Među brojnim pitanjima koja se postavljaju u vezi sa sakramentom pokore i pomirenja odnosno ispovijedi – kako se u praksi uobičajeno naziva – najčešća su svakako ova: Zašto se uopće treba ispovijedati? Zašto treba ići svećeniku i reći mu svoje grijehe, a ne to izravno učiniti pred Bogom? Ili, još radikalnije: Zašto govoriti o svojim grijesima nekomu tko je isto tako grješnik? Ima i onih koji se pitaju postoji li uopće grijeh. O odgovorima na ta i slična pitanja bit će govora u sljedećim brojevima, a na ovo posljednje pitanje treba, već sada jasno i nedvosmisleno, odgovoriti da grijeh postoji i da je grijeh zlo te da grijeh čini zlo.
Da je to tako dovoljno je promotriti svakodnevnu pozornicu svijeta, gdje se neprestano smjenjuju i isprepleću nasilja, ratovi, nepravde, ugnjetavanja, egoizmi, zavisti i osvete. O tome se svakodnevno može čitati na internetu i u novinama, odnosno slušati i gledati na radiju i televiziji. Tko vjeruje u ljubav Božju primjećuje kako je grijeh ljubav koja je usmjerena na samoga sebe (amor curvus, »iskrivljena ljubav«); to je nezahvalnost onoga koji na ljubav odgovara nezainteresirano i s odbojnošću. To odbijanje ima posljedice ne samo za grješnika, nego i za cijelo društvo, sve do toga da proizvodi sprege egoizma i nasilja koji stvaraju prave i vlastite »strukture grijeha«, što se očituje u socijalnim nepravdama, nerazmjeru i nejednakoj raspodjeli između bogatih i siromašnih, sve do sablazni gladi u svijetu…
Neprijatelj đavao, koji nastoji odvojiti čovjeka od Boga, želi ga uvjeriti u nepostojanje grijeha ili u najmanju ruku u banalnost grijeha; međutim činjenica je da je grijeh velika tragedija i da za sobom ostavlja dugotrajne posljedice. No, unatoč tomu, ipak bi bilo pogrješno reći kako je svijet zao i da je činiti dobro beskorisno. Dobro postoji, ono je tu i ono je veće i jače od zla. I kršćanin je upravo pozvan da »dobrim svladava zlo« (Rim 12, 21). Onaj koji živi pravedno i pošteno u ovom svijetu – koji na zlo odgovara dobrim, na mržnju ljubavlju – stječe iskustvo, unatoč teškoćama, da je život lijep i da živjeti pravedno, u istini i ljubavi vrijedi truda. U tom nastojanju oko dobra, da svojim životom ugodi Bogu, kršćanin i sam posrće i pada, stoga mu je potrebno Božje milosrđe u sakramentu ispovijedi koje ga uvijek ponovno diže i osposobljava da ide putom Božjim.
Tko redovito i kvalitetno pristupa sakramentu ispovijedi ima iskustvo Božjega milosrđa i osjeća se voljenim od Boga, što za posljedicu ima radost i duboki mir u duši koji se ničim ne može kupiti.
