Svakako treba čestitati svim ljubiteljima glazbe koji znaju da današnje notno pismo na pet vodoravnih crta vuče korijene od crkvenoga srednjovjekovnoga gregorijanskoga pjevanja, kada je Guido Aretinski razvio posebne notne kvadratiće (neume) na četiri obojene crte, no ipak je riječ o strogo stručnom muzikološkom području. No njima i onima koji su manje stručni i više »in« u novijim, posebice bosanskohercegovačkim, glazbenim trendovima, pa se, recimo, sjećaju »Bijeloga dugmeta« i njihove nekadašnje kultne pjesme »Selma, ne naginji se kroz prozor«, Himze Polovine i njegove »Mila majko, šalji me na vodu«, ili neke od pjesama Dine Merlina, Halida Bešlića, Ede Maajke i drugih, a nemaju pojma o klasičnom »narodnjaku« Petra Strukara »Rankovići i Bučići«, čiji stih glasi: »Za Josipa svetog gdje su Rankovići, slavit ćemo zna se datum – 19. treći«, najbolje je da se ne upuštaju u glazbene rasprave ako namjeravaju posjetiti slikovito mjesto u srednjoj Bosni nedaleko od Novoga Travnika s današnjih nešto manje od 1600 stanovnika – Rankoviće!
Nije riječ tek o poštivanju tamošnjega nekakvoga lokalpatriotizma, nego primjerenom odnosu svakoga namjernika prema Rankovljankama i Rankovljanima, koji osim tradicionalne bosanske gostoljubivosti, otvorenosti i nekonvencionalnosti, u genima nose i svakodnevno žive klasičnu definiciju glazbe: »Glazba je umjetnost tona koja oplemenjuje ćud čovjeka, budi osjećaj za red i ljepotu«, iako toga, vjerojatno, ni svjesni nisu. Stoga, nikoga ne treba čuditi što tako maleno mjesto ima ne samo nekoliko župnih zborova, nego čak i glazbenu školu, koju pohađa 60-ak djece različitih uzrasta, smještenu u župnoj dvorani!
Ako se posjetitelj upusti u raspravu s mještanima o podrijetlu imena sela, tj. može li se odgovor na to pitanje pronaći u etimologiji, povijesti, politici ili legendi, teško će doći do konačnoga odgovora. Nitko ga sa sigurnošću ne može potvrditi, no postoji tradicija da su u prošlosti tamošnji ljudi u čestim vremenima gladi bili darežljivi i ono malo svoje sirotinje dijelili s potrebitima, pa su tako Rankovići »(h)ranili« gladne. S tom se teorijom slaže i Žarko Kvasina, 64-godišnji umirovljenik, koji je radni vijek proveo u poduzeću »Bratstvo« u Novom Travniku i u Njemačkoj: »Iako ne znamo za točan povijesni zapis o spomenu mjesta, sklon sam toj tvrdnji jer sam od malih nogu bio svjedok kako su ljudi imali široko srce za sve one koji su u nevolji. Pa u to se mogu uvjeriti i danas svi koji nam dođu jer nitko ne će otići ni gladan ni žedan. Osim toga, u župi se redovito prikupljaju svake prve nedjelje u mjesecu prilozi za potrebite, tako da se redovito podijeli 30 velikih paketa hrane, odjeće, obuće i sl., a za 20-ak obitelji također se redovito plaćaju režije, nabavlja ogrjev i dr. Eto, nedavno je župnik npr. nabavio i darovao čak i invalidska kolica jednoj obitelji, koja, vjerojatno svi znaju, nisu nimalo jeftina.«
Časna starina Kvasina, iako je otišao u prijevremenu mirovinu zbog moždanoga udara, svejedno je iznimno aktivan u župnom pastoralnom vijeću. »Bog, Crkva i obitelj središte su i smisao mojega života i moje supruge Lidije. Nikada i ništa mi nije teško kada je riječ o poslovima u župi, a jednako tako o moja četiri sina, od kojih se jedan oženio i skrasio se u Zagrebu, drugi je u Njemačkoj, treći je s nama kod kuće, a četvrti na fakultetu u Mostaru. Razumjet ćete, ali moram svakako spomenuti i svoje troje unučadi nadajući se da će ih biti još. Ma meni je Bog životnih radosti dijelio i ‘šakom i kapom’!«
Ideja o osnutku župe potekla je od fra Grge Kotromanića, zauzetoga dušobrižnika i pastoralnoga vizionara, od 1916. župnika u susjednim Bučićima. U ostvarenju te zamisli posebice se istaknuo fra Mirolav Džaja, koji je odabrao i mjesto na kojem je »zadivljujućom požrtvovnošću mještana«, kako je to zapisano u župnoj spomenici, dovršena gradnja prve crkve g. 1937., iste godine kada je vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić i osnovao župu te imenovao prvoga župnika don Ivana Vrčeka iz Sarajeva. No crkva je uskoro postala premala pa je don Jozo Matković iz Dolca, koji je u Rankovićima župnikovao pune 33 godine, g. 1962. počeo njezino proširenje i dovršio ga g. 1970. U nedavnom je ratu oštećena pa je za vrijeme župnika don Jure Gavranića po nacrtima ing. Jerka Bošnjaka izgrađena sadašnja nova, koju je kardinal Vinko Puljić posvetio g. 2014. Doista izmamljuje ushićenje zbog ljepote s velikim i do najsitnijih detalja uređenim prostorom ispred crkve prozvanim, a kako dugo nego – Trg sv. Josipa. Njega zdesna krasi križ podignut u sv. godini 2000. i Gospina špilja izgrađena u samom početku župe – g. 1937., a obnovljena 1962.
