GODINA 2020. – OD SV. JERONIMA DO POTRESA U potresno doba potrebna je stabilnost velikana

Snimio: B. Čović | Potres u sisačkoj biskupiji
Malo je prilika u kojima se može prepoznati postojanje solidarnosti, empatije i zajedničkoga interesa koji nadilazi usku definiciju primarne zajednice kao što su prirodne katastrofe

Nemoguće je opisati strahote potresa, ali je teško opisati i dobrotu onih koji su pomagali, dobrotu zbog koje čovjek ostaje bez daha, kako navode mještani Petrinje oštećeni do kraja, ali dirnuti osjećajima, puni straha, ali i snage za život. Marko Biočina aktualizirao je u Jutarnjem listu jednu od najpoznatijih, ili možda najzloglasnijih izjava britanske premijerke Margaret Thatcher, onu da »ne postoji društvo, nego samo pojedinci i njihove obitelji«. »Desetljećima nakon odlaska Thatcher s javne scene ta je rečenica preživjela u javnom diskursu, uglavnom zloupotrebljavana kao propagandna krilatica hiperindividualističke, paleolibertarijanske, ali zapravo fundamentalno nazadne ideologije. Ta se ideologija iznova i iznova pokazala pogrešnom, no, nažalost, malo je prilika u kojima se može prepoznati postojanje solidarnosti, empatije i zajedničkog interesa koji nadilazi usku definiciju primarne zajednice kao što su prirodne katastrofe. Katastrofalni potres koji je pogodio Petrinju i okolna banijska sela, odnio barem sedam ljudskih života i doslovno stotine, ako ne i tisuće ljudi ostavio bez krova nad glavom takva je prilika«, napisao je Biočina. Gotovo trenutačno nakon potresa rijeke hrvatskih građana slile su se prema unesrećenim područjima s namjerom da pomognu, diljem zemlje počela se prikupljati pomoć, iz susjedne Slovenije prema Petrinji ide kolona građevinskih strojeva, iz siromašne Sjeverne Makedonije stiže financijska dotacija, iz daleke Švedske šalju šatore i krevete, a preko društvenih mreža asistenciju obećava premijer Kanade… nanizao je Biočina. Drugim riječima, u danima nakon potresa pokazalo se »da smo ljudi, a morat ćemo pokazati i da smo društvo«.

Uvoziti radnike ili robotizirati proizvodnju?
Miroslav Šimatović u Večernjem je listu uoči stupanja na snagu zakona koji liberalizira zapošljavanje stranaca iz trećih zemalja svratio pozornost i na dilemu koju je nedavno istaknuo guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić: uvoziti strane radnike ili robotizirati proizvodnju. Naime, time je pokušao odgovoriti na pitanje kako će Hrvatska u idućem razdoblju očekivanoga gospodarskoga oporavka supstituirati sve veći broj iseljenika. Navodi i da je Hrvatska do pandemije uvozila oko 70 tisuća radnika iz zemalja koje nisu članice Europske unije, većinom iz BiH i Srbije, ali i iz poneke »egzotične« države poput Ukrajine, Indije, Filipina i Pakistana. Međutim, smatra da će regionalni kadrovski bazen brzo presušiti pa se po logici stvari uskoro može očekivati veći udio stranaca iz dalekih mnogoljudnih zemalja poput Indije i Pakistana.
Što u Splitu nazvati po velikom Dalmatincu sv. Jeronimu?

»Za nama je 2020. godina koju baš i nećemo pamtiti po dobru, no, barem mi u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji pamtit ćemo je po 1600. obljetnici smrti velikoga sveca, svetog Jeronima Dalmatinca«, napisao je uvodeći u svoj tekst Ivan Ugrina u Slobodnoj Dalmaciji. »A kako smo se mi odužili svome zaštitniku, konkretno u Splitu? U njoj Jeronim nema ni ulicu. Svojedobno je 2007. na Gradskom vijeću bila donesena odluka da se kip svetog Jeronima Dalmatinca podigne ispred buduće Sveučilišne knjižnice na Kampusu. Knjižnica je podignuta, no od kipa na tom mjestu još uvijek ništa. Pisao sam već kako Jeronim zaslužuje da se po njemu nazove Marmontova, jer taj maršal nije vrijedan tako važne ulice u našem gradu. U svoje je vrijeme splitske samostane pretvorio u konjušnice, ubijao je one koji su se pobunili protiv francuske vlasti, a za razliku od Marmonta sveti je Jere činio samo dobro. Jedna je ideja u čast svetog Jeronima spomenuta i u razgovoru nakon blagoslova Jerkovićeva kipa koji je rađen za Jeruzalem. U društvu splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića, župana splitsko-dalmatinskog Blaženka Bobana, inicijatora projekta fra Tomislava Glavnika, glavni urednik Slobodne Dalmacije Jadran Kapor predložio je da se splitska zračna luka nazove po svetom Jeronimu. Istaknuo je tom prigodom kako je sveti Jere kao ponosni Dalmatinac i zbog svog civilizacijskog doprinosa zaslužio nositi ime tog vrijednog infrastrukturnog objekta. Potkrijepio je to svjetskim primjerima aerodroma koji se zovu po svecima: zračna luka u Tirani nosi ime po svetoj Majci Tereziji, ohridska zračna luka po svetom Pavlu apostolu, zračna luka u Perugi po svetom Frani, te krakowska zračna luka po svetom Ivanu Pavlu II.

»A kako smo se mi odužili svome zaštitniku, konkretno u Splitu? U njoj Jeronim nema ni ulicu. Svojedobno je 2007. na Gradskom vijeću bila donesena odluka da se kip svetog Jeronima Dalmatinca podigne ispred buduće Sveučilišne knjižnice na Kampusu. Knjižnica je podignuta, no od kipa na tom mjestu još uvijek ništa.«

Svi su se složili kako je to dobra ideja, no tu je na potezu prije svega Splitsko-dalmatinska županija koja bi trebala poduzeti određene korake prema Vladi Republike Hrvatske.«

Spomenik sv. Ivanu Pavlu II. u povodu 100. obljetnice rođenja

Iz Ugrinova teksta aktualizirana je i nedavna inicijativa vijećnice Lidije Bekavac (HGS), akademskoga kipara Kuzme Kovačića te katedralnoga župnika Ante Mateljana na temelju koje je Komisija za imena ulica i trgova i za spomenike predložila Gradskomu vijeću da se u povodu stote obljetnice rođenja Ivana Pavla II. njemu u čast podigne spomenik na Trgu dr. Franje Tuđmana, na zelenoj površini ispred crkve sv. Frane na Rivi. Novu je lokaciju pismeno podržao i nadbiskup Barišić. »U obrazloženju odluke, koju potpisuje donedavni predsjednik navedene komisije Petar Škorić, ističe se kako je prošlo više godina, a postavljanje spomenika nije realizirano, stoga je Komisija za imena ulica i trgova i za spomenike ponovno uzela u razmatranje postavljanje spomenika Ivanu Pavlu II. Raspravljajući o lokaciji određenoj za postavljanje spomenika koji je Gradsko vijeće utvrdilo na prijedlog komisija ranijih saziva, Komisija za imena ulica i trgova i za spomenike ocijenila je da utvrđena lokacija nije prihvatljiva te je nakon više promišljanja zaključila da je prostor na zelenoj površini ispred crkve svetog Frane najprimjerenija lokacija uzimajući u obzir adekvatnost prostora i osobu kojoj se spomenik postavlja«, napisao je Ugrin.