Osim misionara u prekooceanskim zemljama, koji su naviještali kršćanski nauk i najčešće bili istraživači krajeva i naroda gdje su djelovali, o čemu je bilo riječi u prijašnjih nekoliko nizanka o »zaboravljenim hrvatskim misionarima isusovcima«, bilo je i misionara koji su u 19. i 20. stoljeću djelovali među iseljenicima u Americi. Većina njih također je prepuštena, nažalost, zaboravu, posebice oni koji su bili među prvim misionarima u Americi, i to prije velikoga vala iseljavanja iz hrvatskih krajeva. Bio je to, dakle, početak 20. stoljeća, kada jedva da je postojala organizirana župa hrvatskih i drugih doseljenika u »obećanu zemlju«.
Pripadao je naraštaju hrvatskih iliraca
Prvi među tim misionarima bio je Josip Kundek, koji je djelovao isključivo za njemačke, ali i druge doseljenike u SAD-u. Rođen je 21. siječnja 1809. u Ivanić-Kloštru, pučku je školu završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Zagrebu. U četvrtom razredu primljen je za pitomca u biskupsko sirotište jer su mu roditelji bili jako slaba materijalnoga stanja. Već za školovanja pripadao je naraštaju hrvatskih iliraca, pa tako polazi gimnaziju s kasnije poznatim preporoditeljima: Pavlom Štoosom, Ivanom Derkosem, Matijom Smodlekom i dr. Na studiju im se filozofije 1829./1830. pridružuju Vjekoslav Babukić, Antun Nemčić, Josip Marić, Ivan Kobler, Danilo Farkaš i drugi, a tečaj ispred njih bili su Dragutin i Aleksa Rakovac te Ljudevit Farkaš Vukotinović. Nakon završene filozofije na studij su se prava sljedeće godine upisali Derkos, Smodlek, Babukić i Kobler, a za teologiju su se opredijelili Štoos, Kundek i Marić. Svi oni međusobno povezani već od 1830. djelovali su vođeni preporodnim idejama. Tako je i Kundek već kao student teologije objavio četiri prigodne pjesme na kajkavskom i dvije na latinskom, a kasnije kao kapelan još dvije, kojima uz glasovitoga Pavla Štoosa postaje najplodniji mladi preporodni pjesnik. Nakon što je zaređen za svećenika g. 1833. bio je na službi kao kapelan u Gorama pri Prvoj banijskoj regimenti, a od 1836. na župi u Petrinji.
Tih se godina u njemu rodila želja za radom u prekomorskim misijama, najvjerojatnije zbog utjecaja misionarskoga društva »Leopoldinen Stiftung«, koje je u Beču 1829. osnovao Friedrich Reese, kasnije biskup u američkom Detroitu, i njezin misijski časopis, koji je objavljivao izvješća o djelovanju njemačkih i austrijskih misionara u Americi. Uz to, bio je upoznat i s djelovanjem Slovenca Ireneja Friderika Barage (1797. – 1868.), lingvista i etnologa, glasovitoga misionara među sjevernoameričkim Indijancima, a kasnije i biskupa. Tako je Kundek kao kapelan uporno tražio dozvolu da može otputovati u Beč, gdje bi se mogao povezati s misionarskim društvom i pripremiti se za put u Ameriku.
