Puno se u posljednje vrijeme piše o umjetnoj inteligenciji (UI), i to ne zato što se na tom području dogodio neki odlučan korak, nego jer je relativno lako dostupna postala verzija umjetne inteligencije s kojom ljudi mogu »razgovarati«. Međutim ChatGPT više je od osobnih asistenata koji su poznati mnogima koji posjeduju mobilne telefone ili uređaje smart home, poput Sirija, Google asistenta, Alexe ili nekih drugih. To je tzv. chatbox platforma, jezični model kojemu u teoriji čovjek može zapovjediti da mu napiše računalni kod u nekom programskom jeziku, da kompilira novinski članak ili seminarski rad ili ga jednostavno pitati o nekom lijeku, osobi, fenomenu, povijesnim činjenicama, trenutačnim događajima, gotovo bilo čemu. Ima ih i koji mogu stvarati glazbu. Njih se do sada na tržištu razvio velik broj i većinom se komercijalno najisplativiji rabe za stvaranje tzv. pozadinske glazbe, bilo da je riječ o glazbi za videoigre, TikTok ili Youtube-videa, reklame, trgovine itd. Međutim, pojava ChatGPT-a zapravo je podigla buru jer je prvi put šira javnost mogla vidjeti na svoje oči moć koju bi umjetna inteligencija u budućnosti mogla imati. Većina je oduševljena, a uznemirili su se u prvom redu proizvođači sadržaja, ljudi koji rade u takozvanim kreativnim industrijama. Od novinarstva, marketinga, reklamne industrije, primijenjenih umjetnosti, slikarstva, kiparstva pa sve do skladanja, sve to u nekom obliku može raditi i umjetna inteligencija. Može napisati skladbu, slikati, ispisati figuru 3D pisačem, osmisliti logo kompanije, napraviti mrežnu stranicu, istraživati tržište, programirati. I to sve već sad, a kroz godine će to moći raditi sve brže i sve bolje. Bolje, ali u kojem smislu bolje? Bilo je nekoliko slučajeva u kojima se slavila umjetna inteligencija jer su njezini naredbodavci uspjeli publici podvaliti nešto što ljudi nisu uspjeli prepoznati kao »neljudsko djelo«, a nedavno je alat iskorišten i za dovršavanje Beethovenove desete simfonije na osnovi 40 skica koje je skladatelj ostavio iza sebe. Što reći, simfonija je predvidiva jer algoritam nije mogao a da ne napravi glazbu po formalnim principima i skladateljskim tehnikama i postupcima koje je Beethoven rabio u svojoj glazbi, ali cijelomu djelu nedostaje one njegove prirodne napetosti i uzbudljivosti, nedostaje luk i cjelina, Beethovenove namjerne slučajnosti i iznenađenja koje može shvatiti samo čovjek. Zahvaljujući Bonnskoj filharmoniji koja je djelo snimila, to sve nekako zvuči, ali zapravo zvuči baš kao ono što i jest, 40 slijepljenih i nedorađenih ideja koje sliče na Beethovena, ali nisu on. Međutim, gotovo nepodijeljeno oduševljenje medijskih napisa činjenicom da je UI napisao simfoniju, kao i nepodijeljena nekritičnost prema očitim pogrješkama koje radi ChatGPT u odgovorima, navodi na činjenicu da ljudi žele vjerovati umjetnoj inteligenciji. Svakomu drugomu pogrješku oprostili ne bi i svaku osobu koja bi napisala desetu simfoniju ovako kako ju je napisala umjetna inteligencija raščetvorili bi po barem deset osnova, no ona dobiva oprost i divljenje. Zašto? Jer se UI očito proglašava »našom nadom«.

