HRVATSKI POVJESNIČAR DR. TRPIMIR VEDRIŠ: Historiografija počiva na revizionizmu

Otkriće masovnih grobnica s kraja 2. svjetskog rata prisiljava na promjenu tumačenja okolnosti u kojima su se pogubljenja dogodila

»U kontekstu povijesne znanosti govoriti o revizionizmu kao o eksplicitno lošoj pojavi može samo netko tko nema pojma o tome što je povijest. Želimo li biti malo precizniji, možemo govoriti o ideološkom ili političkom revizionizmu, koji podrazumijeva svjesno ideološko-političko iskrivljavanje procesa i rezultata povijesnoga istraživanja – što je neupitno loše.«

Dr. Trpimir Vedriš (Zagreb, 1976.), docent na Odsjeku za povijest zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, gdje održava kolegije iz hrvatskoga srednjovjekovlja i povijesti kršćanstva, autor je triju poglavlja u sintezi hrvatske povijesti »Nova zraka u europskom svjetlu« u izdanju Matice hrvatske (2015.): »Pokrštavanje i rana kristijanizacija Hrvata«, »Crkva i vjerski život« te »Balkanske sklavinije i Bugarska«. On je također autor niza znanstvenih članaka u kojima se ponajviše bavi hagiografijom i svetačkim kultovima između kasne antike i kasnoga srednjega vijeka; suurednik je više zbornika.

Plan o sedmosveščanom nizu o povijesti Hrvata

Govoreći o početcima svojih znanstvenih interesa, dr. Vedriš ističe: »Možda će nekoga iznenaditi, no na bavljenje hagiografijom i kultom svetaca potaknuo me moj tadašnji mentor prof. Neven Budak. Razvoju toga interesa u smjeru proučavanja povijesti kršćanstva umnogome je pridonio, nekoga će opet iznenaditi, poslijediplomski studij na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Kako god bilo, sretan spoj navedenoga rezultirao je pokretanjem više kolegijâ iz povijesti kršćanstva u sklopu diplomskoga studija povijesti na Filozofskom fakultetu.«

Predstavljajući začetke zamišljenoga sedmosveščanoga niza o povijesti Hrvata, dr. Vedriš kaže da »Nova zraka u europskom svjetlu« ne slijedi za našu historiografiju uobičajen monografski tip historiografskih pregleda nacionalne povijesti. »Riječ je o modelu čiji je uzor zbornički niz ‘The Cambridge Medieval History’, izdavača Cambridge University Press, u kojem stručnjaci, autoriteti za pojedina područja, sastavljaju poglavlja o svojim temama.

Ukratko, vrijednost toga projekta, među ostalim, jest u tome što je rezultat zajedničkoga truda skupine uglavnom mlađih autora. Među hrvatskim prethodnicima prvi svezak Matičine sinteze slijedi značajan projekt HAZU-a ‘Hrvatska i Europa’ (1997.), osvježavajući hrvatsku historiografiju doprinosima recentne međunarodne medievistike.«

Narodi su trebali postati jedan narod

Povezujući tu Matičinu povijest Hrvata sa sličnim primjerima starijih komparativnih sinteza hrvatske povijesti, dr. Vedriš smatra zanimljivim usporediti je s prvim sveskom »Historije naroda Jugoslavije« (1950.). »Uzmimo tri temeljne točke hrvatskoga ranoga srednjovjekovlja, toga simbolički ‘zlatnoga doba’ hrvatske povijesti: proces kristijanizacije, nastanak srednjovjekovne hrvatske države te oblikovanje onoga što će postati hrvatskim nacionalnim identitetom. Sve tri točke su ondje, očekivano, obrađene na potpuno drugačiji način. Recimo – govoreći iz perspektive poglavlja koja sam napisao – u povijesnom pregledu iz 1950. ne samo da gotovo nije bilo govora o procesu kristijanizacije, nego se i samo pokrštavanje jedva spominjalo.«

»U ranosrednjovjekovnom kontekstu otkriće novoga groblja s određenim karakteristikama ukopa može promijeniti sliku toga procesa. Po očitoj analogiji, otkriće stotina masovnih grobnica s kraja 2. svjetskoga rata jednostavno prisiljava na promjenu tumačenja okolnosti u kojima su se pogubljenja dogodila.«

Što se tiče okolnosti u kojima je nastajala, Vedriš pojašnjava da je »Historija naroda Jugoslavije« također bila zajednički projekt, no »pisan u novonastaloj državi, s namjerom da stvori nešto poput priručnika nacionalne povijesti – ‘narodi’ iz naslova mišljeni su kao nešto što će postati jednim narodom«. »Razmišljajući o kontekstu proučavanja hrvatske povijesti, zanimljivo je uočiti razlike između toga povijesnoga pregleda i onoga Matičina, koje dijeli tek nešto više od pola stoljeća.«

»Kolege iz inozemstva znali su me pitati ne mislim li da je hrvatska historiografija izlaskom iz ‘jugoslavenskoga konteksta’ bila osiromašena. Drugim riječima, nije li postala uskom u usporedbi s jugoslavenskom poviješću – koja bi mogla biti širi okvir za njezino tumačenje. Najčešće bih im odgovorio da je ‘jugoslavenski historiografski okvir’ smještao Hrvatsku u povijesni kontekst kojemu ona često nije pripadala, a pritom je zanemarivao okruženje koje je za nju izrazito relevantno – od Italije i alpskoga prostora pa do širega panonskoga okružja.

