Jedan od malo poznatih kršćanskih intelektualaca koji je najveći dio života proveo u iseljeništvu sociolog je Mirko Julius Meheš. Rođen je 13. travnja 1921. u Voćinu. Završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1940. Studirao je u Zagrebu i Grazu. Za vrijeme NDH-a služio je u Promičbenoj bojni, u kojoj je djelovao kao pjevač, glazbenik i glumac. U svibnju 1945. napustio je Hrvatsku. Zarobljen je na Bleiburgu, no s(p)retno prošavši više logora u bivšoj državi i Mađarskoj, bježi u Austriju, nakon čega dolazi u Pariz, gdje na »Sorboni« nastavlja studij i uključuje se u sindikalni rad. Zaslužan je za osnutak Hrvatskoga radničkoga saveza u Parizu i pokretanje glasila »Hrvatski radnik – Glasilo Hrvatskog radničkog saveza Francuske i Belgije«, kojega je prvi urednik 1950. Oženio se godine 1948., zasnovavši tako brojnu obitelj s devetero djece. Godine 1951. doselio se s obitelji u Kanadu. Predavao je na sveučilištu »Laurentian« u Sudburyju, gdje je umro 10. ožujka 1999.
»In memoriam« u »Studia Croatica« sažeto ga karakterizira riječima: »Bio je neumoran radnik, neumoran znanstvenik, intelektualac čvrsta značaja, mudar sociolog, glasnogovornik potlačene zemlje, veliki čovjek…«
Zamašnu publicističku djelatnost razvio je osobito nakon doseljenja u Kanadu. Piše za čikašku »Danicu«, za časopise »Osobu i Duh«, »Križ«, »Hrvatsku reviju«, »Hrvatsku misao«, »Hrvatski put«, »Zajednički put«, »Drinu«, »Novi život«, »Republiku Hrvatsku« te u tjedniku »Hrvatski glas«, prvim hrvatskim novinama u Kanadi na hrvatskom jeziku, koje uređuje od 1980. do 1984. Pisao je i na mađarskom, njemačkom i francuskom jeziku.
Najviše se sociološki bavio pitanjima hrvatske emigracije, smatrajući da će se nažalost, u nemogućnosti povratka većine tih ljudi, nakon »prvoga Bleiburga«, demografskih i općedruštvenih posljedica osmanlijske najezde, i drugoga 1945. doživjeti »treći Bleiburg«: gubitak stotina tisuća mladih ljudi zbog političke i ekonomske emigracije, »a to je upravo ono što je Beograd htio«. »Očito je da je plan bio lišiti Hrvatsku tih ljudi.« Te se teme dotiče i u raspravi »Homo Titoicus« 1973. Uz brojne članke, u kojima je, uz ostalo, pisao o odnosu obitelji i sindikata, kršćanskoj reformi poduzeća i kapitalizmu, sindikalizmu i unionizmu, izdvaja se njegova oveća studija »I stvori čovjek Boga – vjera kao sociološki čimbenik u životu hrvatskih iseljenika u Sjevernoj Americi danas« 1979., u kojoj analizira tipove vjerničke prakse u iseljeništvu te pitanja vezana uz perspektivu očuvanja katolištva među hrvatskim iseljeništvom druge i treće generacije u Americi, što vidi u prilično pesimističnoj perspektivi zbog utjecaja »američkoga materijalizma« i »utapanja u amerikanizmu«.
U sklopu svojih emigrantskih tema bavio se pitanjima starenja i umiranja u emigraciji, međugeneracijskim odnosima, odnarođivanjem, razumijevanjem domovine (»Stari kraj nije Domovina«). U tom kontekstu pisao je o problematici povratka iseljenika i nestanku hrvatske političke emigracije, posebice u studiji »Ljudi kojih nema« 1992., sa zaključkom da prestanak vođenja brige za Hrvatsku nužno vodi u nestanak politike emigracije, čiji interes od sada može biti samo očuvanje kulturnoga i vjerskoga identiteta Hrvata.
Posebno je vrijedna razmatranja njegova koncepcija »hrvatske biološke ekonomije«, o čemu potanje piše u raspravi »Je li J. M. izdajica. Problemi hrvatske biološke ekonomije« 1976. Smatrao je da Hrvati zbog svoje malobrojnosti i ugroženosti moraju uspostaviti sustav koji će im omogućiti da egzistencijalno, a time i identitetski, bude spašen svaki hrvatski čovjek. Treba svakako spomenuti i raspravu »Sveti Ćiril i Metod u svome vremenu i prostoru«, u kojoj je odbacio sve vidike »jugoslavizacije« dvojice svetaca, i esej »Narodna duša«, gdje je obradio utjecaj kršćanstva na biološku otpornost naroda u svjetlu važnosti narodnih običaja za očuvanje identiteta.
Osim tema u časopisima, posebno je objavio studije »Kruh naš svagdanji, uvod u socijalno pitanje« 1954., »Intelektualci« i »Ispiranje mozgova« te, u povodu početka Domovinskoga rata, na engleskom »Krajina«. Godine 1994. izišla je knjiga »Preživjeli da svjedoče«, u kojoj je opisao svoja »tri bijega od komunizma«. Pisao je i poeziju.
Uviđajući sve zamke kapitalističkoga »anglosaksonskoga konformizma«, bio je dosljedan antikomunist. »Broj ljudskih savjesti, koje je komunizam sa sobom povukao je stvarna tragedija modernih vremena. Jer toliko se onda ljudi izgubilo na drugoj strani za opće dobro. Koliko je ljudi sistem potegao za sobom, toliko je ljudi svaka zemlja i domovina izgubila i toliko je agenata, doušnika, špijuna, progonitelja i izdajica radilo u toj zemlji za carstvo zla. (…) I tu će trebati dugo vremena dok sve to skupa zacieli.«
Nedvojbeno Mehešovo djelo i danas može biti inspirativno štivo povjesničarima hrvatskoga iseljeništva, sociolozima, demografima, našim misionarima u pastoralu hrvatskih iseljenika u svijetu, a trebalo bi biti i svima koji se u državnoj upravi bave pitanjima iseljeništva.
