GLAZBENIK MIROSLAV ŠKORO O GORUĆIM HRVATSKIM PROBLEMIMA Ustavna je kategorija braniti nacionalne interese

Miroslav Škoro
Snimio: I. Kelčec | Miroslav Škoro

Škoro. Čak i kada se ne napiše njegovo puno ime – Miroslav Škoro – jasno je većini hrvatskih stanovnika da je riječ o glasovitom glazbeniku, rođenom 29. srpnja 1962. u Osijeku, autoru pjesme »Ne dirajte mi ravnicu« i niza drugih uspješnica koje u godinama tijekom i nakon Domovinskoga rata progovaraju o aktualnim hrvatskim događajima, ne bježeći od svih problema slavonskoga, hrvatskoga čovjeka. Miroslav Škoro, odnedavno doktor znanosti, ususret dvodnevnim zagrebačkim koncertima 8. i 9. ožujka, radosno je i zahvalno prihvatio poziv na dugi razgovor u Glasu Koncila. Materijala je, kao i kad snima album u studiju, bilo napretek, jer Škoro ne »mota u celofan« svoja stajališta, nego jasno i glasno, često i s ironijom, govori ono što misli, i vjerojatno je to razlog njegove višedesetljetne popularnosti na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Vremena se mijenjaju, ali Slavonci bi rekli – uvijek je bio pojam oženiti se i napraviti kuću. Uvijek Slavoncu, i ne samo njemu, ostaje pojam i napuniti Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu. Što je zajedničko svakomu vremenu otkako nastupate na pozornici?

ŠKORO: Od moga prvoga nastupa, za moju pokojnu majku i strinu Anicu u našoj ljetnoj kuhinji u Višnjevcu, pa do danas uvijek su u meni dva oprečna osjećaja. Prvi je silna želja biti tamo gore, na toj pozornici, a drugi je strah od toga nastupa, jer nikad nije pjevač siguran hoće li se to dopasti publici. S vremenom je straha sve manje jer je iskustvo veliko, a i napisalo se tih pjesama toliko da će bar jedna naći svoj put na svakom nastupu. No želje za penjanjem na pozornicu nije nikada usfalilo, ma kako umoran, bezvoljan ili bolestan bio. Istodobno, u privatnom životu nisam neki galamdžija i nisam, primjerice, nikada ušao sam u birtiju, pa ono sjeo, naručio piće i pročitao novine… Neugodno mi nekako, a taj osjećaj nije nov i zbog neke popularnosti. Takav sam bio oduvijek.

Globalizacija. Riječ neizbježnost 21. stoljeća. Riječ je to i iz teme Vaše doktorske disertacije od »U početku bijaše Riječ« do raspodjele prihoda u glazbenoj industriji u vrijeme globalizacije. Od postanka svijeta do globalizacije – promijenili se odnosi, ali nepromijenjena su pravila zakona ponude i potražnje. Kako ekonomski svoj životni vijek živi glazbenik Miroslav Škoro nakon doktorata?

ŠKORO: Tema moga rada vezana je uz modele raspodjele određenih prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije. Nije naglasak na globalizaciji, iako bih se složio da je digitalizacija katalizator globalizacije. Procesi koji se mogu pretvoriti u nule i jedinice čine protok robe i usluga bržim, jednostavnijim i masovnijim, to je neosporivo. Što se tiče moga životnoga vijeka nakon obrane, a ona je bila prije dva mjeseca, nema nekih velikih promjena. I dalje radim svoje uobičajene poslove tijekom tjedna, a vikendom se dogodi pokoji koncert. Upravo su ti koncerti najbolji primjer ponude i potražnje. Hvala Bogu pa još uvijek taj moj minuli rad generira potražnju kod publike.

Kantautorima se s vremenom mijenja fokus
Naveli ste da i nakon doktorata ostajete »kantautor iz Višnjevca«. Kako biste opisali taj vlastiti pojam? Mijenjaju li se kantautori kao što se promijenilo i lice osječkoga prigradskoga naselja, s tramvajem »1« koji se okreće duboko u višnjevačkom srcu, vilom Pejačevićevih koja se prodaje, rijetkim vlakovima (ali čestim autobusima) koji remete san sve rjeđega stanovništva?

