Granice između istine i laži sve su tanje zahvaljujući i društvenim mrežama. U hladnim zimskim danima svaka osoba s kompjutorom i mobitelom u svojem će interijeru još više vremena provoditi u virtualnosti društvenih mreža, svijetu koji s javom uglavnom nema nikakve veze. Jasno, brzina kolanja informacija ima i svojih prednosti, ali još brojnije nedostatke: površnost, netočnost, manipulativnost. Hvata se informacija na razini komentiranja četvrte stube a da nema spoznaje ni o prvoj stubi. Samim tim mozak čovjeka izloženiji je poremećajima, a jedan od njih zove se – digitalna demencija. Pojam je to koji u sebi krije mnoge opasnosti za psihofizički razvoj čovjeka. Zbog navedenih suvremenih zdravstvenih i društvenih izazova, uz stotu godišnjicu Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1917. – 2017.), Glas Koncila pronašao je sugovornika u također jubilarcu – dr. Goranu Šimiću (Zagreb, 1967.), redovitom profesoru neuroznanosti i anatomije u trajnom zvanju i predstojnik Zavoda za neuroznanost Hrvatskoga instituta za istraživanje mozga spomenutoga Medicinskoga fakulteta.
U sklopu zavoda vodi Laboratorij za razvojnu neuropatologiju. Diplomirao je i doktorirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegov laboratorij bavi se mehanizmima nastanka neurorazvojnih i neurodegenerativnih poremećaja te ima dugotrajnu međunarodnu suradnju u proučavanju bioloških biljega bolesti mozga, napose Alzheimerove bolesti. Bio je glavni i odgovorni urednik znanstvenoga međunarodnoga časopisa »Translational Neuroscience« od 2010. do 2016. godine. Za svoj rad dobio je više domaćih i međunarodnih priznanja, od kojih se ističu Nagrada HAZU-a za medicinske znanosti 2009., Državna nagrada za popularizaciju znanosti 2010. i biomedicinske znanosti 2015., kao i nagrada »Kurt Jellinger« časopisa »Acta Neuropathologica« i nakladnika »Springer« 2008. godine. Sretno je oženjen specijalisticom pedijatrije prim. dr. Đurđicom Šešo-Šimić. Imaju troje djece – Sunčicu, Vedrana i Filipa.
DR. ŠIMIĆ: Digitalna demencija zajednički je naziv za niz kognitivnih i drugih promjena što se događaju osobama koje se pretjerano oslanjaju na digitalne tehnologije. Osobama koje previše vremena provode na internetu puno je lakše narušiti pozornost nebitnim podražajima iz okoline, one znatno slabije kontroliraju sadržaj svojega radnoga pamćenja i općenito su znatno manje sposobne usredotočiti se na pojedinu zadaću i izvršiti je od početka do kraja. Zbog toga im s vremenom slabe i sposobnosti samostalnoga planiranja, kratkoročnoga pamćenja i izvršavanja zadaća koje zahtijevaju odgodu, kao i dugoročnoga pamćenja. Pojednostavnjeno rečeno, sve veća uporaba digitalnih tehnologija zahtijeva povećanu aktivnost onih neuralnih mreža našega mozga pomoću kojih dijelimo pozornost, a one koje rabimo za dubinsko čitanje, razmišljanje i upamćivanje slabe. Glavni je problem u tome što tehnologije trebamo prilagoditi čovjeku i rabiti ih s mjerom, a ne obrnuto.
