GRUBO PREBACIVANJE KRIVNJE Umirovljenici, a ne umrtvljenici

Foto: Shutterstock

U predlaganjima mirovinske reforme u Hrvatskoj vrijedi pravilo: »Tko nema iskustvo drugoga, teško ga može razumjeti.« Kako hrvatski političari nemaju dovoljno iskustva, a ni teoretskih znanja, ne mogu razumjeti strahove i tjeskobe prosječnoga čovjeka kada je riječ o njegovoj mirovinskoj budućnosti, ustavnom pravu na rad i pravu na mirovinu na osnovi toga rada.

O opasnostima od posljedica mirovinskih reforma upozoravalo se u Glasu Koncila već prilikom prvih najava povećanja starosnih granica povodom donošenja prvoga zakona (1998. g.) te na mogućnost da ondašnje mlađe populacije (rođeni 1962. ili kasnije) umjesto umirovljenika postanu »umrtvljenici« jer će morati raditi, simbolično rečeno, »do smrti«. Danas, nakon dvadeset godina, počeli su i drugi mediji upozoravati na tendenciju obveze rada gotovo do smrti. Tobožnja zabrinutost za budućnost mirovinskoga sustava zbog sve bržega starenja radno aktivne populacije samo je privid iza kojega se kriju interesi bankarskoga i financijskoga kapitala, posebice u obrani daljnjega postojanja, pa i jačanja II. mirovinskoga stupa, a na štetu I. mirovinskoga stupa zajedničke solidarnosti svih zaposlenih.

Prešućuju se uzroci niskog prosjeka staža

Zamagljivanju odnosa pridonosi »okrivljavanje« osiguranika da ne žele raditi i da traže spas u ranijem umirovljenju.

Tobožnja zabrinutost za budućnost mirovinskoga sustava zbog sve bržega starenja radno aktivne populacije samo je privid iza kojega se kriju interesi bankarskoga i financijskoga kapitala, posebice u obrani daljnjega postojanja, pa i jačanja II. mirovinskoga stupa, a na štetu I. mirovinskoga stupa zajedničke solidarnosti svih zaposlenih.

Predbacuje se da prosječni umirovljenik ostvaruje mirovinu sa 30 godina staža. Ne objašnjava se što je uzrok tomu niskomu prosjeku staža od samo 30 godina. Za volju istine valja reći da taj prosjek od 30 godina ne čine samo invalidi, nego i brojni povlašteni umirovljenici koji ostvaruju mirovine pod povoljnijim uvjetima, neki čak sa samo 40-ak godina starosti. Nadalje, brojni starosni umirovljenici koji su ostvarivali, a i sada ostvaruju mirovine sa 15 do 30 godina staža, nisu krivi za manjak staža jer su ostajali godinama bez posla zbog rata i lopovske privatizacije, pa su s tim u vezi proglašavani tehnološkim viškovima. Kako su starjeli, naravno da su spas tražili u mirovinama. Isto tako su i mnogi osiguranici zbog malih plaća bili pod prijetnjom pada prosjeka mirovinske osnovice, a brojni i zbog prijetnje gubitka posla bili su prisiljeni tražiti spas u prijevremenom umirovljenu ostvarivanjem prijevremenih starosnih mirovina. Utjerivanje zaposlenih u prijevremene starosne mirovine provodilo se po dva kolosijeka. S jedne strane u pojedinim etapama najavljivalo se i provodilo povećanje starosnih granica, a s druge se strane povećavalo kazneno umanjivanje prijevremenih mirovina. Manipulira se podatkom da je samo 19 posto umirovljenika odradilo puni mirovinski staž od 40 godina, ali ne objašnjavaju se razlozi.