ŠKORO: Pojam »kantautor iz Višnjevca« umotvorina je Zrinka Tutića. Cjelovit pojam glasi: »kantautor iz Višnjevca, masovnog dometa«. Vjerujem da je pri tome mislio na činjenicu da su kantautori, po definiciji, samozatajni i u pravilu ne osobito komercijalno uspješni. Svaka se skladba događa kada se ispune tri osnovna uvjeta. Prvo, autorstvo ili kreacija, stvaranje, ako hoćete. Drugo, izvedba, koja je također dio kreacije jer je nebrojeno puta dokazano da je izvedba ili interpretacija ključ uspješnosti neke pjesme. Treću komponentu čini slušanje, dakle publika. I u slučaju slušanja događa se kreacija jer svatko skladbu čuje i doživljava na svoj način. Izostavi li se bilo koji od tri nabrojena uvjeta, pjesma se nije ni dogodila. Kod kantautora su prve dvije komponente utjelovljene u jednoj osobi, no uspješnost se mjeri u broju onih koji nešto žele čuti. Komercijalni doseg mjeri se brojem onih koji su za to slušanje spremni izdvojiti i neke novce. Eto, u mom slučaju, orkestar i ja živimo od tih kantautorskih uradaka tridesetak godina jer je broj onih koji nas žele čuti i vidjeti još uvijek dovoljan da, kada poplaćamo sve obveze, ostane dovoljno za pristojan život.

Malobrojnom stanovništvu remete san česti autobusi koji odvoze naše ljude, našu djecu i cijele obitelji u neki daleki, tuđi svijet. To je promjena kojom se može ponositi naša generacija. Uspjeli smo na najplodnijoj zemlji u ovom dijelu svijeta stvoriti siromašne i gladne ljude. Uspjeli smo promijeniti uspješnoga i bogatoga slavonskoga seljaka u prosjaka.

Na drugi dio Vašega pitanja odgovorit ću protupitanjem: A što se to ne mijenja? Zar nije samo mijena vječna? Promjene koje su nam doletjele na krilima spomenute globalizacije i digitalizacije zovu se napretkom. Napredak je i tramvaj koji je došao baš do moje kuće u Višnjevcu, okrenuo se, i vratio nazad prema Retfali i Zelenom polju. I tako u krug. Kantautorima se, kao i svakomu od nas, s vremenom mijenja fokus, ali uvijek ostaju ta ticala kojima osjećamo svijet oko sebe, i to puno bolje i prije nekih drugih profesija koje plaćamo da osjete naše potrebe. Na žalost, moram se složiti s Vama da malobrojnom stanovništvu remete san česti autobusi koji odvoze naše ljude, našu djecu i cijele obitelji u neki daleki, tuđi svijet. To je promjena kojom se može ponositi naša generacija. Uspjeli smo na najplodnijoj zemlji u ovom dijelu svijeta stvoriti siromašne i gladne ljude. Uspjeli smo promijeniti uspješnoga i bogatoga slavonskoga seljaka u prosjaka.

Danas se sve može kupiti i dogovoriti
Vaše su pjesme mahom obiteljske, tradicionalne, ali i u njima i u životu – stotinu problema. Kako poimate podcjenjivanje sakramentalne obitelji, ali i nezavidnu statistiku glede rastava, ekonomske i druge teškoće prosječne hrvatske obitelji? Može li opstati društvo koje (ne) gradi temelje svoje budućnosti na obitelji muškarca i žene?

ŠKORO: Istina je, imamo tisuće, a ne stotine problema. Ranjivi smo jer smo nezaštićeni, razočarani i obuzelo nas neko malodušje. Ne želeći prizivati starozavjetnoga Boga osvete, valja ipak biti pošten pa priznati samomu sebi da je dojam da se više isplati biti nepošten nego pošten. Jednom je netko konstatirao da smo mi zemlja u kojoj su najbogatiji oni koji se nisu baš preznojili od silna rada. Vide naša djeca to. Milijarde duga. Gdje su novci, pitaju nas djeca. Roditelj govori djetetu kako je bolje da uči, pa će ovo ili ono, a dijete vidi da neki i bez obrazovanja mogu voditi državne firme i laprdati po Saboru. Lako je vidjeti da još nikomu nije pala dlaka s glave zato što je pronevjerio nešto. Danas se sve može kupiti i dogovoriti, da se ne zavaravamo. I bojim se da od te konstatacije može biti amnestiran malo tko.