DR. ŠIMIĆ: S obzirom na enorman porast uporabe digitalnih tehnologija i interneta u svakodnevnom životu, sve se više uviđa nužnost iznalaženja i uvođenja mjera za borbu protiv negativnih posljedica koje one imaju na kvalitetu života. Treba istaknuti da se pod sigurnom uporabom interneta ne misli samo na privatnost i zaštitu osobnih podataka, nego je važnije razumjeti utjecaj i posljedice života provedenoga na mreži na stajališta, sustav vrijednosti i to kako se ponašamo, jednom riječju cjelokupno mentalno i fizičko zdravlje. Dobro je poznata činjenica da je igranje igrica više od 3 sata dnevno povezano sa slabljenjem vida, napose ako se radi o igranju noću u krevetu, a već se više od stotinu godina zna kako nedovoljna količina sna negativno utječe na integraciju i konsolidaciju dugoročnih sjećanja.
DR. ŠIMIĆ: Nije smisao na silu spriječiti određeno ponašanje koje nam se čini nepoželjno jer će se time postići suprotan učinak, nego uočiti koji su uzroci do njega doveli i onda djelovati u smislu uklanjanja ili smanjivanja utjecaja tih uzroka. Mrežne stranice i internetska komunikacija izvori su posebnoga rizika za djecu, a rizik je to veći što su djeca mlađa. Zbog izostanka izravne interakcije licem u lice i anonimnosti koja stvara lažni osjećaj zaštićenosti preko društvenih će se mreža lakše i prije dogoditi da netko nešto komentira bez promišljanja i podrugljivo. To dovodi do elektroničkoga vršnjačkoga nasilja – cyberbullyinga i porasta učestalosti agresivnoga ponašanja, kako verbalnoga tako i fizičkoga. Zabrinjava i sve veća izloženost eksplicitnim seksualnim sadržajima.
DR. ŠIMIĆ: Internet je vrijedan izvor podataka za učenje, ali njegova stalna uporaba u školi zbog ometanja pozornosti često donosi više štete nego koristi, pa i u tome treba naći mjeru. Za normalan razvitak mozga ne smije se zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženja s vršnjacima i igre. Nezadrživ prodor digitalnih tehnologija u sve pore života od djece sve više stvara fizičke i duhovne invalide koji nemaju ni kondicije ni mašte. Škole trebaju pratiti razvoj suvremenih tehnologija, ali se ne smiju zanemarivati ostali izvori znanja, sposobnosti i vještina. Učitelji, roditelji i djeca trebaju o svemu tome razgovarati i dogovoriti se kako je u pojedinim situacijama najbolje postupiti. Uporaba interneta postaje problematična kad počne ometati normalan svakodnevni život. Aktivacija mozgovnoga sustava nagrade dovodi do promjena u ponašanju i stvara stanje slično pravoj ovisnosti. Igranje nasilnih igrica u mlađoj životnoj dobi također može biti povezano sa smanjenjem empatije i nasilničkim ponašanjem. U kombinaciji s nadomještanjem stvarnih socijalnih kontakata onim virtualnim, zbog prekomjerne uporabe društvenih mreža to može u djece izazvati disfunkcionalni emocionalni razvitak i smanjenje suosjećanja i tolerancije.
DR. ŠIMIĆ: Elektroničko vršnjačko nasilje sve je veći problem jer se skrivanjem iza avatara ili lažnih profila omogućuje anonimnost koja daje osjećaj da se netko može nekažnjeno nasilno ponašati. Nekoj djeci upravo ta činjenica služi kao poticaj za nasilno ponašanje, iako u stvarnosti ne bi bila nasilna. Prednost društvenih mreža svakako je u tome što možemo održavati kontakte s ljudima iz cijeloga svijeta. No u konačnici je za nas ljude kao društvena bića ključan bliski susret s drugim ljudima, kontakt licem u lice. Opasnost se sastoji u tome da sve više toga u životu doživljavamo preko bestjelesnih simbola, npr. emotikona, koji trepere na zaslonima naših digitalnih asistenata, budući da mi time ipak gubimo dio svoje biološke ljudskosti. Što više vremena provodimo na internetu, to smo manje sposobni suosjećati s drugim ljudima, što nas vodi k zaključku da mreža s vremenom otupljuje naše mogućnosti kontemplacije, kao i dubinu naših emocija. To je u knjizi »Plitko – Što Internet čini našem mozgu« i na vlastitom primjeru opisao Nicholas Carr.