Župa danas pripada Travničkomu dekanatu, a graniči sa župama Presvetoga Trojstva u Novom Travniku, Uzvišenja Blažene Djevice Marije u Dolcu, sv. Martina u Bučićima i sv. Ilije u Rostovu. Nedaleko od crkve je i spomenuta obnovljena župna dvorana u kojoj se događaju brojna župna i općedruštvena događanja. Tako svake subote župni vjeronauk u 10.30 imaju pripravnici za sakrament potvrde, a sat vremena kasnije za prvu pričest.
Već je istaknuta glazba kao sastavni identitetski dio župljana, pa u njoj redovite probe imaju i tri župna zbora, od kojih je dječji već 2001. gostovao na »Zlatnoj harfi« u Gučoj Gori, a glazbenu školu u kojoj djeca uče po notama svirati violinu, tamburu, gitaru i sintesajzer samoprijegorno vodi Zlatko Senjkić, prof. glazbe.
Usputno, nije zgorega spomenuti da je iza dvorane uređeno boćarsko igralište, što neke može i začuditi da se boća i Bosni.
»Ponosni smo na našu djecu, unučad, jer ona su jamstvo opstanka i mjesta i župe«, govori pomalo sjetno 58-godišnji Ivan Milanović. Zaposlen je u »Elektroprijenosu BiH« u Novom Travniku, sa ženom Zdravkom ima dvoje djece i troje unučadi od dvije, tri i četiri godine i svi su ostali doma.
»Nije mi svejedno i sve češće sam tužan što nam zbog velike nezaposlenosti odlazi mladost, kako se to kaže, ‘trbuhom za kruhom’. S jedne strane ih i razumijem, no s druge strane se zapitam – hoće li biti koga za nekoliko desetljeća, koji će nastaviti tamo gdje smo mi stariji stali u izgradnji sela, župe, svojih domova? Navest ću samo jedan primjer. Nekada je ‘Bratstvo’ u Novom Travniku zapošljavalo čak 6000 radnika, a danas je na izdisaju kao i svi drugi tvornički giganti u okolici, što je tek jedan od pokazatelja da se mladi nakon završenih strukovnih škola ne mogu nadati zaposlenju. Ostaju samo mala i malobrojna srednja poduzeća u privatnom sektoru, još da svatko nema malo vrta i okućnice s pokojom živadi, bilo bi doista teško.«
Teško je strancu proniknuti u bosansku dušu i sa strane izreći nekoliko smislenih i utješnih riječi, ali povijesno je iskustvo neupitno. A ono svjedoči da se ta pitoma, dobroćudna i vjerna duša, oslonjena na kršćansku vjeru i uronjena u pradjedovsku baštinu, uvijek i iznova nakon svih zatiranja, obezvrjeđivanja i muka, uzdigla, tako da se, iako teološki nije baš najispravnije, mirno za nju može reći da ona kontinuirano kroz povijest doživljava uskrse!