Ne želim biti, niti jesam, neki propovjednik ni moralna horizontala, a kamoli vertikala, jer smatram da svatko mora odgovarati za svoje postupke. Isto tako, u biološkom smislu, da bi se dogodio novi život, trebaju ženske i muške spolne stanice. Ako je netko smislio drugi način, to pod hitno treba javiti onoj komisiji koja dodjeljuje Nobelovu nagradu i imamo slavodobitnika za ovu godinu. Društvo koje ne vodi pametnu demografsku politiku će nestati. Zašto? Zato što ga u budućnosti ne će biti i to je sve legitimno i dio je čak uobičajenih povijesnih procesa. To su bile neke manje ili više bitne premise, a evo konačno i konkluzije: teoretski je sve moguće, pa i društvo koje se ne bi temeljilo na obitelji muškarca i žene, ali empirijski je to neodrživ scenarij.

Križ – oruđe pomirbe i ljubavi
Kako vjerničkim očima poimate »teologiju križa«, četrdesetodnevno iščekivanje najveće kršćanske novosti i Istine – Isusova uskrsnuća?
ŠKORO: Nisam teolog, i mogu samo reći neko svoje razmišljanje. Za početak, čisto numerički, broj 40 bitan je nama kršćanima jer su Izraelci lutali pustinjom do obećane zemlje 40 godina, Isusovo uzašašće bilo je 40 dana nakon uskrsnuća, toliko je trajao i opći potop, i bilo je još toga na tu brojku. Nekako mi se čini da je korizmeno vrijeme predviđeno da nas podsjeti u tih četrdesetak dana na to tko smo i što smo i zašto se dogodila ta strašna patnja na križu prije dvije tisuće godina. To bi trebalo biti vrijeme pomirenja s Bogom, ljudima i samim sobom. Ponekad mi se čini da smo se jako udaljili od teologije križa koju spominjete jer je u osnovi Kristova smrt trebala biti nulta točka pomirenja, a ne razlog za podjele. Križ je simbol pobjede, a ne razlog za prijepore i nesuglasice. Naravno da nam treba Kristova Istina jer smo se pogubili i otišli tako daleko da danas svatko ima svoju istinu. Svatko ima neki svoj virtualni svijet. Ljudi danas napadaju jedni druge mašući svatko svojim križem kao da se radi o dva različita Boga i dva suprotna učenja. Križ je trebao biti oruđe pomirbe i ljubavi, a postao je oružje podjela i mržnji.
Konsenzus postoji kod tihe većine
Može li u današnjoj (virtualnoj) Hrvatskoj i Vaš Mata lako postati nacionalistički Hrvat (»ustaša«?) koji bijes iskaljuje na »konjima bilima, konjima vranima«, a »Sude mi« pjesma koja veliča ratne zločin(c)e? Postoji li konsenzus i o jednom (makar i autobusnom) stajalištu u Hrvatskoj?

ŠKORO: Bojim se da ste zakasnili s pitanjem. Hrvatski je glazbeni aparthejd tu stvar već riješio. No nije kriv Mata niti je kriva i jedna od mojih pjesama. Dapače, pjesme su čak prihvatljive, koliko čujem. Kriv sam ja, i to ne toliko što sam ih napisao, nego što sam ih se usudio otpjevati. Svatko tko ne vidi da živimo u državi u kojoj je pojedincima ad hominem zabranjen pristup nekim medijima, taj ne zna gdje živi ili se pravi da ne zna. Konsenzus postoji kod tihe većine koja ne može doći do izražaja. Rekli bismo: »ne može doći na štih« da odigra neku svoju kartu. No isto tako velimo da i vrč ide na vodu dok se ne razbije.

Kako jasno i glasno nositi svoja uvjerenja, a ne biti medijski zgažen u današnjoj Hrvatskoj? Je li dovoljno imati širinu medijskoga izbora za (o)braniti se?

ŠKORO: Treba biti samostalan, pomalo svojeglav i materijalno neovisan. Čim se pojedinac može kupiti, može se tada i reći zbogom uvjerenjima i slobodnomu izboru. Etiketiranje je dobra praksa komunističkih i ostalih režima u kojima se prakticirala, slično kao i u Haagu, presumpcija krivnje. Dakle, prvo se nekoga proglasi krivim za nešto. Potom ga se zatvori, onda se nakon nekoga dužega vremena sastavi i optužnica i tada se čovjek treba lijepo braniti. Ali je cijelo vrijeme u zatvoru, neovisni mediji ga čereče, a obitelj mu je pod stalnom presijom. Kad ga se pusti, onda je »puj-pike ne važi«. Čovjek je označen za cijeli život i svaki pokušaj objašnjavanja uzaludno je bacanje perja s desetoga kata. Svakomu bih preporučio da pogleda njemački film »Život drugih« jer to puno bolje objašnjava ovo što pokušavam prispodobiti.