DR. ŠIMIĆ: Djeca imaju urođenu sklonost međusobno se uspoređivati i natjecati, a društvene mreže dramatično su promijenile način komuniciranja. »Screenagers«, tinejdžeri koji većinu vremena provode na zaslonima digitalnih uređaja, a ponajviše na Facebooku, gledajući živote druge djece s vremenom imaju sve manje vremena za vlastiti život i školske obveze. Činjenica da se mnogi, opet razumljivo, nastoje prikazati u ljepšem svjetlu nego što njihov život uistinu jest drugima je zapravo problem i zbog toga se počinju osjećati loše, pa se stvara začaran krug nezadovoljstva. U osjetljivije djece to može izazvati emocionalne probleme i probleme u ponašanju, kao i psihosomatske simptome tjeskobe, niskoga stupnja samopouzdanja i depresivnosti, a u nekih i opsesiju. Istraživanja su pokazala visoku korelaciju između niskoga stupnja samopouzdanja i predstavljanja lažne slike o vlastitom životu na Facebooku, za što je opet potrebno i više vremena.
DR. ŠIMIĆ: Svima nam treba više razgovora, poštovanja i tolerancije. Tolerancija u svakodnevnom životu u obitelji, školi, s prijateljima, na poslu i drugim različitim situacijama obogaćuje, a neopravdana netolerancija narušava naše odnose s drugim ljudima. Neprihvatljivi oblici ponašanja kao što su mržnja i nepoštenje mogu se ispraviti boljim upoznavanjem samoga sebe i drugih ljudi. Najbolji način za to je da se djeci od najmlađih dana vlastitim primjerom snošljivosti i uljuđenosti pokazuju prihvatljivi oblici ponašanja jer djeca uče ono što vide i ono što žive. Dobrim odgojem učimo se empatiji, odnosno učimo biti bolji i tolerantniji ljudi – prihvaćati, suosjećati i voljeti bez obzira na različitosti. Marketing ima neka druga pravila.
DR. ŠIMIĆ: Neuroznanost je danas jedno od najvažnijih područja znanstvenih istraživanja. To je posljedica spoznaje da je nemoguće naći ijedno pitanje vezano uz funkcioniranje ljudskoga društva koje ne bi zahtijevalo znanje o psihologiji, ponašanju i svijesti čovjeka, odnosima i komunikaciji među ljudima, kao i evolucijski utemeljeno znanje o tome koje nas biološke odrednice mozga čine ljudima. Više od trećine svih bolesti odnosi se na živčani sustav. U Hrvatskom institutu za istraživanje mozga trenutačno se provodi deset projekata Hrvatske zaklade za znanost, kao i brojni drugi projekti, kako domaći tako i u okviru međunarodne suradnje. Većina projekata bavi se problemima iz područja neuroloških i duševnih bolesti te neurorazvojnih i neurodegenerativnih bolesti. Svake godine sredinom ožujka već 16 godina uzastopno organiziramo Tjedan mozga kako bi se javnost upoznala s najnovijim spoznajama iz područja istraživanja mozga. Jedna od tema posljednjega Tjedna mozga bila je i kako mozak doživljava prostor. Tada su nas svojim predavanjima i sudjelovanjem na tribini »Mozak i prostor« počastili naš svjetski poznat akademski slikar Dimitrije Popović i akademik Nikola Bašić, arhitekt kojega je šira javnost najviše zapamtila po njegovim Morskim orguljama u Zadru. Iako odavno postoji uvjerenje da prostor i oblikovanje prostora utječu na razvitak i funkcije ljudskoga mozga, tek su suvremena istraživanja mozga upozorila na značenje utjecaja podražaja iz prostora na oblikovanje ustroja i djelovanje moždane kore.