Kundekova je zamolba za odlazak u misije bila uslišana te je u lipnju 1837. primljen od američkoga biskupa Benedicta Flageta u američku biskupiju Bardstown, ali se prije toga u Beču pripremao za budući rad usavršavajući njemački i francuski jezik. Početkom iduće godine dodijeljena mu je druga biskupija, Vincennes, koja je obuhvaćala čitavu državu Indianu i dio države Illinois, uključujući i Chicago. Kundek je u svibnju 1838. otputovao najprije u Pariz, zatim preko oceana u SAD, i tamo preko Philadelphije, Baltimorea, Pittsburga i Cincinnatija u Vincennes. Prvi biskup biskupije Vincennes, osnovane tek dvije godine ranije, g. 1836., povjerio mu je područje na jugu Indiane u županiji Dubois. Sredinom rujna iste godine stigao je u sjedište svoje župe Jasper, maleno mjesto osnovano tek nekoliko godina ranije, g. 1836. U župi je Kundeka dočekalo tek četrdesetak obitelji, a nije bilo ni crkve, župne kuće ni škole, što je trebalo izgraditi. Njegovo misionarsko područje obuhvaćalo je dvije tamošnje županije – Dubois i Spencer, za koje kaže da su velike otprilike kao područje između Beča, Bratislave, Schottwiena, Sankt Pöltena i Linza. Te je krajeve neprestano obilazio na konju, posjećivao raštrkane katoličke doseljenike, brinuo se o njima i organizirao im vjerski život. Za nove doseljenike, najviše za one iz njemačkih zemalja, zatim iz Irske i Francuske, osnivao je naselja i u njima osnivao župe, gradio crkve i škole. Tako je u studenom 1845. pisao da je uz ostalo osnovao naselja Ferdinand, Celestine, Fuldu, Millers Settlement, Lanesville, Leavenworth, a u izgradnji su bili Troy, Taylorsville i dr. Zalazio je i u druge američke države pomoći njemačkim doseljenicima, pa je tako za njih izgradio crkvu u New Orleansu (Louisiana), a iz Švicarske je doveo prve benediktince koji su izgradili jednu od, još i danas, najglasovitijih opatija St. Meinard u Spencer Countyju.
Premda se nije želio miješati u politiku i odbio se kandidirati za zastupnika svoga kotara, često se borio za građanska prava svojih doseljenika. U to su vrijeme, naime, katolički doseljenici imali velikih problema s protestantskim stanovništvom i njihovim nacionalističkim pokretima, primjerice »Nativism«. U Jasperu je, vjerojatno povezano s tim, izgradio i gradsku sudnicu. Neko je vrijeme, oko 1843., namjeravao poći u misije u Meksiko, gdje je želio djelovati među Indijancima, ali ga njegov biskup nije htio pustiti, nego ga je 1849. imenovao za vikara biskupa iz Vincennesa.
Godine 1852. jedini je put došao u Europu, pa i u Hrvatsku, i tada iz raznih zemalja dogovarao dolazak dvadesetak novih misionara za djelovanje u svojoj biskupiji, a među njima i jednoga Hrvata – Eduarda Martinovića. U istoj biskupiji u Evensvilleu tih je godina djelovao još jedan Hrvat, Franjo Kutassy iz Ugarske. Tada su o Kundeku pisali opširno »Katolički list« i »Jadranska vila«. Nakon naporna misionarskoga rada umro je u Jasperu 4. prosinca 1857. u 47. godini života, slavljen kao najveći pionir i kolonizator južne Indiane, u koju je doselio više od 7000 njemačkih katolika. U nekrologu koji je nakon njegove smrti napisao benediktinac o. John C. Toffa spominje se da je osnovao i upravljao za života s četiri župe: Jasper (400 obitelji), Ferdinand (više od 300 obitelji), Fulda (150 obitelji) i Celestine (ne navodi se broj obitelji), te s četiri misijske postaje: Troy, Rockport, McLaughlin i Spaethville.
Često je pisao biskupima u Beč i Zagreb o svom radu i dojmovima iz Amerike. Njegova pisma, ponekad i opširna izvješća, redovito je svake godine objavljivao časopis »Berichte der Lopoldinen-Stiftung«, sve do 1849. Tada, naime, nakon što je umro njegov dragi car Ferdinand i nastupom apsolutizma, Kundek se više nije javljao i prekinuo je svaku vezu s Bečom.
Kakva je duhovna veličina bio neumorni misionar Kundek najbolje svjedoči izvadak iz njegova pisma od rujna 1838. u kojemu doslovce stoji:
»Ja imam jednoga konja koga mi je poklonio biskup, imam također jednu sobu i pod za postelju, ja sam gospodin i sluga podvorni u sobi – zaista prijatelju što sam tržio to sam našao, s tom razlikom da ovdje u Indijani nisu pravi Indijanci nego Amerikanci i Nijemci, ali bez nauka, bez oltara, bez svećenika. Od gladi poginuti neću: voda je dobra, a drva za tri Beča, ta u šumi sam!«
NASTAVLJA SE
