GLEDATI I SLUŠATI O bezočnosti i ćutilima

Snimio: M. Čobanović

Vaš nakit neka ne bude izvanjski. Nego: čovjek skrovita srca. (1 Pt 3, 3-4)

Često se čuje da je sadašnje doba nesklono krjepostima. Ako i jest, ono krjepostima ipak nije nenaklonjeno, nego prenaklonjeno – jednima previše, drugima premalo. Rječnikom životinja, neke su krjeposti domaće patke koje se zaključava u pačinjake i nemilice kljuka, a neke su divlje patke koje se izgoni iz močvara i nemilice izlovljava. Prve se jedva kreću; druge se jedva sreću. Rječnikom primjera, divlja je smionost toliko istrijebljena da se svi slavni junaci doimaju luđacima. Domaća je smionost toliko tusta da može samo sjediti. Sjedeća smionost predaje se brbljanju. A brbljava smionost brzo postane prosta i bahata; riječju, bezočna.

Bezočnost naizgled vara – jer tko je bezočan, najčešće ima oči, no jezik mu se vlada kao da ih nema. Zapravo, u bezočnosti hrvatski jezik potiho svjedoči da su ta ljudska ćutila tajanstveno povezana. Naime, tko postane bezočan jer gaji smionost samo na jeziku, postane, naravno, zamoran ušima, ali i nemio očima. No zbiva se i obrnuto. Tko je doista smion, često je u pokretu. A tko hoće biti pažljiv u pokretu, mora pozorno gledati. Stoga počesto šuti, ali i govori probrano. Čovjeka koji tako zbori nije tek milina slušati. Ugodno ga je i gledati.