Najudaljenija župa čileanske biskupije Valparaiso, za koju se sada skrbi mons. Pedro Mario Ossandon Buljevic, njezin apostolski administrator i pomoćni biskup nadbiskupije Santiago de Chile, upravo je župa sv. Križa na Uskršnjem otoku jer se nalazi oko 3600 km zapadno od Čilea u Pacifičkom oceanu, u ravnini s čileanskim gradom Kaldereom, sjeverno od Santiaga. Već po zadržanom prezimenu majke, koja je podrijetlom s otoka Brača, nije teško zaključiti da se biskup uz čileansko otčevo podrijetlo ponosi i majčinim hrvatskim.
Mnoga zemljopisna nazivlja potječu od povijesnih zaslužnika, bez obzira je li riječ o dobronamjernim istraživačima i hrabrim pustolovima ili o proračunatim i beskrupuloznim kolonizatorima, tragačima za zlatom i dragocjenostima, kao i najjeftinijom radnom snagom – robovima, koji su, kakvi god bili, otkrili pojedine krajeve »novoga svijeta« i ucrtali ih u tadašnji svjetski atlas. Tako je npr. svima znan Magellanov tjesnac na jugu Čilea, pomorski navigacijski prolaz dužine oko 570 km koji razdvaja južnoameričko kopno na sjeveru i Ognjenu zemlju na jugu, te je najvažniji prirodni prolaz između Atlantika i Pacifika, dobio ime po portugalskom pomorcu Ferdinandu Magellanu (1480. – 1521.). Jednako je tako otok Tasmanija, jedna od australskih saveznih država, smještena oko 240 km južno od kontinenta na granici između Tihoga i Indijskoga oceana, dobila naziv po nizozemskom istraživaču i pomorcu Abelu Janszoonu Tasmanu (1603. – 1659.). A morski prolaz između Tasmanije na jugu i Australije na sjeveru, odnosno između Velikoga australijskoga zaljeva na zapadu i Tasmanova mora na istoku – Bassov prolaz koji se proteže oko 340 km, nazvan je po engleskom pomorcu Georgeu Bassu (1771. – 1803.), koji ga je otkrio nekoliko godina prije smrti.
No i klimatski su uvjeti utjecali na to kako će se pojedinim zemljopisnim područjima dati najprimjerenije ime, pa je tako npr. Ognjena zemlja, otočje na krajnjem jugu Južne Amerike, podijeljeno između Čilea i Argentine, odvojeno od kopna spomenutim Magellanovim prolazom, površine 73 753 km2, zbog surove klime dobila svoje ime. Nije riječ o vulkanskom, tj. u doslovnom smislu riječi – ognjenom području, ali na šest ovećih otoka i mnogobrojnim manjim otočićima prostiru se turobne i puste ravnice izložene jakim naletima veoma hladnih vjetrova s mnogo padalina, tako da od uspijevanja nekih prehrambenih poljoprivrednih biljaka nema ništa, kao da ih je poharao oganj.
Međutim, zemljopisna nazivlja mogu imati i potpuno neutralne i dobroćudne korijene kao što su to, na prvi pogled strašni – Pakleni otoci u blizini otoka Hvara, koje čine otočići Dobri, Gojca, Jerolim, Marinkovac, Paržanj, Planikovac, Pokonji dol, Stambedar, Sveti Klement, Travna, Vlaka, Vodnjak Mali i Vodnjak Veli i Gališnik te dva otočića istoga imena Borovac. Bez ikakve veze s »paklom«, otoci su dobili ime prema »paklini«, vrsti borove smole, koja se rabila u brodogradnji.
Uz sve spomenuto, katoličkim su vjernicima zasigurno zanimljiva i nazivlja zemljopisnih pojmova, gradova, sela, krajeva, toponima i slično dobivena po svetcima, koji su rasprostranjeni diljem svijeta i popriličan ih je broj. Među poznatijima dobro je barem spomenuti npr. glavni grad Dominikanske Republike – Santo Domingo na južnoj obali karipskoga otoka Hispaniola, čiji je službeni naziv puno ime i prezime sv. Dominika – Santo Domingo de Guzman (1170. – 1221.), utemeljitelja Reda braće propovjednika (dominikanaca). Teško je izostaviti i svjetsku velesilu SAD, čiji grad San Antonio u saveznoj državi Teksas, nije teško odgonetnuti, nosi ime sv. Antuna.
Ne smije se, dakako, zaobići ni Hrvatska, koja je doista prebogata nazivljima svetaca i trebalo bi puno vremena i prostora za nabrajanje, no nekakvim odabirom treba tek spomenuti npr. Sv. Ivana Zelinu, grad nedaleko od Zagreba, Sv. Rok, selo u ličkoj općini Lovinac, Sv. Filip i Jakov u Zadarskoj županiji, Sv. Grgur, danas nenaseljen otok između Raba i Krka površine tek 6,7 km2, nekadašnji zloglasni komunistički gulag, i drugo.
