HAAŠKA PRESUDA VELIKA JE PRIJELOMNICA Hrvatske vlasti više se ne mogu pretvarati

Snimio: B. Čović | Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu na spomenik banu nalijepljen je plakat sa slikom Slobodana Praljka i zapaljene su svijeće

Presuda drugostupanjskoga Žalbenoga vijeća Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju i posljednje očitovanje hrvatskoga generala Slobodana Praljka u Haagu 29. studenoga iznimno je snažno upozorenje cjelokupnomu hrvatskomu narodu, i to ne za prošlost, koja se ne može promijeniti, nego za budućnost na koju se može utjecati.

Sud je otvorio nove rane

Sada i svu budućnost potrebno je iskazivati pijetet baš svakoj žrtvi, bez obzira kojoj nacionalnosti, vjeri ili svjetonazoru pripadala, potrebno je pravedno, iskreno i ponizno osuditi baš svaki zločin koji se dogodio u svim ratovima od početka velikosrpske agresije do njezina zaustavljanja na oslobađanju i osamostaljenju Republike Kosovo. Premda to visoka politika nije željela, a ne želi ni danas, potrebno je pošteno i nepristrano procesuirati baš svakoga vojnika i zapovjednika, vojnoga ili civilnoga, koji je stvarno počinio ili zapovjedio ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili kršio Ženevske konvencije o ratovanju, bez obzira na njegovu nacionalnost, vjersku ili svjetonazorsku pripadnost. Ta univerzalna načela nužno je primjenjivati ne samo na ratove na području bivše Jugoslavije, nego i na sve ratove koji se vode igdje na zemaljskoj kugli, jer samo dosljedna principijelnost može biti relevantno upozorenje da ubuduće više ne bude žrtava ni zloporabe oružane moći. Tomu relevantnomu upozorenju trebao je poslužiti i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu, očekivali su stvarni humanisti, no taj sud ne samo da nije bio dorastao toj visokoj zadaći, nego je dopustio da bude instrumentaliziran do te mjere da je, posebno posljednjom presudom i primjenom inkriminacije tzv. »udruženoga zločinačkoga pothvata 3«, koji nije dio doktrine ni međunarodnoga ni ikojega nacionalnoga prava, otvorio nove rane i otvorio put mogućim novim žrtvama i novim zločinima.

Jedino Herceg-Bosna u »udruženom zločinačkom pothvatu 3«!
Vodstvo Hrvatske kao međunarodno priznate države, članice EU-a i NATO-a, ima na raspolaganju mnogo instrumenata kako u međunarodnoj tako i u unutarnjoj politici da može zaštititi legalne i legitimne interese cjelokupnoga hrvatskoga naroda, a ako to ne čini, ili to ne želi činiti, onda tone u veleizdaju.

Za budućnost hrvatskoga naroda u cjelini, dakle i onih koji kao domicilno stanovništvo žive na području BiH, iznimno je važno prepoznati da je inkriminacija »udruženi zločinački pothvat 3« od svih strana koje su ratovale u sukobima izazvanim velikosrpskom agresijom na cjelokupnom području bivše savezne države primijenjena jedino na Herceg-Bosnu, koja je zapravo simbol Hrvata u BiH. Samo bi veoma naivan čovjek mogao misliti da je to slučajno ili da je vodstvo Herceg-Bosne bilo otvorenije ili popustljivije prema zločinima od drugih vodstava koja su bila involvirana u ratne sukobe devedesetih. Ni jedno vodstvo sukobljenih strana ne može se po odgovornosti i otvorenosti zločinu mjeriti s onim vodstvom koje je smislilo, započelo i provodilo krvavi pir devedesetih na području bivše države. Činjenica da je, premda je očito i ne može se sakriti tko je najodgovorniji za sve zlo, ipak za »udruženi zločinački pothvat 3« osuđeno samo vodstvo Herceg-Bosne, iznimno je važno upozorenje čitavomu hrvatskomu narodu, posebno svima koji u njemu nose odgovornost.

Veleizdajnički značaj jedne politike

To upozorenje skida masku s tzv. međunarodne politike (koja ima mnogo lica i nikada nije jednoznačna) i otkriva da se sada očitovao onaj segment međunarodne politike koji je prema hrvatskomu narodu neprijateljski, koji zapravo želi da Hrvata na teritoriju Bosne i Hercegovine više i ne bude, vjerojatno i zato što su u BiH uglavnom samo Hrvati ujedno i katolici. Premda nije lako prozreti zašto taj segment međunarodne politike ima baš takav interes da što više oslabi i bez krivnje istrijebi hrvatski narod, ne može se poreći da taj interes nije očit i da ide u prilog politici koja već duže vrijeme živi u pojedinim narodima, premda ju ti narodi, što je razumljivo, nikad ne žele jasno, javno i jednoznačno artikulirati. Posljednja presuda Haaškoga suda donesena je, ponesena upravo tim segmentom takve međunarodne politike, ali i na doprinosu pojedinaca iz same Hrvatske koji su zapravo pripadnici politike istrebljenja hrvatskoga naroda. Do ove posljednje presude Haaškoga suda moglo se zastupanje politike istrebljenja hrvatskoga naroda u Hrvatskoj tretirati kao političko uvjerenje koje se u pluralnom društvu treba tolerirati, no nakon presude sve se promijenilo, takva politika otkrila je pravo lice da je zapravo veleizdajnička i da je treba procesuirati ili svim legitimnim sredstvima onemogućiti. Nakon te haaške presude hrvatske državne vlasti više se ne mogu pretvarati: ili su uz opće dobro hrvatskoga naroda ili su na drugoj, veleizdajničkoj strani. Vodstvo Hrvatske kao međunarodno priznate države, članice EU-a i NATO-a, ima na raspolaganju mnogo instrumenata kako u međunarodnoj tako i u unutarnjoj politici da može zaštititi legalne i legitimne interese cjelokupnoga hrvatskoga naroda, a ako to ne čini, ili to ne želi činiti, onda tone u veleizdaju.

Slobodan Praljak upisao se na listu junaka

Upravo zato što je život Božji dar i najveća vrjednota i što je jedini Bog gospodar svakoga ljudskoga života, žrtvovanje svoga života za istinu, za pravdu, za svoje ljudsko dostojanstvo, dakle za evanđeoske vrjednote, ne može biti bezbožni čin niti čin protiv Boga. U mjeri u kojoj je žrtva, oduzimanje vlastitoga života Slobodana Praljka u Haaškom sudu s promišljenim riječima: »Sudci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu« predstavlja žrtvovanje svoga života za istinu, za pravdu, za svoje ljudsko dostojanstvo, u toj mjeri taj čin pobuđuje divljenje. Nitko s vjerskoga stajališta ne može odobriti podizanje ruke na svoj vlastiti život, no kad se žrtvuje život kao poruka i svjedočanstvo za evanđeoske ili univerzalne vrjednote, poput Drinskih mučenica, onda se ta žrtva ne može osuđivati, nego slaviti. Slobodan Praljak upisao se na listu junaka ne samo hrvatskoga naroda, nego i čitavoga čovječanstva, jer je njegova smrt krik za istinu, pravdu i ljudsko dostojanstvo.

IZVORGlas Koncila br. 49/2017.
Prethodni članakSVEĆENIK LEONARDO ŠARDI PIONIR PASTORALA GLUHIH I GLUHOSLIJEPIH OSOBA Znakovima do Isusa Krista
Sljedeći članakNADBISKUPOVO PISMO NUNCIJU HURLEYJU U BEOGRAD »Pakleni teror vlada u ovim krajevima«