»Član sam župnoga pastoralnoga vijeća, koje ima 10 članova, a imamo i ekonomsko od pet članova. Mi smo, razumije se, zaduženi za različite organizacije u dogovoru sa župnikom, a oni za građevne i slične pothvate i investicije.«
Župi sv. Josipa u Rankovićima pripadaju naselja Gornji i Donji Rankovići, Novo Naselje, Rastovci, Stojkovići, Čehova, Zubići, Trenica i Bugojčići, a sveukupno okuplja 1570 vjernika u 550 obitelji. Prošle je godine bilo 14 krštenja, pet vjenčanja i 22 sprovoda, a sve do nekoliko prijašnjih godina bilo je 70-ak krštenja i samo desetak sprovoda, što je već dulje vrijeme zabrinjavajuće, govori sadašnji župnik don Miljenko Džalto. Pučki rečeno, on je »pravi čovjek na pravom mjestu«, otvoren, pomalo nepredvidiv, ne previše strog, ali dosljedan i odlučan, graditelj, organizator, molitelj, veseljak, humanitarac i tko zna još kojega obilježja, tako da pomalo stvara poteškoću onima koji sve to trebaju »strpati« u jedan »svećenički koš«.
Sedmi je po redu župnik od osnutka župe, naslijedivši prošle godine don Juru Gavranića don Miljenko Džalto, rođen je u obitelji Pave i Vide r. Vučić u Gornjoj Blatnici, selo Brotnjo u općini Čitluk, u obitelji s devetero djece, od kojih je sedmero živih: četiri brata i tri sestre. Nakon osnovne škole upisao je sjemenište u Dubrovniku pa teologiju u Sarajevu, koju je završio g. 1982., kada je i zaređen za svećenika. Bio je najprije kapelan u župi Radunice kod Žepča, potom župnik u Globarici, pa od g. 1989. u župi sv. Ilije u Solakovoj Kuli. Tamo ga je zatekao i muslimansko-hrvatski sukob, koji je na tom prostoru bio doista »žestok«, kako ga to opisuje, pa je u 4,5 godina župnikovanja čak sedam puta bio zarobljavan i pukim slučajem ostao živ. Veći je dio rata proveo kod brata Marinka u Prozoru i odatle je koliko je mogao pomagao hrvatskim braniteljima, posebice se skrbeći za hranu. Godine 1996. preuzeo je župu sv. Ivana Krstitelja u Uzdolu, u koji je stigao kao peti stanovnik/povratnik, jer su muslimanski vojnici ne samo protjerali sve pučanstvo, nego i prije toga počinili i veliki masakr pogubivši 41 osobu, 29 civila i 12 vojnika HVO-a.
»Ljudi su u Rankovićima prekrasni u svakom smislu – govori o svojim župljanima – jako se skrbe za crkvu, sakramentalni život je, bez pretjerivanja, zadivljujući i zahvalan sam Bogu za njih. Radnim danom slavimo misu u 18 sati, a nedjeljom i blagdanom u 9 i 11 h. Osim toga, u selu iznad župne crkve na lokaciji zvanoj Glavice nalazi se kapelica sv. Ante i kapelica na groblju, u kojima se povremeno također slave mise. Župljani svih uzrasta zauzeti su na svim područjima župnoga života. Redovito sudjeluju u listopadskim i svibanjskim pobožnostima, pobožnosti 13 utoraka sv. Anti, hodočašću u Komušinu i dr. Ne smijem izostaviti ni vrlo aktivnu skupinu od 25 ministranata, s kojima dva puta u godini odlazimo na izlete, i isto toliki broj čitača. Spomenuo bih također da su iz Rankovića svećenici dr. Franjo Topić, profesor u Sarajevu i predsjednik ‘Napretka’, i Ivo Ćorić, znani ‘Učo’ u Kotorskoj biskupiji.«
U priču o župi ubacuje se i 63-godišnji umirovljenik Zdravko Marjanović, koji sa suprugom Ljubom ima troje djece i jednoga najmlađega potomka obiteljske loze. »U mjestu Zubići također se svake godine 25. listopada služi sv. misa za bojovnike HVO-a koji su poginuli na isti dan g. 1993. braneći svoje domove protiv odreda ‘El Mudžahid’ Armije BiH. Muslimanske su snage znale da je osvajanjem Zubića, ključne dominantne kote koja je osiguravala obranu Novoga Travnika, pad grada neizbježan. No u tome su ih spriječili naši hrabri muževi i mladići uspješno obranivši Zubiće, od koji su nažalost njih 24 položila živote. Toga dana svake godine vijence ispred spomenkapelice polože i predstavnici općine Novi Travnik i udruga proizašlih iz Domovinskoga rata. Za Hrvate toga kraja bili su to teški dani jer su naoružane muslimanske postrojbe bile ukopane gore na Vilenici, zbog čega smo mi bili u potpunom okruženju. Ipak smo se obranili plativši veliku cijenu, jer je omjer snaga bio 1 naprema 10, zahvaljujući pomoći, koja nam je helikopterom stizala iz Hercegovine, ali i osvajanjem skladišta oružja. Naime, na ovom je području nekada bila jaka vojna industrija. Nažalost, imali smo i brojne civilne žrtve, kojima je u čast u blizini župnoga groblja u Rastovcima podignuto spomenobilježje.
