Otac sa spomenutom apostolskom konstitucijom promijenio ime našega tajništva: prije je bilo Generalno tajništvo Biskupske sinode, sada je Generalno tajništvo Sinode. Zašto? Zato što je u listopadu 2021. godine pokrenuo Sinodu za čitavu Crkvu; Sinodu koja više nije jedan događaj, nego je proces. To je značajna promjena koju je Papa uveo još ranije, 2018. godine, s apostolskom konstitucijom »Episcopalis communio«. Taj je proces podijeljen na faze. Prva je faza slušanje čitavoga Božjega naroda, praćeno razlučivanjem biskupa u njegovoj biskupiji te biskupske konferencije na nacionalnoj razini. Još jedan moment toga slušanja kontinentalna su zborovanja, koja također imaju dva momenta: najprije uzajamno slušanje u formi crkvenoga skupa, koje je međutim završeno zajedničkim razlučivanjem biskupa.
Sada se upravo nalazimo u prijelazu na drugu etapu, a to je sinodsko zborovanje biskupa, koje će se dogoditi u dvije etape, u listopadu ove i u listopadu iduće godine. Sve što se događalo u prvoj fazi sada se slilo u dokument »Instrumentum laboris«, Radni dokument, koji će biti objavljen uskoro, za oko dva tjedna. Na temelju toga dokumenta odvijat će se susret članova sinodskoga biskupskoga zborovanja. Ovdje ističem riječ »biskupskoga« jer je služba biskupa od temeljne važnosti s obzirom na to da je biskup načelo jedinstva u svojoj mjesnoj Crkvi. Biskup ne predstavlja papu, biskup predstavlja Isusa Krista. Biskupi zajedno i »s Petrom« izvršit će čin razlučivanja što Duh Sveti priopćava Crkvi danas.
Postoji i treća faza, o kojoj mnogi često ne govore. Riječ je o fazi implementacije, ili bolje rečeno fazi primanja, recepcije onoga što se razluči kao volja Božja. Sve, dakle, započinje u bazi i ponovno završava u bazi.
Ispravno je zapravo reći da je riječ o pravu glasa onih koji nisu biskupi. Sveti je Otac odlučio pozvati na zborovanje i neke članove koji nisu biskupi, no njihov će broj biti manji od 25 posto svih članova kako bi se zajamčilo da zborovanje ostane biskupsko zborovanje. Prisutnosti članova nebiskupa – bit će članovi zborovanja kao i biskupi – namijenjena je uloga čuvara sjećanja na proces koji je trajao ove dvije godine. Riječ je o načinu da se uprisutni Božji narod: biskupi su dio Božjega naroda i postavljeni su u službu radi Božjega naroda, a s druge strane Božjega naroda ne bi bilo bez biskupa. Ta nova postavka biskupskoga zborovanja nosi u sebi i tu poruku. Sva se Crkva susreće pod vodstvom episkopata kako bi izvršila čin razlučivanja.
Zatražili smo od međunarodnih udruženja biskupskih konferencija – za Europu je to Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) – da nam predlože po dvadeset kandidata, pola muškaraca pola žena, koji će po mogućnosti što bolje predstavljati različite kategorije vjernika u Crkvi. Imena su već pristigla u Vatikan. Od njih će Sveti Otac izabrati i imenovati po deset članova sa svakoga kontinenta.
Da, svi članovi idu na te duhovne vježbe. Zašto? Kao što smo već rekli, Sinoda nije parlamentarno zasjedanje, nije debatni skup, nego iskustvo Duha Svetoga. Ako nema Duha Svetoga, nema Sinode, a nema ni Crkve. No ako je Sinoda iskustvo Duha, potrebna je molitva. Stoga je prvo pismo koje sam napisao kao generalni tajnik Sinode bilo namijenjeno kontemplativnim zajednicama, da se mole za Sinodu.
Baš sam to htio istaknuti. Kad mi je nadbiskup Kutleša rekao da ovdje postoji kontemplativna zajednica, izrazio sam želju da je posjetimo. Htio sam zahvaliti sestrama na njihovoj molitvi, ali ih također još jednom pozvati da se mole, mole, mole… To vrijedi za cijelu Crkvu, za sve vjernike, kako bi Sinoda bila iskustvo izvan shema ovoga svijeta, autentično iskustvo Duha.
