I usne san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. (Post 28, 12)
Ništa u svijetu nije toliko blještavo, a toliko maglovito koliko – uspjeh. I ništa u čovjeku ne ražaruje požudu niti stvara tjeskobu kao – uspjeh. Čovjek kao da više i ne može doživjeti svijet u dubini njegove jedinstvenosti i širini njegove raznolikosti, nego samo u visini do koje mu se samomu uspeti. Svaki uspjeh doista podrazumijeva uspon po kakvoj ljestvici: skrivenoj u srcu ili poznatoj u društvu, čvrstoj kao čelik ili gipkoj kao guma. No nisu li ljestve uvis uprte, uspon ne će biti doli puzanje sa zaprjekama; kretanje naporno, no ne i plodonosno.
Ljestve uprte u nebo po kojima su u Jakovljevu snu silazili i uzlazili anđeli ujedno su jedine ljestve koje se u Pismu javljaju. No upravo će im jednokratni pojavak priskrbiti mnoštvo značenja. U Jakovljevim ljestvama, tim nebeskim vratima Božje kuće na zemlji, Židovi su prepoznavali i Božji zakon dan Mojsiju i Božji hram sazdan u Jeruzalemu. No u ritmu njihovih prečaka vidjeli su i protok povijesti spasenja, a u anđelima uspone i padove duša na putu k Bogu. Zbog te mnogostrukosti i Isus je svoj navještaj Kraljevstva uzemljio u slici ljestava: one će za kršćane postati znakom Puta na kojem duši poput anđela pomaže – pokora.
Pokornost je zasluga kojom je Marija stekla krunu Kraljice Anđela. Predaja, naime, tumači kako su nebeski duhovi pali u pakao baš zbog nepokornosti Božjemu naumu da služe čovjeku. A prihvaćanje služenja, jedne od služba u Duhu koje navodi Pavao, bio je prvi Marijin korak uz ljestve na koje ju je pozvao – anđeo. Ljestve njezina uzora uvis su uprte da čovjekov uspon po njima ne bude bez uspjeha; no one su i u pokori uzemljene da po njima čovjeku siđe anđeoska pomoć.
