GROBLJANSKE ŠETNJE Koji su grobovi »lijepi«?

Snimio: Z. Atletić

Još od malih nogu počeo sam obilaziti po grobljima s dragim bakama i djedovima, i starim tatinim i maminim tetama, pa sam odavno slušao mudrovanja o lijepim i manje lijepim grobovima. Da ne kažem ružnima i nakaznima. Nisu to bila baš »kunsthistoričarska« opažanja, nego ponajprije ona »džepna«, koja su prepoznavala i razlikovala skupoću pravoga od lažnoga mramora, ali i ona narodska kojima su se sviđali grobni anđeli sklopljenih ruku, a oni raširenih krila činili im se previše »slobodni«, dok su im se kamene golubice vratova podvijenih poput suvremenih stolnih svjetiljaka činile pretužne čak i za groblja. Pa onda, »lijepi« su bili grobovi s lijehicama za cvijeće, a potpuno »ružni« oni na kojima tete nisu otprve vidjele križa ili je uz godinu rođenja bila uklesana petokraka zvjezdica… Kako sam rastao i u mladosti počinjao susretati smrt »tuitamo«, tako mi se učinilo sasvim neukusno uopće pomišljati, a kamoli blebetati o ljepoti i ružnoći grobova. Uostalom, tad više i nisam odlazio na groblja s dragim starim tetama, nego češće baš na njihove grobove. Zrelost, sa smrtima kojima sam čak oblačio ispraćajna odijela, donijela mi je »zdrav« stav da su svi grobovi i ružni – kao mjesta gdje smo naše drage »porinuli« pod zemlju, često kao »pod tepih«; i lijepi – vjerujemo li u molitvi pred njima da nas oni iz njih već gledaju »odozgo«…

Znali su da ih baš po toj slici moraju upoznati, pa i cijeniti i zavoljeti njihovi potomci, unuci, današnji »stari grintavci«… Koji se sami sve češće pitaju za koga da oni fotografiju na grob stavljaju?!? Bez djece i unučadi, »mogu se slikat«! Nikad ne će imati »najljepši grob«.

Danas pak, kad sam već s pol noge u grobu, iskreno ću vam priznati da su meni lijepi oni grobovi sa slikama, tj. fotografijama pokojnika! Lako mi je to sad reći, kad su umrli tatek i mamek koji su se uvijek oko toga »peckali«, jer je tata bio iz kraja s grobljanskim slikama, a mama iz podneblja gdje je to bilo nešto »starinsko« i nepoželjno. Heeh, kako mu se znala rugati za njegove pokojne »izložene« na ploči: »E, baš ih imaš što vidjeti, sami ‘ljepotani’, da ih se poplašim! A ove tete, vidi ih, stavile fotografije kad su imale 50, a umrle sa 90!« Baš kao da su sirote tetice same uređivale svoje grobno mjesto i morale birati fotku sa samrtne postelje? A meni, baš mi se sviđalo vidjeti svoje pretke na grobovima, posebno dva pradjeda, pa se mrštiti i pućiti usne poput njih, gledajući jesam li im bar malo sličan…

Štoviše, kao pravi »stari strahotepec«, kojem se čini da bi taj čas mogao umrijeti – i »negativan«, od samih »koronskih brojki« koje mu sitni statističari gotovo sladostrasno dnevno isporučuju »lopatama« vijesti – usudit ću se reći i to da su mi puno ljepše crnobijele fotografije od kolora na grobovima. Ne samo zato što boje učas izblijede pa ostanu tek mrlje, već zato što mi u koloru pokojnici izgledaju… nekako preživahni! Kao da su tu, iza živice, pa će izići i reći mi: »Hajde, što si zinuo? Vozi me doma!«… Crnobijelo im daje ono pravo, uzvišeno dostojanstvo, čvrstinu, trajnost, upravo neki djelić vječnosti nose ti ozbiljni ljudi iz davnih i ozbiljnih doba koji su, zapravo, najčešće i znali da se »slikaju za grob« (jer nije nekoć »svaka šuša« mogla fotografirati, kao što danas svi mogu biti čak i novinari). Znali su da ih baš po toj slici moraju upoznati, pa i cijeniti i zavoljeti njihovi potomci, unuci, današnji »stari grintavci«… Koji se sami sve češće pitaju za koga da oni fotografiju na grob stavljaju?!? Bez djece i unučadi, »mogu se slikat«! Nikad ne će imati »najljepši grob«.

IZVORGlas Koncila br. 44/2020.
Prethodni članakJASENOVAČKI LOGOR U BESPUĆIMA »POVIJESNOGA REVIZIONIZMA« (29) »Tjerali su nas da osnujemo orkestar«
Sljedeći članakMAK ZA STUDENI Od svjetla do svjetla!