HRVAT KOJEMU SE DIVILA I EVITA PERON Religiozno-filozofsko slikarstvo Žarka Šimata

Žarko Šimat
Žarko Šimat

Hrvatski tragovi u Argentini duboki su i široki, među ostalim i u likovnom stvaralaštvu. Uz ostale, djelovali su i izlagali svoje radove slikari Gustav Likan, Joža Kljaković, Josip Crnobori, Zdravko Dučmelić, Živko Žic, Zvonko Katalenić i dr., među njima i Žarko Šimat, koji ima nadasve zanimljiv životni i umjetnički put.

Rođen je u Šidu 10. siječnja 1909. Otac mu je bio glumac pa je djetinjstvo proveo po Srbiji i Makedoniji, a nakon otčeve smrti došao je s majkom u Gašince. Gimnaziju je započeo u Osijeku, a maturirao u Velikom Bečkereku. Francuski jezik i književnost studirao je u Touluseu 1930. – 1932., a poslije i slikarstvo, arapski na pariškoj Školi orijentalnih jezika te slikarstvo na École des Beaux-Arts. Skupno je izlagao u Pragu i Parizu, a prvi put samostalno u zagrebačkom salonu »Ulrich« 1938. Putovao je i učio u slikarskim školama diljem Europe. Upisao je usporedo Pravni fakultet u Zagrebu. Diplomiravši, radio je u upravnoj i redarstvenoj službi. Bio je član Hrvatskoga pravnoga instituta. Nakon uspostave NDH-a radio je u Ministarstvu vanjskih poslova, a zatim je bio nadstojnik Kriminalnoga odsjeka, poslije Središnjega odsjeka Državnoga ureda za suzbijanje kriminaliteta. Od 1943. bio je nadstojnik političkoga odjela Redarstvene oblasti u Banjoj Luci, a od 1944. ponovno nadstojnik Kriminalnoga odsjeka i Izobrazbenoga odsjeka Glavnoga zapovjedničtva redarstvene straže te glavni i odgovorni urednik mjesečnika »Redarstvo« 1944.- 1945. Pisao je i u »Novostima«, »Redarstvenom vjesniku«, »Novoj Hrvatskoj«, »Gospodarstvu«, a 1942. objavio je knjigu »Kriminalista i zločinac«. Od 1942. predstavnik je NDH-a u Međunarodnoj komisiji kriminalističke policije (današnji Interpol). Nakon nekoga vremena provedenoga u zatvoru nakon rata emigrira. Godine 1946. u odsutnosti je osuđen na četrnaest godina zatvora. Najprije je bio u Rimu, a 1947. dolazi u Argentinu, gdje je prvo radio kao trafikant i vodio slikarske tečaje, a naposljetku je otvorio vlastitu slikarsku školu i atelje u Hurlingamu kod Buenos Airesa.

»Osobito mjesto u cjelokupnom opusu imaju njegove religiozno-filozofske (moralističke) kompozicije« kojima »predstavlja humanističku poruku, k tome kršćansku i univerzalnu«

Godine 1946. izlagao je u Trstu i Rimu, a 1947. objavio je album crteža »Poganski i kršćanski Rim«. Posvetio se i psihologiji umjetnosti, objavivši na talijanskom knjigu »Sotto il velame (Iza zavjese) – psihološki aspekti umjetnosti« 1959., koju je dopunio i proširio te 1981. tiskao na španjolskom pod naslovom »Detrás del velo (Iza zavjese)«. Smatrao je da je moderno slikarstvo »otišlo u takvu stranputicu da upravo nije moguće govoriti o modernom slikarstvu upotrebljavajući riječ slikarstvo«, koje je svedeno na »vizualne efekte«. Prije toga objavio je 1967. udžbenik »El Arte – conceptos fundamentales y su evolucion; Umjetnost – temeljni koncepti i njihov razvoj«. Objavio je i roman »Entre los mundos – Između svjetova« 1972., autobiografskoga značaja, a 1969. na hrvatskom vrlo zanimljivu monografiju »Ivan Meštrović«.

Slikao je i uljem, ugljenom, akvarelom, pastelom… Do kraja rata slikao je figuralne kompozicije, mrtve prirode, krajolike, portrete i aktove. U drugoj fazi njegovo slikarstvo izlazi iz meditacije i kontemplacije, kojega je središnji dio ciklus osam velikih filozofsko-religioznih slika »Čovjek – ljudska sudba«, o čemu je snimljen dokumentarni film. U trećoj fazi njegovo slikarstvo izražava optimistične osjećaje i nadu u budućnost. »Osobito mjesto u cjelokupnom opusu imaju njegove religiozno-filozofske (moralističke) kompozicije« (I. Šimat Banov), kojima »predstavlja humanističku poruku, k tome kršćansku i univerzalnu« (T. Gazzari). U monumentalnim kompozicijama blizak je Kljakoviću. O svojoj vjeri rekao je: »Za mene to ne znači biti formalni vjernik. Kod mene se religiozni osjećaj probudio kada sam bio u zatvoru Ozne i kad sam čekao smrt, kojoj sam ipak izbjegao. Jedne noći, kad smo morali biti izvedeni na stratište, svi smo molili, te i ja među njima. Onda sam bio toliko bliz Bogu kao nikada. Biti vjernik znači duboki unutarnji impuls prema nečem višem, prema Bogu.« To je usmjerilo njegovo slikanje prema sakralnom i misaonom. »Kad sam konačno doživio slom Hrvatske i morao izbjeći, onda sam tek u sebi osjetio nešto posebnog i počeo slikati, prije svega religiozne motive, ne uobičajenog, tradicionalnog karaktera, nego sam htio dati i jednu tendenciju«, tendenciju protesta protiv modernoga materijaliziranoga svijeta, koji ne poznaje više vrjednote. Pisao je i o odnosu umjetnosti i politike.

Više je slika načinio u argentinskim i talijanskim crkvama, nadahnute hrvatskom katoličkom baštinom, uz druge slike sakralne tematike (»Nikola Tavelić«, »Majka Božja«, »Sv. Ivan Evanđelist«). Nalazi ga se u katoličkom argentinskom časopisu »Esquiu«, u reviji »Dinamica social« i dr. te u časopisima »Hrvatska«, »Studia Croatica« i u »Hrvatskoj reviji«, gdje mu je objavljeno više crteža. Bavio se i ilustratorskim radom (npr. u knjigama »Rezon de mi vida« Evite Peron 1959. i »Teta Malča« Miše Slavonca 1965.). U povodu izložbe 1992. u galeriji »Gaženica« katalog je priredio Ive Šimat Banov. Umro je u Buenos Airesu 7. rujna 1985.

IZVORGlas Koncila br. 39/2017.
Prethodni članakTKO TO HRANI CRVE U CVIJEĆU? Otkrivati grijeh koji se hrani
Sljedeći članakSKLAD KOMEDIJE, DRAME I ROMANCE Pobjeda ljubavi