U doba godišnjih odmora brojni ljudi diljem svijeta putuju u neko turističko odredište, no brojniji su oni koji se ne koriste blagodatima modernoga turizma i privremene promjene mjesta boravka. Tako je i sa znatnim dijelom stanovnika Hrvatske, ali i Europske unije, koji si turistička putovanja ne mogu priuštiti. Manjka im financijskih sredstava potrebnih za financiranje troškova putovanja i boravka u određenom turističkom odredištu. Drugim pak skupinama kao što su osobe s invaliditetom putovanje i boravak u određenim destinacijama nije moguć zbog raznih za njih nesavladivih zaprjeka i nedovoljno prilagođene turističke ponude.
Prema zadnjim raspoloživim podatcima Eurostata za 2020. godinu gotovo svaki drugi građanin Hrvatske nije si mogao priuštiti tjedan dana godišnjega odmora izvan mjesta stanovanja. Preciznije, njih 49,4 posto nije sebi moglo to priuštiti, a prosjek EU27 iznosio je 28 posto. Istodobno u susjednoj Sloveniji tek svaki peti stanovnik (18,4 %) nije si mogao financirati tjedan dana godišnjega izvan mjesta stanovanja. Turistička djelatnost u tržišnim ekonomijama postala je visokokomercijalizirana, profitu orijentirana djelatnost, a Hrvatska postaje i zemlja masovnih iznajmljivača nekretnina u doba turizma, što osim financijske dobrobiti za vlasnike ima i negativne učinke na okoliš i na održivi prostorni i urbani razvoj. Turizam je danas jedna od globalno najekspanzivnijih ekonomskih djelatnosti (pandemija koronavirusne bolesti usporila je taj proces), s visokim porastom udjela u BDP-u. To posebice vrijedi za Hrvatsku u kojoj udio prihoda od turizma u ukupnom bruto društvenom proizvodu čini čak petinu.
U svemu tome vrlo se malo govori o socijalnom turizmu koji se najčešće skraćeno definira kao »turizam dostupan svima«. Uključuje svaku turističku aktivnost kojoj je cilj i različitim marginaliziranim društvenim skupinama osigurati pravo na odmor (koje je uneseno i u Opću deklaraciju UN-a o ljudskim pravima).
Upravo zbog naglaska na činjenici da turistička putovanja ne bi trebala biti povlastica samo bogatijih osnovana je i Međunarodna organizacija za socijalni turizam (ISTO). Ona promiče turističku aktivnost namijenjenu marginaliziranim članovima društva kojima iz bilo kojega razloga nije dostupno pravo na odmor i razonodu. Potiče suradnju tijela javne vlasti, poziva na jasno definiranje socijalne politike te se zauzima za posvećenost svih dionika razvoju socijalnoga turizma.
Mnoge zemlje članice Europske unije koje su imale socijalističko iskustvo, uključujući Hrvatsku, imale su razvijen sektor socijalnoga turizma, koji je, istina, bio ideološki uklopljeni dio bivšega sustava i pretežito usmjeren na zadovoljavanje turističke potražnje i potreba tadašnje radničke klase pomoću tzv. radničkih odmarališta. Međutim tranzicijom na tržišno gospodarstvo došlo je do privatizacije spomenutih kapaciteta, a socijalni je turizam djelomično i zbog ideoloških razloga u Hrvatskoj preko noći postao gotovo nepoželjan termin i definitivno nedovoljno poznat u turističkoj djelatnosti.
