GLAS KOJI ČUVA ČOVJEKA OD NJEGA SAMOGA Kako čuti i poslušati glas savjesti?

Foto: Shutterstock
Savjest je glas koji čovjeka poziva da živi autentično. On čovjeka budi iz neautentičnosti. Glas je to koji budi iz prosječnosti i osrednjosti. Kad čovjek odluči poslušati glas savjesti, preuzima na sebe odgovornost za vlastite čine

U buci koja čovjeka današnjice povazdan okružuje teško je razabrati glasove, tonove i zvukove koji nisu buka. Stariji preferiraju tišinu kako bi više i bolje čuli same sebe. Mlađi, ne znajući što bi s tišinom, na početku se dana oboružaju slušalicama ne bi li eliminirali vanjske zvukove. Nerijetko ne čuju ni glas bližnjih, roditelja ili prijatelja. No postoji jedan glas, nijemi glas koji progovara u svakom čovjeku. U njem se čovjek kupa kao u sunčevu svjetlu. To je glas izvan i iznad čovjeka: glas savjesti. On se javlja svakomu čovjeku osobno. Pogađa čovjeka i zove ga. Opominje ga i prigovara mu. Taj glas nalaže čovjeku da slijedi dobro, a kloni se zla. On ne laska, nego govori protiv čovjekovih loših čina. On ne nudi alternativu, nego precizno govori.

Savjest viče

Savjest je glas Božji u svakom čovjeku. Njega čovjek može zanemariti, ali može ga i osluškivati. Čovjekovo dostojanstvo počiva u osluškivanju toga glasa, u slijeđenju toga zakona, jer će mu biti i suđeno prema njemu. To je glas Božji koji odzvanja u nutrini svakoga čovjeka. Opiranjem njemu čovjek se lišava vlastitoga dostojanstva. No kako čuti i slušati glas savjesti? Savjest čovjeku ne da mira. Ona viče. Ona grize i opominje ako čovjek prekrši zakone Božje u sebi jer je glas savjesti čovjeku dan da ga čuva od njega samoga.

Preuzeti odgovornost za vlastite čine

Mladi žele živjeti autentično. To svaki čovjek želi, no mladi to posebno žele i tomu teže. Savjest je glas koji čovjeka poziva da živi autentično. On ga budi iz neautentičnosti. Glas je to koji budi iz prosječnosti i osrednjosti. Kad čovjek odluči poslušati glas savjesti, preuzima na sebe odgovornost za vlastite čine. Nepovrjedivost i imperativnost savjesti naglašavali su mnogi filozofi, poput primjerice Martina Heideggera ili Hannah Arendt, Kanta ili još puno onih prije Sokrata. Oni su smatrali da je to glas čovjeka o samom sebi. On se opire banalnosti zla ako čovjek razgovara sa samim sobom i razmišlja o vlastitim činima i postupcima, mišljenjima i odnosima. Možda je to točka početka odgoja savjesti.

Odnos sa sobom, ali i s Bogom

Da bi mladi odgojili, tj. istančali glas savjesti, moraju se potruditi najprije razmišljati o vlastitim postupcima i odnosima. To je početak slušanja glasa savjesti. Ona uvodi u odnos čovjeka sa samim sobom, ali i s Bogom. Razmišljanje o blaženstvima ili o molitvi Otče naš ili o zapovijedi ljubavi moglo bi biti početna točka za njegovanje toga odnosa. Posluh glasu savjesti oblikuje i istančava taj glas. Neposluh ga ušutkava i čovjek se lovi u mrežu zla i Zloga. Iz toga razloga i sekularni svijet, taj Sokratov ili Heideggerov, inzistira na slušanju glasa savjesti.