Kolektivni »stockholmski sindrom«
Jeste li dokučili kako nastaje i zašto se njeguje »kultura zaborava«, spomenuta i u Vašoj pjesmi »Reci, brate moj«. Zašto je za »drugu stranu« važno zaboraviti, relativizirati Domovinski rat, poticati iseljavanje iz Slavonije i Hrvatske, nastojati da lustracija bude mrtvo slovo na papiru, da politika razdjeljuje napaćeni narod koji jedino čeka prvi u mjesecu ili datum isplate osobnoga dohotka (ako ga ima)?

ŠKORO: Jedino što sam dokučio jest da se s tim nije šaliti. Nekako imam osjećaj da to proizlazi iz činjenice da smo veliki kršćani i katolici (kažu da nas ima više od 80 posto u ovoj državi), ali se nigdje toliko ne psuju svetci i ne krše neka stajališta Crkve kao u nas. Ne jednom sam vidio kako ljudi kojima krunica visi oko retrovizora izlaze iz auta s nekom letvom da se bolje upoznaju s bratom kršćaninom koji im je, po njihovu mišljenju, učinio nažao u prometu. Mi imamo kolektivni »stockholski sindrom«, a to je ono kada se žrtva zaljubi u svojega zlostavljača. Nije papa ovdje dolazio džaba četiri-pet puta. Nedavno sam dobio po prstima zbog »kulture zaborava« pa kako nitko nije stao u moju obranu, radije bih o nekim drugim temama.

Što Vas najviše raduje, a što najviše muči kada čujete – Hrvatska? Je li, uz demografske, gospodarske i ostale ekonomske probleme, križ današnje Hrvatske i licemjerje, deflacija duha, gubitak etičkih kriterija u trci za materijalnim?

ŠKORO: Najviše me raduje što smo tu i što nas ima i što, svim problemima unatoč, svako jutro kada se probudim i poslušam onu Dujmićevu i Cvikićevu pjesmu koju pjeva Maja Blagdan za dobro jutro, i vidim one slike te naše zemlje, meni srce ko kuća. Onda me prestanu brinuti sve te druge stvari i nekako mislim: dat će Bog pa ćemo se izvući kao i stoljećima do sada. Trebalo bi nekako ljude osvijestiti da je ovo naša zemlja, da mi u njoj trebamo odlučivati i da nije sramota braniti nacionalne interese jer je to ustavna kategorija i to svi rade svagdje u svijetu.

Slavonski križni put
Nije Hrvatska samo Slavonija, ali je slavonski križni put slika i prilika današnje Hrvatske. Kako o korizmi 2018. poimate slavonsku muku i što je potrebno za njezino »uskrsnuće«?
ŠKORO: Bilo koja zemljovidna povijesna karta pokazat će da je Slavonija postojala i kao samostalna politička jedinica. Teško Vam je ovo pitanje, pogotovo za nekoga poput mene. Moji su svi, od stoljeća sedmoga, reklo bi se, rođeni u Dalmaciji, a ja sam rođen u Slavoniji i sad živim u Zagrebu već dugi niz godina. Kad ste već spomenuli korizmu i uskrsnuće, dopustite mi da se u odgovoru koristim upravo tim elementima. Naime, da bi se dogodilo uskrsnuće, valja proći muku, valja proći križni put. Teško će Slavonija naprijed dok je vode oni koji spavaju negdje drugdje. Slavoniji se stalno nameću politička rješenja i kao donedavnom čvrstom bastionu desne političke opcije na čelna se mjesta za izbore stavljaju ljudi koji sa Slavonijom nemaju puno veze i ne spavaju u njoj. Tu slobodno možete ubrojiti i moj politički angažman iz 2007. godine. Za razliku od mnogih, ja priznam kad pogriješim jer je upravo to drugi veliki problem. Nije problem pogriješiti, to se dogodi svakomu. Naša vjera kažnjava nepriznavanje grijeha. Ako vjernik grijeh prizna i pokaje se, onda ima nade za njega. Ako se pogleda politička scena u Slavoniji, puno je političkih konvertita koji gledaju samo svoj interes i poziciju. Njih ne zanima Slavonija. To ne valja. Valja se ispovjediti, priznati grijeh, pokajati se i dobiti pokoru. Onda se i pojedinac i društvo mogu nadati vječnomu životu i uskrsnuću.
Slavonija u deset riječi?
ŠKORO: Meni je dovoljno devet riječi: Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti.
Vratiti povjerenje u domovinu
Domovina. Opjevana i u Vašoj istoimenoj pjesmi. Mnogima na usnama, a opet riječ koja je sa svih političkih i društvenih diskursa zloupotrijebljena, pa i iskorištena. Domovina u srcu, domovina na usnama. Laže li se u domovini u lice?