Hrvatski umirovljenici uživaju mirovine kraće

Pođe li se, primjerice, od podatka da je prosječni hrvatski umirovljenik star 71 godinu, a da je prosječni vijek života u Hrvatskoj oko 73 godine za muškarce, odnosno oko 80 godina za žene, povećanje starosnih granica ne će smanjiti izdatke za mirovine jer će se mirovine u prosjeku koristiti nešto duže od pet godina. To je zanemarivo u odnosu na prosječnu uplatu doprinosa od 30 godina. Ako se tomu pridoda da mnogi osiguranici umru prije ispunjavanja uvjeta za mirovine a da nitko ne ostvari obiteljsku, izdatci su još manji. Štedi se i u slučajevima kada udovac ili udovica imaju svoju mirovinu pa im se daje samo mogućnost izbora između vlastite mirovine i obiteljske mirovine, odnosno mogu izabrati povoljniju. Međutim, ne omogućuje im se da uz vlastitu osobnu mirovinu ostvare i pravo na pola obiteljske mirovine nakon preminuloga bračnoga partnera, što je uobičajeno u drugim državama Europske unije. Vezano uz to valja podsjetiti da je Hrvatska, prema posljednjim podatcima Eurostata, na neslavnom 20. mjestu Europske unije prema prosjeku očekivanih godina života. Dakle, hrvatski umirovljenici uživaju svoje mirovine znatno kraće.

Nepravedno prebacivanje odgovornosti na osiguranika

Osim ubrzanja podizanja propisane dobne granice za odlazak u mirovinu, razmišlja se i o podizanju dobne granice za odlazak u mirovinu dugogodišnjega osiguranika koji u punu starosnu mirovinu može s navršenih 60 godina života i najmanje 41 godinom mirovinskoga staža, a možda se ukine ta mogućnost, što je također nepošteno prema dugogodišnjim umirovljenicima.

Svi navedeni pritisci, ali i druge nijanse pritisaka, umatali su se, a umataju se i sada, u privid tobožnjega nastojanja da se radnu populaciju zadrži što duže u radnoj aktivnosti. Zato je nepravedno odgovornost za rana umirovljenja s relativno malim mirovinskom stažem prebacivati na osiguranike. Također nije nikakav poseban argument navođenje činjenice da za isplatu mirovina godišnje nedostaje oko 17 milijardi, nepokrivenih doprinosima, a da se istodobno s druge strane najavljuje uvođenje prava na tzv. »nacionalne mirovine«, koje bi se priznavale svima starijim od 65 godina uz uvjet da imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište u Hrvatskoj, a da nitko ne razmišlja niti postavlja pitanje tko će to platiti.

Dok iz pete uđe u glavu…

Umirovljenje nije prestanak radne aktivnosti. Zato bi trebalo dopustiti svakomu starosnomu umirovljeniku da i dalje radi ako to želi i može. Ako je zaradio svoju mirovinu uplatom doprinosa, ona bi mu se trebala isplaćivati i dalje u punoj svoti, ali bi mu se na osnovi istoga ili novoga zaposlenja trebalo naplaćivati mirovinske i zdravstvene doprinose, a na ukupna primanja i ostale obvezne poreze i doprinose. Tako bi se ublažio sadašnji nedostatak radne snage, a povećao broj uplatitelja obveznih doprinosa, odnosno povećali bi se prihodi državnoga proračuna, bez potrebe masovnoga uvoza strane radne snage. Izbjeglo bi se prisiljavanje osiguranika na rad nakon 65. godine ako se zbog starosti ne osjećaju sposobnima obavljati dosadašnje poslove. U Hrvatskoj je, naprotiv, uvedena u pravilu povlastica za administraciju. Povećanjem postotka mirovine nagrađuju se samo oni koji nastave neprekidno raditi poslije 65. godine, ali najviše do pet godina. Istodobno događa se svojevrsno protjerivanje s posla svjetski priznatih stručnjaka (slučaj kirurg Paladino) s opravdanjem da treba ustupiti mjesto mlađima.

Političarima je očito najvažnije da se čelnici stranaka dogovore i usklade stajališta te o tome obavijeste javnost, iako pri tome zanemaruju što o tome misli narod. Očito je da treba dugo čekati prema onoj narodnoj: dok iz pete uđe u glavu.

IZVORGlas Koncila br. 29/2018.
Prethodni članakPETORICA HRABRIH Kapucini otvorili novu kuću u Rusiji
Sljedeći članakOČI SVE KAZUJU Pogled je moćan govor