Hvala Bogu, i danas u okolici ima Muslimana s kojima smo nekada zajedno išli u školu i družili se, svi se poznajemo i danas je među nama opet sve u redu. Eto, obranili smo se, ostali smo i ne damo se. Zato nas malo boli što neki u Hrvatskoj još uvijek ne znaju ni da postojimo. Mi smo svoji na svom, Hrvati u Bosni i Hercegovini, nikakva manjina, koliko god bili medijski loše prikazani i tretirani u smislu: »Svi ste vi tamo Muje.«
Budućnost Rankovića i cijeloga toga kraja 240 je učenika u Osnovnoj školi »Fra Marijan Šunjić« u Stojkovićima. Za njih se požrtvovno i brižno uz sve učitelje, profesore i odgojitelje skrbi i s. Vlatka Dujmović, školska sestra franjevka bosansko-hrvatske provincije Prečistoga Srca Marijina sa sjedištem u Sarajevu, koja predaje vjeronauk u svim razredima. Svoj redovnički poziv s još četiri susestre živi u samostanu u Bučićima, a iako je podrijetlom iz Međugorja, rođena je u Sarajevu jer je otac bio željezničar pa se obitelj često selila. Nakon završene osnovne škole i gimnazije u Sarajevu odlučila je otići u samostan. Katehetski institut završila je u Sarajevu i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Predavala je u Sarajevu i u nekoliko škola u Hrvatskoj, u Tramošnici, Čakovcu i dr., bila mentor i u dva navrata savjetnik, tako da je katehetska »prva liga«.
Zbog naravi, iskustva, znanja i odnosa prema ljudima i učenicima svagdje je dobro primljena i rado viđena u svim sredinama. »U školi se predaje po hrvatskom programu, sva su djeca katolička i sva rado idu na vjeronauk pa organiziramo školske proslave katoličkih blagdana. Ove smo godine imali dva odjeljenja prvoga razreda, što nas sve raduje, ali kontinuirano nam s roditeljima odlaze u inozemstvo, zbog čega smo žalosni i zabrinuti. Npr. u ovoj nas je školskoj godini napustilo šest obitelji s djecom, koja su bila naši učenici. Ovaj je kraj bogat kulturom i tradicijom, folklorom, običajima, te se u školske aktivnosti rado uključuju i roditelji, a djeca i mladi žele i traže, hoće učiti, dolaze na aktivnosti. Moram pohvaliti i članove, kako se to govorilo, radnoga kolektiva, koji svim silama nastoje djeci pružiti ne samo znanje, nego i odgoj u čestitosti, radinosti, pomaganju drugima i sl. Nažalost, čini mi se da njihov trud nije danas primjereno vrjednovan u BiH.«
Škola nosi ime glasovitoga bosanskoga franjevca rođenoga u Bučićima 1789., kapelana, župnika, kustosa, provincijala, biskupova tajnika i, napokon, bosanskoga biskupa, koji je preminuo g. 1860., a grob mu se nalazi u samostanskoj crkvi u Gučoj Gori. Uz književni rad zalagao se za podizanje ne samo novih crkava i samostana, nego i za otvaranje pučkih škola.
Na brijegu iznad crkve u staroj školi smješten je muzej – Zavičajna zbirka »Baština«, u kojoj već spomenuti predsjednik Slipac sa suradnicima organizira promocije knjiga, književne večeri, večeri poezije i sl. Tamo se zatekao i 18-godišnji Dario Babić, jedan od ne tako brojnih mladića koji su ostali u selu i, po njegovu uvjeravanju, ostat će u selu. Pomaže na njivi roditeljima i ne želi se odvojiti od rodnoga kraja, kao ni njegovi starija sestra i brat.
Na kraju, uz čestitke za 80. obljetnicu župe, preporučuje se svima koji posjete više nego zanimljive Rankoviće u srednjoj Bosni da odlazeći zapjevaju za sve one koji tamo ostaju, njima dragi stih na početku spomenute pjesme Petra Strukara: »Rankovići, Bučići i okolna sela gdje je mladost moja život započela.« Naime, ne treba tim ljudima ni sažalijevanja ni samilosti, nego samo malo iskrenoga dioništva u njihovoj radosti, optimizmu i pjesmi, koja »život znači«!