Ukratko, u Matičinu projektu svidjelo mi se to što je zahvaćen širok kontekst hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti, ne isključujući onaj ‘južnoslavenski’, ali umnogome naglašavajući odnose Hrvatske s Rimom, Francima, Venecijom, Mađarima…«

Predrasude prema srednjemu vijeku

Budući da je jedna od glavnih tema njegova poglavlja o prvim dodirima Hrvata s kršćanstvom i distinkcija između pokrštavanja i kristijanizacije, dr. Vedriš ukratko objašnjava da je »važno razlikovati proces inicijalnoga pokrštavanja, to jest krštenja pojedinaca, od kristijanizacije koja je proces ‘pokršćanjivanja’ zajednice u raznim društvenim i kulturnim očitovanjima«. »Dočim je onaj prvi, simbolički toliko značajan proces često podrazumijevao prihvaćanje kršćanstva od strane elita, a u hrvatskom ga se kontekstu može datirati između kasnoga 8. i sredine 9. stoljeća, drugi je proces potrajao desetljećima, ako ne i stoljećima. Na neki način on, nasuprot procesima dekristijanizacije, traje i danas.«

Opasnost internetske komunikacije
Dr. Vedriš je među povjesničarima i intelektualcima koji su u veljači 2016. godine potpisali peticiju potpore bivšemu ministru kulture, »kolegi iz struke koji je po svemu ozbiljan povjesničar«, Zlatku Hasanbegoviću. »Peticiju sam potpisao jer sam smatrao da je napad koji je uslijedio na njega nakon što je izabran za ministra bio iracionalan i, zapravo, anticivilizacijski. Ne sjećam se da se ikada prije dogodio takav orkestriran napad udruga civilnoga društva, medija i javnih osoba na kredibilitet Hasanbegovića kao intelektualca i javne osobe. U tom se slučaju na znakovit način očitovala i sva opasnost internetske komunikacije, na što je Marshall McLuhan već davno upozorio govoreći o ‘globalnom selu’, gdje trač i neprovjerene informacije u trenutku mogu napraviti golemu štetu ugledu javne osobe.«

Održavajući seminar koji obrađuje suvremene predodžbe srednjovjekovnoga kršćanstva, koje su u velikom broju primjera simplificirane i jednostrane, na upit je li kritika srednjega vijeka kao »mračnoga« zapravo ponajprije kritika kršćanstva, prof. Vedriš odgovara: »Način na koji se danas u popularnoj kulturi prezentiraju i srednji vijek i povijest kršćanstva često počiva na neznanju i predrasudama. U tom se kontekstu kritika srednjega vijeka uistinu često rabi kao kritika kršćanstva u širem smislu, pa i Crkve kao institucije danas.

Zgodno je podsjetiti na ono što je Umberto Eco opisao kao ‘deset srednjih vjekova’, različitih koncepata ili slika srednjega vijeka koji u suvremenoj kulturi zadobivaju različite funkcije. Tako shvaćeni ‘srednji vjekovi’ često služe kao pozornica na koju se projiciraju suvremeni problemi. Što se tiče srednjega vijeka kao ‘mračnoga’, znakovita je uporaba toga toposa u političkom govoru. Nedavno smo u više navrata od predsjednika Vlade i ministra znanosti mogli čuti izjave o srednjem vijeku s eksplicitno naglašenim negativnim značenjem. Zaista, u javnom govoru pojam srednjega vijeka ponekad još uvijek znade služiti kao retorička batina za mlaćenje neistomišljenika.«

»Povijesni revizionizam« je floskula
»Tri su temeljne točke hrvatskoga ranoga srednjovjekovlja, toga simbolički ‘zlatnoga doba’ hrvatske povijesti: proces kristijanizacije, nastanak srednjovjekovne hrvatske države te oblikovanje onoga što će postati hrvatskim nacionalnim identitetom.«

Što se tiče često upotrebljavane floskule o »povijesnom revizionizmu«, upozoravajući kako povjesničari »istražuju ono što se dogodilo, a ne što se trebalo ili moglo dogoditi«, dr. Vedriš zaključuje: »U kontekstu povijesne znanosti govoriti o revizionizmu kao o eksplicitno lošoj pojavi može samo netko tko nema pojma o tome što je povijest. Želimo li biti malo precizniji, možemo govoriti o ideološkom ili političkom revizionizmu, koji podrazumijeva svjesno ideološko-političko iskrivljavanje procesa i rezultata povijesnoga istraživanja – što je neupitno loše. No kada se radi o samoj činjenici preispitivanja postojećih paradigma unutar historiografije, treba reći da ona zapravo počiva na revizionizmu.«

»Kad se baveći se srednjovjekovljem otkrije dokument koji baca novo svjetlo na neki problem, mora se rekontekstualizirati prethodne zaključke. U ranosrednjovjekovnom kontekstu otkriće novoga groblja s određenim karakteristikama ukopa može promijeniti sliku toga procesa. Po očitoj analogiji, otkriće stotina masovnih grobnica s kraja 2. svjetskoga rata jednostavno prisiljava na promjenu tumačenja okolnosti u kojima su se pogubljenja dogodila. U tom kontekstu izraz ‘povijesni revizionizam’ uistinu često nije više od fraze koja, poput neupućenoga brbljanja o srednjem vijeku, služi diskreditiranju neistomišljenika u najboljem, ako ne i zataškavanju prave zlouporabe prošlosti u najgorem slučaju.«

IZVORGlas Koncila br. 2/2017.
Prethodni članakFILMSKA PRIČA OBITELJI SUSKIND O AUTIZMU: »Owene, Owene, kakav je osjećaj biti ti?«
Sljedeći članakZAŠTO JE STEPINAC NA UDARU VELIKOSRPSKE POLITIKE? Oduzima joj pravo da gazi po hrvatskom narodu, da ga izbriše s lica zemlje