Homo deus

Prva asocijacija na spomen umjetne inteligencije jesu bezgranične mogućnosti. Ono za što se čovjek mora mučiti godinama, učiti, razmišljati, stvarati, UI odradi u sekundi. Na paradigmi čovjeka koji će napokon »uhvatiti Boga za bradu«, zavladati prirodom i samim sobom, izrasli su mnogi intelektualni i društveni pokreti. No brada je još gore. Oduševljenje UI-om nije čudno kad se pogleda povijest čitavoga 20. stoljeća koje je ustrajalo na činjenici da je Bog mrtav, nadiđen i da je čovjek mjera svih stvari. Na tom se valu u posljednjih nekoliko desetljeća pojavilo više mislilaca koji su se sa svojim djelima uspjeli probiti u glavni struju i svojim djelima ostaviti jak utjecaj na širu publiku. To su svakako predstavnici tzv. novoga ateizma, R. Dawkins, S. Harris, D. Dennet, Hirsi Ali i C. Hitchens, čije su knjige dosizale tiraže nevjerojatne za djela koja su u osnovi radovi iz područja filozofije, etike, morala, antropologije i povijesti religije. U tu se plejadu likova dobro uklapa i Yuval Noah Harari čija je knjiga »Homo deus« iz 2017. godine i danas predmet rasprava i analiza. Ali poput knjiga novih ateista i Hararijeva je knjiga začudno površna. Temelji se tek na nekoliko premisa s predvidljivim odgovorima i možda može oduševiti nekoga tko nije upućen u nešto više od osnova religije, filozofije ili sociologije, ali općenito je napisana plošno. Zašto su cijeli taj pokret i ta knjiga relevantni za priču o umjetnoj inteligenciji? Pa zato što prvo zvuče kao da ih je napisala umjetna inteligencija i zato što baš Harari, koji joj posvećuje velik dio svoje knjige, ne može a da joj se ne divi bez obzira na to što je kritizira, jer realno negdje čuči čovjek koji čeka da postane bog. Ispod njegove slike stoji izjava: »Povijest je počela kad su ljudi izmislili bogove, a završit će kad čovjek postane Bog.« UI je zapravo njegova nada da će dočekati taj usud. Knjiga pokušava prikazati razvoj ljudskoga društva i njegov psihoemocionalni i gospodarsko-socijalni razvoj od pojave sapiensa do danas. Sadrži sve ono što se i očekuje, potpuno krivo poimanje religije kao sustava temeljenoga na krutim pravilima koji se protivi duhovnosti (?) i koji služi za zadržavanje moći, zatupljuje i slične predrasude. Za njega je čovjek algoritam, biološko biće kojim upravljaju biokemijski procesi koji su ili slučajni ili deterministički. Tuga, sreća, užitak, ništa to ne dolazi od čovjekova ja, on na to uopće ne utječe bez obzira na to što tako misli. Sve su to algoritamski procesi stroja koji zapravo nema kontrole nad sobom. Čovjek je poput automata za kavu ili još bolje, on je poput roboštakora kojega istraživači elektrodama u mozgu mogu natjerati da ode na lijevu stranu kaveza. Čovjek dakle nije odgovoran ni za što. Otkrije li se njegov kod, može ga se učiniti vječno sretnim, vječno mladim, besmrtnim.

Jer, kako kaže Harari, smrt je zločin, čovjekovo pravo na život ne smije imati vremensko ograničenje. Ali kako je čovjek stroj, smrt je samo tehnološki problem koji će se kad-tad riješiti. Ako su se uspjele riješiti glad i kuga, riješit će se i smrt. Tehnologija će omogućiti da napokon čovjek ne ovisi ni o kakvu božanstvu, ljudi će biti bogovi. Na drvo znanja već su se popeli, samo sada valja obrstiti plodove. Unatoč tomu što kritizira »internet koji je sve«, ostaje dojam divljenja stroju, a prijezira prema čovjeku. Sve ideologije, humanizam, liberalizam, fašizam, nacizam, komunizam, kao i animalističke religije ili monoteističke, sve to Harari ujednačava i baca u smeće s neskrivenim prijezirom. Čovjek nije tu da misli svijet, čak ni svijet nije tu da misli njega. Strojevi će ljude, smatra, ionako poznavati bolje nego što ljudi poznaju sebe – jer kako su ljudi i sami strojevi, moraju prihvatiti činjenicu da postoje savršeniji strojevi… Uglavnom, Hararijev Homo deus je bog koji odustaje od svijesti, ali se klanja inteligenciji, on smatra da nije važno njegovo pravo da traži svoju sreću, sreća je njegovo pravo, ono mu mora pasti u ruke. A što je sreća? Ugoda.