Tako je John O’Keefe 1971. godine prvi pokazao da hipokampus sadrži posebne populacije neurona koje omogućuju kodiranje lokacija u prostoru (place cells), a daljnji napredak ostvaren je istraživanjima May-Britt Moser i Edvarda I. Mosera koji su 2005. godine pokazali da u entorinalnoj moždanoj kori, koja se također nalazi u sljepoočnom režnju mozga i projicira u hipokampus, postoje tzv. grid cells, stanice pomoću kojih mozak mapira prostor u kojemu se kreće. To je troje znanstvenika za svoja otkrića 2014. godine dobilo Nobelovu nagradu, a zanimljiva je činjenica da su projekt bračnog para Moser pomoću kojega su otkrili da obrazac okidanja grid stanica čini heksagonalnu mrežu putem koje se stvara naš unutrašnji „sustav za globalno pozicioniranje (GPS)” recenzirali i odobrili znanstvenici našeg instituta.
Odgovor na pitanje kako mozak doživljava prostor ima veliko praktično značenje jer čovjek oko 85 posto vremena boravi u zatvorenim prostorima, a neuroznanost tu može pomoći arhitektima u dizajniranju građevina i prostorija u njima. I na navedenoj smo se tribini svi zajedno divili činjenici koliko su biološki sustavi složeni i čudesni te kako je iznimno težak zadatak makar i površno objasniti funkcioniranje i samo jedne živčane stanice, a kamoli mreže od više od 100 milijardi neurona s više od 200 trilijuna sinapsi – našega mozga.
DR. ŠIMIĆ: Kao što sam naglasio, posebno je djeci mlađih dobnih uzrasta puno lakše narušiti pozornost nebitnim podražajima iz okoline pa ona znatno slabije kontroliraju sadržaj svoga radnoga pamćenja, lakše postaju ovisna o digitalnim uređajima i općenito su znatno manje sposobna usredotočiti se. Stoga prema preporukama Američke pedijatrijske akademije od 21. listopada 2016. djeca mlađa od dvije godine ne bi se smjela koristiti nikakvim ekranima, djeca od dvije do šest godina najviše jedan sat dnevno, ali pod uvjetom da se radi o visokokvalitetnim i provjerenim sadržajima, a djeci starijoj od šest godina trebalo bi se stalno nadzirati koliku će količinu vremena provoditi na mreži kako to ne bi smanjilo količinu fizičke aktivnosti i socijalnih interakcija te ometalo san i druge aktivnosti koje su potrebne za normalan rast i razvitak. Također se preporučuje u obitelji i u školi kreirati i rezervirati vrijeme i prostorije bez stalnoga utjecaja elektroničkih medija: elektroničke pošte, društvenih mreža i drugih privlačnih aspekata umreženosti. Za normalan razvitak mozga ne smije se zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženja s vršnjacima i igre. Važnije od tehnologije jest poticajno okruženje za razvitak sposobnosti izražavanja, komunikacije i kritičkoga razmišljanja, te iskustveno učenje, npr. praktični rad rukama.
DR. ŠIMIĆ: Obrazovna reforma ne bi smjela biti opterećena politikom. Nacionalni je kurikul hvalevrijedan proces, ali ima i brojne manjkavosti koje treba popraviti. O svjetonazorskim pitanjima nije ni potrebno postići konsenzus, nego treba dopustiti roditeljima da se o njima odrede za svoje dijete.
DR. ŠIMIĆ: Djeca mlađih dobnih skupina slabije razlikuju virtualni svijet od stvarnoga pa su zato ranjivija i vrlo sugestibilna. Pravila te ili sličnih igara u kojima se navodi da će netko ozlijediti njih ili njihove roditelje ako ne ispune zadane zahtjeve, jednako kao i vršnjačko elektroničko nasilje, izazivaju u njima tjeskobu i mogu ih potaknuti na autodestruktivno ponašanje.