ŠKORO: Mislim da sam sve rekao u toj pjesmi. Najgore bi bilo da je idem tumačiti. Neka je svatko doživi kako hoće. Ono što bi u toj domovini valjalo napraviti jest kvalitetan sustav vrijednosti koji će vratiti povjerenje i u domovinu i u njezine institucije. Moj dobar prijatelj i vrhunski vinogradar otišao je u Austriju voziti kamion jer vjeruje da će mu austrijska država dati 500 eura kada ode u mirovinu, ako bude vozio kamion pet ili deset godina, ne znam točno. Nema u nas dovoljno ni vjere ni povjerenja, pa nam nije teško ni slagati u lice.

Humorom u svojim javnim nastupima, pa i svojedobno u »Večernjoj školi«, često ste razbijali stereotipnu primjedbu da Hrvati općenito nisu duhovit narod? Ima li »nesloge« između Hrvata i humora? Nedostaje li satire bez »ubijanja svinjskih glava«?
Volio bih da nam sustav obrazovanja bude bolji i učinkovitiji, da prati potrebe gospodarstva, i volio bih da ovi koji nas vode shvate da je puno bolje ulagati u svoje ljude, u svoju proizvodnju i svoja rješenja, ma kako to skupo bilo, a ne uvoziti bjelosvjetske proizvode i mazati debelim guskama vrat, bez obzira na to koliko će osobno izgubiti od provizija. Država bi trebala postati generator razvoja i zauzeti stajalište da je hrvatsko zaista bolje i poželjnije, a ne to imati samo kao slogan.

ŠKORO: Ta otrcana žvaka kako mi nismo duhovit narod posljedica je nedostatka nacionalne svijesti o samom sebi. Ubijanje svinjskih glava nisam imao prigodu pogledati pa ne mogu ni komentirati. Čuo sam da je to nekima bilo jako smiješno. Da bi se čovjek mogao šaliti, dobro je kad krene od samoga sebe i svojih bližnjih. Pogledajte američki ili engleski humor. Prvo pljucneš malo na sebe, pa onda kreneš redom. Šala na vlastiti račun daje autoru pravo da i druge uvrsti u repertoar. Ali ne, ne u nas. Prije svega, nikako ne u slengu, samo književnim jezikom. Makaršta. Svi drugi otežu, zatežu, mucaju i puni su apostrofa, samo mi moramo završavati glagole u infinitivu. Osim toga, da bi čovjek dao sam sebi po nosu, mora biti samouvjeren i ne bojati se. U nas nema samopouzdanja, kao što nema ni povjerenja u vlastite institucije. To je zato što se time uvijek bavi neki Ugar, Talijan, Srbin, Turčin ili tko sve ovdje nije bio.

Pa kad čovjeka već netko drugi gazi i omalovažava, gdje će on, nedajbože, nešto ružno reći o sebi, a kamoli smiješno. A humor je kada čovjek ide ulicom i naglo se okrene, pa neočekivano počne trčati u drugom smjeru. Imamo mi to, samo se bojimo, a kad se i ne bojimo, onda imamo urednike i redatelje koji se boje za sve nas i ništa od humora. Najsmješnije je kad netko opsuje u filmu, jer to se kao ne smije, pa je onda umrijeti od smijeha.

Država bi trebala postati generator razvoja
Kada se osvrnete na diplomatsku, uredničku, glazbenu i televizijsku karijeru ostvarenu zasad u 55-godišnjem životnom kalendaru – što (ni)je moglo bolje?