Pod utjecajem nedovoljne aktivnosti (bivših i današnjih) odgovornih nositelja socijalne politike socijalni je turizam gotovo postao zaboravljena kategorija, osim nekih inicijativa i pozitivnih primjera neprofitnoga sektora kao što su Caritas Zagrebačke nadbiskupije, Crveni križ i drugi. Vrijeme je da se istakne važnost poduzimanja konkretnih koraka za unaprjeđenje socijalnoga turizma u Hrvatskoj kako bi on dobio svoje mjesto i u programima socijalne politike i u području turističke djelatnosti. Socijalni turizam nosi razvojni potencijal i u popunjavanju turističkih kapaciteta, posebice u doba predsezone i posezone, kada su slabije popunjeni. Velik je potencijal socijalnoga turizma koji može pridonijeti lokalnomu ekonomskomu razvoju te pozitivnomu socijalnomu ishodu, omogućujući sudjelovanje u turističkoj aktivnosti skupinama i pojedincima koji si sami pravo na aktivan odmor ne bi mogli priuštiti.
U kontekstu socijalne politike socijalni turizam odnosi se na nastojanja da se turističke usluge učine dostupnima osobama s nižim dohotkom te drugim marginaliziranim skupinama. Pristupačni turizam odnosi se na osiguravanje i potpunu integraciju u konzumiranje turističkih usluga za osobe s različitim vrstama i stupnjevima invaliditeta. Prema mišljenju Europskoga gospodarskoga i socijalnoga odbora (EGSO) iz 2006. godine stvarne životne okolnosti takve su da u potpunosti ili djelomično onemogućuju određenim osobama ili skupinama osoba da participiraju u turističkim aktivnostima, bilo da je riječ o ekonomskoj uvjetovanosti kao posljedici loše ekonomske situacije, dugotrajnom fizičkom ili mentalnom oštećenju, osobnoj ili obiteljskoj situaciji marginalizacije, smanjenoj mobilnosti, geografskoj udaljenosti ili bilo kojem drugom razlogu koji onemogućuje sudjelovanje u turističkim aktivnostima. S druge strane postoji instanca, bilo da je riječ o tijelima javne vlasti, privatnim poduzećima, sindikatima ili bilo kojoj organiziranoj skupini osoba, koja je odlučila poduzeti mjere s ciljem smanjivanja zaprjeka zbog kojih određene društvene skupine ne mogu pod ravnopravnim uvjetima sebi priuštiti turistički proizvod. Važno je da poduzete mjere na učinkovit način pridonose sudjelovanju pojedinaca i socijalno ugroženih skupina društva u turističkim aktivnostima, uz istodobno prihvaćanje univerzalnih vrijednosti kao što su održivost, pristupačnost i solidarnost.
Kada je riječ o ciljnim skupinama na koje su usmjerene mjere socijalnoga turizma, njih je moguće podijeliti u nekoliko skupina: djeca do 17 godina, mladi od 18 do 25 godina, osobe starije životne dobi (60 godina i više), osobe nižega dohotka, obitelji s djecom i nižim dohotkom te osobe s invaliditetom i različitim vrstama dugotrajnih tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih oštećenja.
Socijalni je turizam specifična kategorija, o kojoj se ne govori često na javnim skupovima o razvoju turizma. Socijalni turizam počeo se razvijati još 1936. godine kada je Međunarodna organizacija rada donijela konvenciju u kojoj zahtijeva plaćeni odmor za svaku zaposlenu osobu nakon jedne godine rada. Taj zahtjev ponovljen je u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. godine. Činjenica je da su socijalni turizam i komercijalni masovni turizam »vršnjaci« te su se pojavili u slično vrijeme. Osim socijalnoga turizma sve se više rabe i pojmovi održivi i pristupačni turizam. Pristupačni je turizam pojam koji obuhvaća razvoj uključivoga i pristupačnoga turizma i prikladne turističke ponude namijenjene osobama s invaliditetom. Vidljivo je da mnoga turistička odredišta u Europi, pa i Hrvatskoj, prilagođavaju svoju turističku i prometnu infrastrukturu posljednjih godina da bi približili turistički proizvod i osobama s invaliditetom.
