Trinaestoga dana ruske invazije na Ukrajinu, kada su obavještajne informacije upozoravale da gomilanje vojnih snaga u predgrađu Kijiva znači i vjerojatni napad na glavni ukrajinski grad, u sjedištu rimokatoličke katedralne župe sv. Aleksandra, kao i svake druge večeri, započinjao je dvosatni duhovni program. Toga utorka, 8. ožujka, klanjanje i molitvu krunice za mir u Ukrajini, potom euharistiju te na kraju križni put predvodio je župni vikar, a riječ je o hrvatskom svećeniku Zvonimiru Šesniću (37), rođenu u Splitu, koji je svećenički poziv otkrio u Neokatekumenskoj zajednici, a u Ukrajini živi već 12 godina.
Katedralna župa, smještena u središtu Kijiva, udaljena tek nekoliko minuta hoda od glasovitoga Majdana, proživljava teške trenutke zbog ratnih događanja, strah i neizvjesnost povećavaju se među vjernicima. Svećenik Šesnić za Glas Koncila ispripovjedio je kako izgleda svakodnevni život katedralne zajednice. U župi djeluje pet svećenika te poljske redovnice Družbe malih sestara Bezgrješnoga Srca Marijina, poznatije kao honoratke.
»Posljednji su dani u Kijivu mirni, zvučne sirene svako malo sviraju, ali malo tko još obraća pozornost na to. Jer da se prema tome ravnamo, većinu bismo dana proveli u skloništu. Trenutačno nema bombardiranja, ali se oko Kijiva vode žestoke borbe«, kaže Zvonimir. Napominje da se broj misa radnim danom u kijivskoj katedrali nedjeljnom s osam smanjio na tri. Župa inače okuplja oko 1500 rimokatoličkih vjernika, a budući da se grad od početka rata ispraznio te se broj izbjeglica mijenja iz dana u dan, sadašnji je broj župljana nemoguće utvrditi.
Neki su odlučili napustiti grad, drugi radije ostaju tražeći sklonište i sigurno utočište… Tako je prve korizmene nedjelje na sve tri mise u kijivskoj katedrali bilo 50-ak vjernika, a inače se prije rata na osam misa skupljalo i do tisuću rimokatolika.
Nije zato neobičan poziv koji su te nedjelje svećenici isticali u župnim oglasima katedralne župe: »Sada Ukrajina kao nikada prije treba naše molitve! Nemojmo se umoriti od obraćanja Bogu mira i zamolimo njegovu milost za sve žive i vječni počinak u svjetlu njegove slave za sve mrtve! A vrijeme korizme koje sada živimo neka nas sve učvrsti u vjeri, nadi i ljubavi! U bliskoj budućnosti sve dok je kretanje kroz grad opasno, a policijski sat nameće znatne teškoće za dolazak na misu u katedralu, potičemo vas da se pridružite molitvi Crkve uz katoličke medije.«
Kada je započela agresija na Ukrajinu, vikar Šesnić zatekao se na duhovnoj obnovi u zapadnom dijelu zemlje, a njegov mu je biskup rekao da mu je zbog ratne situacije možda bolje ne vratiti se Kijiv. »No odlučio sam doći jer sam tu zbog ljudi, da im služim, a i volim ove ljude u Ukrajini«, pripovijeda hrvatski svećenik na službi u glavnom ukrajinskom gradu. Trenutačno su uz župnika Ukrajinca Stanislava Inžievskija i našega sugovornika, još dvojica ukrajinskih svećenika župni vikari – Josip Kostevskij i Pavlo Bilošickij, a svećenik Poljak Michal Brankiewicz otišao je u svoju zemlju. U rezidencijalnom dijelu još živi mjesni biskup Kijiva i Žitomira Vitalij Krivickij te kancelar.
Unatoč svim napetostima od početka rata u katedralnoj župi nastoje održati normalnost u pastoralnim aktivnostima. »Uglavnom dane provodim oko katedrale, nas četvorica svećenika rasporedili smo se da dežuramo u katedrali jer je ona otvorena cijeli dan.
Zna netko i u ovim ratnim danima doći tražeći ispovijed ili duhovni razgovor, a dobro je i da zbog sigurnosti uvijek netko bude u katedrali«, opisuje svoje posljednje dane župni vikar Šesnić, koji napušta župu kada je potrebno nešto prevesti s lijeve na desnu obalu Dnjipra, a u prvom tjednu ožujka išao je i slaviti misu u samostan redovnica misionarki ljubavi. Kaže da je u gradu morao proći kroz više kontrolnih točaka ukrajinske vojske na kojima se provjeravaju dokumenti jer je pojačan nadzor zbog straha od infiltracije proruskih separatista. Nije jednostavno ni putovati automobilom zbog nedostupnosti goriva pa svećenik Šesnić kaže da treba čekati i po sat i pol vremena na benzinskoj crpki kako bi se moglo napuniti samo 20 litara goriva.
Jasno je da je sada nužna humanitarna pomoć. I to je bio jedan od apela koji je u razgovoru uputio hrvatskoj javnosti: da svojom velikodušnošću pokaže solidarnost s ugroženim ukrajinskim narodom. »Potrebna je humanitarna pomoć, koridori do Kijiva teško su dostupni jer je ulazak ili izlazak iz grada omogućen tek na jednom mjestu. Potrebni su hrana i lijekovi jer su mnoge ljekarne zatvorene… Baš su danas tražili od mene zavoje za bolnice, zaista smo u potrebi«, rekao je Šesnić.
Posvjedočio je i da je prvih dana ožujka do katedralne župe iz Poljske stigao prvi kamion s humanitarnom pomoću koju razdjeljuju ljudima. Najviše je bilo pelena i toaletnoga papira, puno manje hrane, a kako kaže Šesnić, u Kijivu se u pojedinim dućanima koji su ostali otvoreni mogu nabaviti namirnice, premda po višim cijenama; redovi su sve duži, a nestašica sve očitija. Stoga unatoč svim opasnostima i strahu od rata katedralna župa u ukrajinskoj prijestolnici u središte stavlja molitvu, mise i pobožnosti koje pomažu u davanju nade i snage.