ŠKORO: Sve je moglo bolje. Možda je trebalo fokusiranije, ne znam. Ovako mi se ponekad čini da sam živio kako sam rekao u jednoj pjesmi »Slavonskih lola« koja se zove »Duša bećarska«: »Svugdje me je bilo, a nigdje me nema…«

Kakvu Hrvatsku želite ostaviti, koja bi Vam posljednja ovozemaljska želja bila uz zdravlje Vaših najmilijih, supruge Kim i djece Ivana i Matije?

ŠKORO: Volio bih da nam sustav obrazovanja bude bolji i učinkovitiji, da prati potrebe gospodarstva, i volio bih da ovi koji nas vode shvate da je puno bolje ulagati u svoje ljude, u svoju proizvodnju i svoja rješenja, ma kako to skupo bilo, a ne uvoziti bjelosvjetske proizvode i mazati debelim guskama vrat, bez obzira na to koliko će osobno izgubiti od provizija. Država bi trebala postati generator razvoja i zauzeti stajalište da je hrvatsko zaista bolje i poželjnije, a ne to imati samo kao slogan. Volio bih da nam sustav u svim trodiobenim komponentama bude učinkovit i pomno dugoročno isplaniran. I na kraju, volio bih da očuvamo svoj jezik, kulturu, identitet i folklor. Tu sam malo sebičan jer bih volio da možda i neka od mojih pjesama ostane živjeti u mom narodu.