Poticaji razvoju socijalnoga turizma na temelju iskustava zemalja Europske unije mogu dolaziti i od države u obliku vaučera za financiranje godišnjega odmora u određenom trajanju ciljnim skupinama ili u obliku izravnoga novčanoga transfera ciljnim skupinama za istu namjenu, financiranjem projekata neprofitnih organizacija koje sudjeluju u organiziranju socijalnoga turizma za razne grupe. Primjerice u Hrvatskoj Crveni križ djeluje u tom smislu i ima određene kapacitete. Katolička Crkva u Hrvatskoj također djelomice sudjeluje u organizaciji socijalnoga turizma, pa tako primjerice Caritas Zagrebačke nadbiskupije u suradnji s Gradom Zagrebom redovito organizira ljetovanja djece bez adekvatne roditeljske skrbi, neke župne i redovničke zajednice, npr. salezijanci s Knežije, također organiziraju besplatna ljetovanja za djecu iz slabije stojećih obitelji. Država može javnim ulaganjima u specifična odmarališta i specijalizirana turistička odredišta razvijati socijalni turizam za navedene svrhe i skupine. Osim države važnu ulogu u pojedinim zemljama imaju i poslodavci koji sudjeluju u financiranju aktivnosti socijalnoga turizma te također sindikati, ali sve više i različite neprofitne organizacije koje se bave socijalnim turizmom kao dijelom socijalne ekonomije.
Mjere socijalne politike također mogu pridonijeti razvoju socijalnoga i pristupačnoga turizma, što je vidljivo i u Nacionalnom programu razvoja socijalnoga turizma u Hrvatskoj koji je izrađen još 2014. godine, ali je njegova primjena ostala u povojima. Iako se u Nacionalnom programu razrađuju i rabe pojmovi socijalni turizam, turizam dostupan svima i pristupačni turizam te se ponekad i preklapaju, spomenuti program donosi solidan okvir djelovanja na području razvoja socijalnoga turizma i turizma pristupačnoga osobama s invaliditetom. No njegova je primjena negdje zapela. Kako bi turizam bio dostupan osobama s invaliditetom, ali i ostalim ranjivim skupinama kao što su djeca i mladi, osobe starije životne dobi s niskim dohotkom i osobe s invaliditetom, potrebna je potpora i sinergija državne, lokalne i regionalne razine radi prilagodbe turističke infrastrukture. I javno-privatna partnerstva jedna su od mogućnosti unaprjeđenja pristupačnoga turizma. Dodatna mogućnost unaprjeđenja socijalnoga i pristupačnoga turizma leži u potencijalima uporabe sredstava iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova (Europski socijalni fond i Europski fond za regionalni razvoj) za financiranje projekata razvoja socijalnoga turizma u Hrvatskoj u budućnosti kojima bi se mogli koristiti pružatelji usluge smještaja, prijevoznici, ugostitelji i udruge, ali vjerojatno i tijela javne vlasti.
Razvojem socijalnoga turizma kao dijela socijalne ekonomije u Hrvatskoj može se uvelike pridonijeti stvaranju i očuvanju održivih radnih mjesta, posebno tijekom predsezone i posezone. Sve navedene aktivnosti i mjere usmjerene prema razvoju socijalnoga i pristupačnoga turizma u Hrvatskoj pozivaju na suradnju raznih sektora. Neotkriveni su razvojni i socijalni potencijali koji se »skrivaju« u nedovoljno aktiviranu sektoru socijalnoga turizma u Hrvatskoj. Socijalni turizam nosi potencijal za dvostruko pozitivno djelovanje te je s njegovim razvojem moguće unaprijediti turističku ponudu i bolje popuniti kapacitete tijekom predsezone i posezone te pridonijeti lokalnomu ekonomskomu razvoju. Nije zanemariv ni pozitivni socijalni povrat omogućujući participaciju u turističkoj potrošnji skupinama i pojedincima koji bez socijalnoga turizma to pravo na aktivan odmor sami sebi ne bi mogli priuštiti.