A umjetnost?

Tako Harari otprilike vidi sliku današnjega i budućega čovjeka. Ugoda je jedina mjera. Sam Harris postavlja sličan moralni okvir: dobro je ono što nam stvara ugodu, zlo ono zbog čega patimo. Baš. Beethoven je u mukama pisao posljednje godine svojega života, patnja zbog gubitka sluha bila je užasna za čovjeka koji je bio glazbenik. Žene rađaju u mukama, graditelji se muče dok grade, slikari dok slikaju, glazbenici dok vježbaju, znanstvenici dok uče i pišu itd. Zašto i dalje nastavljaju ako se muče?

Problem koji se umjetnosti tiče u tom svijetu čovjeka boga koji se mrzi jest to da takav nije sposoban za umjetnost. Niti je sve ono što se danas naziva umjetnošću stvarno i umjetnost, većina je estetski proizvod koji je realno otpad. UI može nakopirati milijarde Caravaggiovih slika ili isprintati milijun Michelangelovih Davida. Je li to umjetnost? Čudo ljudskoga stvaranja u tome je da sudjeluje u stvaralačkom geniju Stvoritelja. Čovjek koji je stvoren na Božju sliku nasljeduje i njegovu kreativnost i njegovu inteligenciju, on nije slučajnost evolucije, nego dio inteligibilnoga svemira kojim vlada sklad koji je uspostavio Stvoritelj. Ako je Bog naš otac, slikovito, mi nosimo i njegove gene. Ima li ljepše pohvale čovjeku? Nema čovjek dušu, kaže Harari, jer se to ne da dokazati, nema ni svijest jer je i to nedokazivo. Dapače u bitnome čovjek se ne razlikuje od životinje. Ima puno argumenata zašto je čovjek ipak nešto više od životinje. Jedan od njih je i to da je sposoban za umjetnost. Onda će se naravno naći netko tko će gurnuti sliku slona ili čimpanze kako slikaju po platnu. Dobro, eto, to je baš »umjetnost« na razini umjetne inteligencije. Mimesis – oponašanje jest fina vještina, ali nisu svi oponašatelji odmah umjetnici. Nešto je tu veće od toga. Nadmeno je uopće dati jednu definiciju toga zašto je neko umjetničko djelo dobro, ali ako je dobro, dobro je. U svijetu tehnohumanizma ili transhumanizma, kako se god hoće, umjetnosti će se nazivati svašta, no to ne znači da će sve to zaista i biti umjetnost. Bit će kompilacija, kopija, da, naučit će raditi i slučajne permutacije u kodu da bi se pokazalo da ne robuje pravilima, ali bit će to bez duše, neljudsko, nebitno. Bit će stvoreno isključivo od dostupnoga znanja, od znanja koje je ionako čovjekovo. A čovjekova je kreativnost s druge strane sposobna stvoriti čudo. Takvih ljudi nema puno, ali ih ima, a UI ne može stvoriti čudo jer se čudo ne da definirati. A toliko je umjetnosti zapravo čudo. Neobjašnjivo. UI ne će razriješiti čovjekove dvojbe, ne će ga utješiti, ne će ga učiniti sretnim, ne će zamijeniti živoga čovjeka, ne će ga učiniti bogom. UI nije nada, vjerojatnije je da će ga nastojati porobiti – osim ako čovjek između muke stvaranja i ugode ljenčarenja ne izabere ovo drugo..