Poneki kritičar, pa i ljubitelj Vaše glazbe, priupita se zašto ste morali i zapjevati »Ne dirajte mi ravnicu«, zar nije dovoljno što ste napisali tako veliku pjesmu, i što su s tadašnjim »Zlatnim dukatima« ovjekovječene suze Fabijana Šovagovića? Što Vam je bio okidač u Domovinskom ratu da pomislite – stihovi nisu dovoljni, interpretacija je nužna?
ŠKORO: Pjesma nije nastala u Domovinskom ratu ili zbog njega. Pjesma je nastala 1989. godine u SAD-u i nagodinu puni 30 godina postojanja. Otpjevao sam je jer sam bio jedini u tom dijelu svijeta koji nije govorio hrvatski s teškim američkim naglaskom. Otpjevao sam je, među ostalim, jer sam kantautor cijeli svoj život. Sam pišem, sam skladam, sam pjevam, to bi bila najjednostavnija definicija kantautora. Da bi kritičarima bilo još lakše razumjeti o čemu govorim, to je ono: sam pao, sam se ubio.
No kako ovaj razgovor shvaćam dijelom i kao ispovijed, imam potrebu još nešto reći. Znate, netko je u nečemu vješt. Vještine se daju s vremenom i usavršiti. Učenjem se stječe znanje i za života čovjek može naučiti puno toga. To su stvari koje ovise o čovjeku i on može utjecati na njih. S druge strane, na neke stvari ne možete utjecati. Nekoga je Bog stvorio visokim, nekoga nižim. Nekoga izvrsna vida, a mnogi moraju nositi naočale ili su slijepi od rođenja. Istodobno, svi mi imamo svoja stajališta i ukuse. Nešto nam se sviđa, nešto ne. Što hoću reći? Glas koji imamo takav je kakav je, kao i glasovne sposobnosti svakoga čovjeka. Netko može pjevati visoko i glasno, a netko ne može. Nije da ne bi, jednostavno ne može, kao što ni slijep čovjek ne može vidjeti, a htio bi. Iako me komentari o mom načinu pjevanja i interpretaciji jednostavno ne dotiču i sam se šalim na taj račun, ne mogu ne primijetiti da je u najmanju ruku ružno nekomu prigovarati što je rođen ovakav ili onakav. To više govori o onom tko prigovara i komentira. Bilo je k’o od stijene isklesanih ljudi koji su bili suvremenici svetoga Leopolda Mandića, sitna i bolesna čovjeka, pa eto, na kraju je ipak on svetac i čudotvorac. Uz to, već sam rekao, glazbena scena poznaje i prepoznaje taj moj izričaj kao kantautorski, a pri tome, ako u obzir uzmemo i ukus, iako se o njemu ne raspravlja, onaj kojemu se ne sviđa kako netko pjeva ili izgleda ne mora tu osobu ni slušati ni gledati. Kad su radio i TV u pitanju, postoji jedna čarobna sprava koja se zove daljinski upravljač pa se može promijeniti kanal dok nevolja ne prođe.
Izumiru li kantautori ili su u svim razdobljima bili rijetki pripovjedači drevnih priča uz »vatre na konjari«? Koliko znači osobna, konkretna priča kada ponovno prevladavaju lake note, teški zvukovi? Je li danas pjesma društveno manje utjecajna nego ranije?
ŠKORO: Zvali se oni minstreli ili trubaduri u davna vremena ili divandžije, guslari, kantautori, pa ako hoćete i na engleskom singer-songwriter, to je vrsta koja ne će izumrijeti. Možda sam to preambiciozno rekao. To je vrsta koja će postojati dok je svijeta i vijeka. Samo što su za rijetke od njih rezervirana svjetla velikih pozornica. Njihovo su prirodno okruženje upravo te vatre na konjari, na toj livadi gdje je noću muška čeljad čuvala konje pričajući priče i pjevušeći uz samicu, kao i vatre uz kazane u kojima se peče rakija. Što se tiče lakih nota, nekako smo svjedoci čudna i površna vremena, pa su i te tzv. »lake note« postale, štono bi rekli u svijetu boksa, »perolake«. No ne treba zaboraviti da je upravo u »lakim notama« otpjevan stih Krste Jurasa: »Pitaju me zašto pjevam o tom moru, buri, jugu, govore mi kako sanjam obećanu zemlju drugu.« Veliki Mišo Kovač to je snimio 1982. godine, a nekoliko godina kasnije i »Poljubi zemlju«. To je bilo hrabro. Nisam pobornik podjela i natjecanja u glazbi, ali ako već razgovaramo o tome, ne može se reći da u spomenutim pjesmama, koje zasigurno nisu ni rock ni punk, ni ne znam što, nego klasična hrvatska zabavna glazba, nisu izrečene velike, proročanske riječi o tome kako ljudi sanjaju obećanu zemlju drugu. I dosanjali su je. Ozbiljne su stvari opjevane i u pjesmama mnogih drugih mojih velikih kolega, od pokojnoga Tomislava Ivčića (koji je poginuo prije točno 25 godina, 4. ožujka 1993.) i Meri Cetinić pa nadalje, da sad ne nabrajam. Mislim da je upravo pojam »lake note« izmišljen u radionicama onih koji ne žele priznati snagu i utjecaj hrvatske zabavne glazbe. Izmišljen je s nakanom da se taj žanr oslabi i obezvrijedi. Taj je glazbeni stil donio Hrvatskoj europska i svjetska priznanja, a ne ovo o čemu izdaju knjige i pišu oni koji se stide svoga glazbenoga nasljeđa. Nisu nam priznanja donijele izmišljene nagrade koje već godinama umišljeni likovi samodopadno dodjeljuju jedni drugima. Kada tomu pridodamo ignorantsko držanje javne radiotelevizije i ostalih formatiranih i eutanaziranih hrvatskih medija, mogu se složiti da je pjesma danas postala društveno neutjecajna i da je svrstana u glazbenu kulisu svemu i svačemu. Stalno nešto bezvezno svira niotkud svagdje oko nas, pa su i pjesme takve.