Među spomenutim »svetim« nazivljima nekako se izdvajaju ona koja u temeljima imaju kršćanske blagdane. Oni baš nisu čest slučaj, ali ih ipak ima, pa bi kronološki, a i prema liturgijskoj godini, trebalo najprije spomenuti Božićni otok, za koji i nije potrebno nekakvo etimološko objašnjenje. Osamljen je u Indijskom oceanu, 360 km udaljen od otoka Jave, vulkanskoga podrijetla s koraljnim grebenom, većinom strmih obala i pod upravom savezne australske vlade, koju zastupa tamošnji upravitelj. Otkrio ga je engleski kapetan William Mynors na Božić g. 1643., po čemu je i dobio ime, pa je najprije bio pod Velikom Britanijom, a od g. 1958. postao je vanjski australski teritorij. Na njemu živi nešto manje od 3000 stanovnika, od kojih su polovica Kinezi, koji su se doselili zbog posla u tamošnjem rudniku fosfata, a ostali Malajci i bijelci australskoga podrijetla, koji izabiru Otočno vijeće zaduženo za domaće poslove.
Po istoj »blagdanskoj shemi« dobio je ime i Uskršnji otok na jugu Tihoga oceana, u Polineziji, jer ga je baš na Uskrs g. 1722. otkrio Nizozemac Jakob Roggeveen. Površine je 163 km2 s tri velika vulkana: Poike, Rano Kau i Terevaka, ima prekrasnu plažu Anakenu i brojne otočiće. Bio je prvotno naseljen domorodcima Polinežanima, koji su prema otočkoj tradiciji doplovili u dva kanua, njih tek pedesetak, predvođeni kraljem Hotuom Matu’om, najvjerojatnije iz otočja Marquesasa (današnja Francuska Polinezija oko 1500 km od Tahitija). U doba kad je europsko-nizozemska noga stupila na otočko tlo bilo je otprilike od 2000 do 3000 stanovnika, ali je zbog nemilosrdnih trgovaca robljem i bolesti njihov broj prema jednom zapisu iz g. 1877. spao na 111. Danas ih je prema službenim čileanskim statistikama oko 7700, od kojih je, zbog stalnoga doseljavanja tijekom povijesti, 60 posto podrijetlom kontinentalnih Čileanaca, a 40 posto Polinežana, no i jedni i drugi nazivaju se domorodačkim imenom Rapanui, po kojem se Uskršnji otok na njihovu lokalnom jeziku i naziva Rapa Nui. Gotovo svi, osim nekoliko stotina razasutih po vrlo malenim selima uz obalu, žive u jedinoj gradskoj jezgri, glavnom gradu Hanga Roi, pokraj kojega je zračna luka Mataveri. Od kopnene zračne luke u čileanskom Santiagu do nje avionski let traje više od pet sati pa mnogi Uskršnji otok nazivaju »otok na kraju svijeta«. Službeni jezik je španjolski jer je g. 1888. sporazumno pripao Španjolskoj, ali velik dio stanovništva u svagdašnjoj komunikaciji govori svojim rapanui-jezikom. Administrativno otok pripada provinciji Valparaiso, ali ima neovisan ekonomski status (npr. upravnoj središnjici ne plaćaju porez), a stanovnici žive od turizma, ribarstva i poljoprivrede. Na otoku je samo nekoliko policajaca koji zbog sigurnosnih razloga rade na aerodromu.
Jedno od najprepoznatljivijih, najkontroverznijih i najzagonetnijih simbola Uskršnjega otok mnogobrojni su golemi kameni, gotovo mistični kipovi »moai«, koji se prostiru duž obale. Te goleme kamene skulpture ljudskih figura isklesane iz vulkanskoga kamenja, visoke između 5 i 20 metara, teške i do 70 tona, od kojih se neke dijelom nalaze pod zemljom, a prema nekim procjenama stare i do tisuću godina, sve do danas su zagonetne mnogim znanstvenicima, koji se nikako ne mogu barem približno složiti u teorijama o njihovom podrijetlu, načinu izrade, vremenu postanka i slično. Sav je otok također i jedinstven ekosustav, što je pridonijelo da je cijeli stavljen pod zaštitu Unescoa i još u izvornosti uspijeva odoljeti sve većoj navali turista. Glavni grad Hanga Roa, prema svjedočenju posjetitelja, s malenim je drvenim kućama i vrtovima, ljupkim suvenirnicama, restoranima i minijaturnim prodavaonicama prepunim raznovrsnoga cvijeća »raj na zemlji«.
Zanimljivo je da je jedina kamena zgrada u gradu rimokatolička župna crkva sv. Križa, koju je g. 1937. izgradio njemački misionar o. Anton Franz Englert. Istina, već je g. 1911. čileanski vojni vikar mons. Rafael Edwards slao pojedine svećenike da se pobrinu za duhovnu skrb o pripadnicima uskršnjootočke katoličke zajednice koji su slavili liturgijska slavlja u improviziranim natkrivenim nastambama od granja i lišća. Sadašnja crkva plijeni ne samo pročeljem, mješavinom kršćanskih vjerskih motiva i zavičajnih domorodačkih simbola, nego, što je i očekivano, dotjeranim i ukrašenim okolišem. Mise se, u kojima često sudjeluju turisti iz cijeloga svijeta, slave radnim danima u 19, a nedjeljom i blagdanima u 9, 11 i 20 sati, na španjolskom, s pjesmama na domaćem rapanui-jeziku. Sadašnji je župnik o. Bernardo Astudillo Basulto, koji je imenovan župnikom g. 2013., a kapelan je Pedro Caro Arancibia.
– O. Anton Franz Englert, katolički svećenik, kapucinski redovnik i misionar, bez pretjerivanja »duša je i srce«, »alfa i omega«, legenda i simbol novije povijesti Uskršnjega otoka, kao istraživač, čuvar i promotor njegove povijesne i kulturne baštine, jezikoslovac, etnolog, arheolog, botaničar, kartograf, pastoralac, humanitarac, graditelj i slično.
