HRVATSKI REDOVNIK KOJI JE »VIDIO« SV. FRANJU Publicističko raznovrstje Berarda Barčića

Fra Berard Ante Barčić

Trećega svibnja navršilo se tri godine od smrti dugovječnoga franjevca, profesora prirodoslovnih znanosti, prevoditelja i publicista Berarda Antuna Barčića.

Rođen je u Kamporu na Rabu 22. rujna 1910., kršten imenom Ante. Pučku školu završio je u Rabu 1921., a nižu državnu klasičnu gimnaziju 1925. u Senju. Iste godine ušao je u Dubrovniku u franjevačko sjemenište, a potom u novicijat primivši ime Berard, po prvom franjevačkom mučeniku. Više razrede klasične gimnazije pohađao je u Dubrovniku i Splitu, gdje je maturirao 1930., bogoslovlje je učio u Splitu, a za svećenika je zaređen 1933. Zatim je 1934. otišao na studij prirodnih znanosti u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao 1938. Iste godine radio je kao profesor na Badiji, gdje je njegova provincija sv. Jeronima imala nižu klasičnu gimnaziju s pravom javnosti, sve do 1941. Za rata je mijenjao župnika u Blatu na Korčuli. Nije htio raditi s talijanskim okupacijskim snagama protiv partizana, zauzimao se za ljude, prosvjedujući kod talijanskih karabinjera. U međuvremenu je, 1944., bio položio profesorski ispit. Krajem rata povukao se u Zagreb, no uskoro se vratio u Dubrovnik 1945. Nakratko je dospio i u zatvor. Nakon što je pušten, otišao je u pazinsku biskupsku klasičnu gimnaziju, gdje je predavao prirodne znanosti od 1945. do 1951. Dobro je poznavao bl. Miroslava Bulešića. U istom su sjemeništu djelovali, surađivali i boravili tijekom cijele školske godine 1946./47. pa je svjedočio u procesu njegove beatifikacije.

Teolog i prirodoslovac, ostavio je zanimljiva djela iz botanike i paleoantropologije, a uz to dvije knjige dragocjenih sjećanja iz godina Drugoga svjetskoga rata i poraća.

Godine 1952. izabran je za provincijala, obnašajući tu službu devet godina, tijekom koje je prve tri godine u Zadru predavao njemački jezik na biskupskoj klasičnoj gimnaziji. Nakon toga ponovno je došao u Pazin za profesora na klasičnoj gimnaziji. U lipnju 1963. na Generalnom kapitulu Franjevačkoga reda u Asizu izabran je za generalnoga definitora za slavenske franjevačke provincije na dva mandata. Nakon povratka u Splitu je predavao na franjevačkoj gimnaziji, a 1974. premješten je u Zadar za magistra franjevačkih novaka. Godine 1978. došao je u Pulu, obavljajući razne svećeničke službe. Zanimljivo je da je čak osam njegovih učenika postalo biskupima.

Plodan pisac, objavio je mnoštvo radova i članaka znanstvenoga, teološkoga, povijesnoga i informativnoga karaktera te objavio ili preveo desetak knjiga: »Duhovni lik sv. Franje« (preveli uza nj još o. Jure Dobrović i o. Jerko Valković) 1963., »S Pavlom VI. u Kristovoj domovini« 1965., »Povijest Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri« 1976., »Flora i vegetacija otočića Košljuna« 1982., »Neokatekumenski put prema Pavlu VI. i Ivanu Pavlu II.«, koju je preveo s Bonom Mazićem 1996. Slijede »Ratna sjećanja jednog franjevca: svjedočanstva iz Drugoga svjetskog rata« 1998., »Biljnogeografski odnosi otoka Badije« 2001., »Mysterium tremendum – Potresno otajstvo: razmatranja o sv. misi i sv. ispovijedi« 2003., »Franjo Asiški zrcalo Evanđelja« 2006. te »Poratna sjećanja jednog franjevca« 2008.

Objavio je oko sto trideset članaka i priloga u periodicima »Prirodi«, »Istarskoj Danici«, »Krčkom kalendaru«, »Obnovljenom životu«, »Crkvi u svijetu«, »Bratu Franji«, »Vjesniku Đakovačke nadbiskupije«, »Glasu Koncila«, »Acta botanica croatica« i »Maruliću« krećući se u širokom tematskom krugu.

U području prirodoslovlja, posebice u polju botanike, proučio je otočić Košljun, gdje je našao 540 vrsta zelenih biljaka, koje je razvrstao u 111 porodica te je pronašao 151 vrstu gljiva iz 33 porodice. Uz ostalo, zanimljivi su posebice njegovi članci »Biljni svijet Biblije«. U polju paleoantropologije bavio se pitanjima vezanima uz teoriju evolucije, što je u drugom dijelu članka »Pojava čovjeka na zemlji« dovelo do zaključka: »Stoga bi bilo krajnje vrijeme da taj naziv ‘Homo sapiens’, u smislu ograničenog dijela ljudskog roda ili pogotovo nekog ‘stupnja’, antropologija napusti ako hoće ostati na svom području… To je najmanje što se mora reći jer su morfološki poredbenim putem konstruirani ‘razvojni stupnjevi’ postali neodrživi zbog protivne geološke kronologije i zbog križanja varijantskih raspona različitih tipova i zato što kulturna, tj. duševna djelatnost u svakom slučaju otvara već od prvih poznatih početaka ljudskoga roda nepremostivi jaz između čovjeka, zvao se Anthropus ili Homo, i životinje.«

Pisao je i o posvećenom (redovničkom) životu u svjetlu dogmatske konstitucije o Crkvi »Lumen gentium« Drugoga vatikanskoga koncila.

Zbog njegove dugovječnosti šalili su se s njime govoreći da je »gotovo vidio osnivača Reda« sv. Franju Asiškoga. Umro je u Puli u 106. godini, a pokopan je na Košljunu. U svom dugom životu nikada nije zaboravio, kako napisa Gundulić, da »nije život ljudski drugo neg smućeno jedno more, neg plav jedan ku udugo biju vali kako gore; i sred ovijeh netom tmina čo’ek se rodi, mrijet počima«.

IZVORGlas Koncila br. 20/2019.
Prethodni članakUĆI U CIPELE DRUGOGA Znak prepoznavanja
Sljedeći članakFILM O MALIM BOKSAČIMA I OBITELJI Kako se riješiti ljutnje?