Ispričati dobru priču ne znači nužno i promijeniti. Što je potrebno da pjesma s poantom bude istodobno i pročišćenje za slušatelja, gledatelja? Je li katarza u umjetnosti – iluzija ili nužnost, ili oboje?
ŠKORO: Pitanje je dosta široko, iako ne izgleda tako. Rekao sam već koji su to nužni preduvjeti da bi se pjesma uopće dogodila. Slušanje je vrlo osoban doživljaj i većini je to na razini zabave, ništa više od toga. Nije ovo više vrijeme kada su se iščekivali albumi koje bi onda odnijeli doma i u sobi preslušavali satima i danima iščitavajući skrivene i kodirane poruke umjetnika. Nitko više nema potrebu posjedovati glazbu u fizičkom obliku. Glazba je u oblaku ili kako mi to velimo u cloudu i samo treba imati bežični priključak i stvar hoda kao da je u pitanju priključak vode ili struje…
Slušatelj se tušira i sluša operu, ne mora ići u kazalište; vari auspuh i sluša koncert Pink Floyda. Gdje je tu katarza? Ljude su pjesme prije pokretale na svakakva djela, i ona lijepa, ali i na ružna. Jedino što postoji jest iluzija kako je to sve dobro, pa čak i neka znanstvena stajališta koja tvrde da je omasovljenjem glazba konačno postala ono što u svojoj osnovi i jest – beznačajnost bez koje se može jer nije ni u kojem smislu vitalna. Mene to, kao glazbenika, žalosti jer znam koliko truda moji kolege i ja uložimo u te neke pjesme s pričom i poantom i koliko nam one znače. S druge strane, imam sreću da sam dovoljno star pa sam stekao neku svoju publiku kojoj uvijek, pa i ovom prilikom zahvaljujem što mi svojom vjernošću omogućava da budem drugačiji.
Zašto je afirmativno u manjini (ili je to varka?)? Imate li dojam da se i u vremenu hrvatske samostalnosti nameće kolektivna hrvatska krivnja, nakalamljena na hrvatsku šutnju?
ŠKORO: Pa dobro, uvijek postoji neka avangarda koja bi trebala biti ispred svoga vremena i sklona nekim drugim, novim i možebitno boljim rješenjima. Barem je tako bilo u povijesti umjetnosti. Nesporazum nastane kada se taj obrazac translantira na nešto što nije umjetnost, nego je život. Naravno da je problem kada većina vrši bilo kakvu vrstu opresije prema bilo kojoj vrsti manjine, jer većina treba imati onoliko prava koliko ima najmanji i najslabiji među njima. No kada manjina vrši opresiju nad većinom, to je već tema za ozbiljan znanstveni rad koji ima šansu biti vrlo čitan. Da bi se taj problem shvatio na konkretnom primjeru, valja pogledati manjinska prava, primjerice, u Srbiji i Hrvatskoj. Dalje ne trebamo lamentirati na tu temu jer će nas to odvesti na sklizak teren dnevnoga politikantstva. Dovoljno je pročitati sastav parlamenata ili sabora, kako god hoćete. Što se tiče našega kolektivnoga statusa, meni se čini da smo mi započeli sve i da smo mi krivi za sve i jedino smo mi još uvijek fašisti, iako je fašizam bio na vlasti u nekim zemljama EU-a do prije četrdesetak godina. Svagdje drugdje cvjetalo je cvijeće i svi su se voljeli, samo su Hrvati bili zločesti dečki koji su izumili sve nevolje i mi smo izumili Drugi svjetski rat. Nigdje drugdje nitko nije progonio nikoga, a ako i jest, onda je to bilo tako minorno da nije vrijedno spomena. Imali smo, k tomu, i vjerskoga vođu koji je također bio zloćko i ja fakat ne razumijem kako nam to nije jasno. Pa normalno da šutimo jer smo zbunjeni. Nek se otvore dosjei i provede lustracija, i to samo iz jednoga razloga. Kršćani žele oprostiti, ali kako oprostiti ako ne znaš komu i što praštati? Šutnja će prestati, a krivnja će biti na onima na kojima treba biti.
Koji su Vas izvođači najviše obilježili, odnosno koje Vam je najdraže slušati i danas u Višnjevcu i izvan njega?
ŠKORO: Znate, kad sam odrastao, imali smo samo radio, sve do moje sedamnaeste godine. Nisam imao u kući ni gramofon, ni kasetofon ni televizor. Slušao sam sve i svašta i jednostavno nije bilo prilike posvetiti se bilo komu i postati nečiji fan, pa ići kupovati njegove ploče i slušati ih do besvijesti. Ja sam slušao ono što je sviralo na radiju. Poslije sam kupio gitaru i okupio bend, pa počeo pisati svoje pjesme i evo… prođe život. Već više od dvadeset godina slušam uglavnom tuđe ili svoje demosnimke. Iskreno govoreći, imam neke svoje prijatelje, dobre svirače. Zlaja, Stjepko, Miro iz Beloga Manastira, pa dođe i Miloš iz Novoga Sada i onda se zatvorim s njima, pijem svoje vino i sviramo i pjevamo pjesme koje nitko ne zna, ali su meni najbolje na svitu.

 

IZVORGlas Koncila br. 10/2018.
Prethodni članakPOVIJESNI VELIKI POSJED PZER Očuvana kapela sv. Jurja
Sljedeći članakPISMO SA SALOMONSKIH OTOKA Velika obitelj je blagoslov!