HRANA NEPROPADLJIVA Svatko od Isusova kruha može biti duhovno sit, ali ne će »sit« zaleći u svoje odaje

Devetnaesta nedjelja kroz godinu, B (Iv 6, 41-51)

Snimio: M. Sokol

Kao što su Izraelci jednom mrmljali na Boga dok su putovali pustinjom do obećane zemlje, tako mrmljaju Židovi na Isusa jer im želi udijeliti kruh s neba, sebe samoga. Evanđelist Ivan zapisao je sljedeće Isusove riječi kao odgovor na njihovo mrmljanje: »Ne mrmljajte među sobom! Ja sam kruh života. Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje – za život svijeta.« I više od tjelesne sitosti, Isus donosi duhovnu sitost, rješenje svih životnih neutaživih traženja. Samo je potrebno više vjere onima koji ga slušaju i pokušavaju nasljedovati.

Židovsko mrmljanje započelo je za njih prividnom činjenicom. Oni su poznavali Isusove roditelje. Čuli su i o njegovoj rodbini. Ništa od toga nije odavalo da je sišao s neba. Osobito nisu smatrali da bi im mogao donijeti bolju hranu od one koju je Bog ponudio izraelskomu narodu na izlasku iz egipatskoga ropstva. Glasovi protiv Isusa postali su sve prodorniji. Jedino nisu željeli u njemu prepoznati Mesiju. Ostali su na površnim dokazima, na pukom promatranju. Unatoč takvim stajalištima židovskoga svećenstva, Isusa je uvijek slijedilo mnoštvo koje je upijalo njegove riječi, mnoštvo koje je shvaćalo da se tu krije nešto mnogo više od čovjeka. Počeli su razumijevati da će Isus zaista utažiti glad za Bogom.

Svakoga novoga dana Isus se darivao ljudima. Bio je raspoložen za susret s njima, govorio im je o kraljevstvu Božjem, lomio je samoga sebe kako bi im pokazao onostranost koja je u susretu sa živim Bogom. I tako je ostavio sakrament euharistije: sebe samoga za život svijeta. Darivanje za druge čudesan je Božji znak. Bog se do kraja daruje, izgara za čovjeka ne bi li ga približio sebi. Toliko mnoštvo koje ga je slijedilo osjećalo je takvu atmosferu u njegovoj blizini.

Isusovo darivanje sebe samoga nije završen čin. I mnoštvo je to na neki način osjetilo. Čin predanja traži jasan odgovor. Svatko se od sada može predati po uzoru na Isusa. Svatko od Isusova kruha može biti duhovno sit, ali u toj sitosti ne će zaleći u svoje odaje. Upravo suprotno. Svaki koji se nasitio od Isusova predanja, isto predanje daruje drugima. Kada se po vjeri u Isusa riješe životna pitanja, vrijeme se počinje darovati onima koji još za odgovorima teže. Kruh samoga Boga još silazi s neba. Još ga treba dati onima koji su u nebo zagledani, a odgovora ne nalaze. Kršćanstvo tako stalno ostaje nedovršena stvarnost. Dokle god postoje ljudi koji tragaju a ne nalaze, svaki je vjernik pozvan utrošiti sebe samoga za druge. Uvijek iznova. U euharistiji će kršćanin pronaći odgovor svojih stremljenja i vlastitim primjerom pokazati drugima vidljivi odgovor komu je zaista povjerovao.

Isusov govor o kruhu tumači Ivan Zlatousti: »Kada je Isus dao kruh i napunio njihove trbuhe, rekli su da je prorok i nastojali su ga učiniti kraljem. Ali kada ih je poučavao o duhovnoj hrani, o vječnom životu, razgovarao o uskrsnuću i podigao njihove misli na viša pitanja, tada su promrmljali i počeli odlaziti. Ljudi tada nisu ubrali ploda od onoga što je Isus rekao, ali mi uživajmo korist ove stvarnosti! Ustanimo od stola euharistije poput lavova koji udišu vatru, kao oni od kojih vrag drhti, mislimo na našeg Gospodina i na ljubav koju nam je pokazao!«

Kruh koji Isus daje jest tijelo njegovo za život svijeta. Daruje se za život svijeta. A što je taj život svijeta? Nije li to puls, otkucaji koji svijet čine živim? Kršćanin je po sakramentu euharistije pozvan nanovo poticati taj puls života svijeta. Isus se daruje u lomljenju euharistijskoga kruha. Važna je zadaća ostala na Isusovim vjernicima. Nimalo zanemariva jer ostaju u svijetu koji traži život. A po Isusu se taj puls može darovati. Puls se ne može darovati nekakvim zatvaranjem u sebe, ni odvajanjem od svega, ni odbijanjem ikakve pomoći. Isus se darovao za život svijeta. Nije se iz njega povukao. Kršćanin nastavlja tu zadaću darujući onda i sebe svijetu. Puls se jača pozitivnostima, vršenjem vrjednota, radosnim danima, ohrabrujući zabrinute, brišući suze uplakanima, uvijek nanovo jačajući puls svijeta koji je Isus ostavio. Neka svijet osjeti u kršćanima zrelu nadu koja izvire iz sakramenta euharistije. Neka se u kršćanima ne vide ljudi bezizlaznoga pogleda, nego osobe koje su u svijetu po Isusu Kristu nadahnute životnim pulsom koji se usmjerava sve do neba.

Gospodine, darovao si samoga sebe za život svijeta. Nemoj da mrmljamo na zadaću koju si nam povjerio. Osokoli naš životni puls neka se razliježe našim susjedstvom kako bi po našem djelovanju i drugi uvidjeli ljepotu života s Tobom koji živiš u vijeke vjekova. Amen.