Strpljivost je plod Duha, nasuprot djelima tijela. A oni koji pripadaju Kristu Isusu trebaju živjeti po Duhu. Sveti Pavao pišući Galaćanima nabraja devet plodova Duha: »Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.« Tim plodovima Duha mogu se još dodati: strpljivost, uslužnost i čistoća. Tko živi plodove Duha, taj dospijeva u život. Oni koji čine djela tijela, kaže sv. Pavao, ne će baštiniti kraljevstva nebeskoga: »A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega ne će baštiniti.« Čovjek je često živio po djelima tijela. A Bog je bio strpljiv i čekao da se čovjek vrati u život.
Božja strpljivost očituje se kroz cijelu povijest čovječanstva, kroz povijest Izraela i kroz povijest Kristove Crkve. Bog nije ostavio ljudski rod ni kad se čovjek iznevjerio Bogu. Obećao mu je pomoć protiv sotone, kako kaže Knjiga Postanka: »on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu«. Kako je puno strpljenja pokazao Bog s izabranim narodom! Ne ostavlja ih ni u trenutku kad su Izraelci zaboravili velika djela Božja, tijekom izlaska iz ropstva egipatskoga ili kad su u pustinji i u domovini pošli krivim putom i okrenuli se drugim bogovima. To donose proroci Ezekiel i Izaija: »I tada ćete spoznati da sam ja Gospodin kad, radi imena svojega, ne postupim s vama po zloći vaših putova ni po vašim pokvarenim djelima, dome Izraelov!« »Al’ Gospodin čeka čas da vam se smiluje.« I opaku pruža priliku da se obrati. Ta se Božja strpljivost nastavlja i u Novom zavjetu jer Bog ne želi da itko propadne, kako piše sv. Petar: »Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne.« A Sin Božji, Isus Krist, ponizi sebe do smrti na križu da sve ljude dovede u kraljevstvo Božje.
Isusovo strpljenje golemo je prema svim ljudima koje je susretao. Sam će sebe izjednačiti s onim najmanjim ili najslabijim: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« zapisa sv. Matej. Isus to tumači i pokazuje i u prispodobi o izgubljenoj ovci. Pastir ostavlja 99 u pustinji i traga za izgubljenom dok ju ne nađe. Ono što je Isus činio, to će prenijeti i na svoje učenike, kako tumači i II. vatikanski koncil u Svjetlu naroda: »Tu je vlast On dao i učenicima, da i oni budu postavljeni u kraljevsku slobodu, i samozataju i svetim životom pobijede u sebi kraljevstvo grijeha, dapače da služeći Kristu, i u drugima, poniznošću i strpljivošću dovedu svoju braću Kralju.« Kristovi učenici čine Crkvu, a učenik ima veliku obvezu prema Kristu učitelju.
Strpljivost Kristovih učenika stvara put prema Božjemu kraljevstvu. Ta Crkva, piše u Svjetlu naroda, dobiva snagu od moći uskrsloga Gospodina da strpljivošću i ljubavlju pobijedi svoje žalosti i poteškoće nutarnje i vanjske, i da otkrije svijetu njegov misterij vjerno, iako ne savršeno, dok se na svršetku ne očituje u potpunom svjetlu. Važnu ulogu u toj Kristovoj Crkvi ima svećenik, kako piše Radost i nada: »Dužnost je svećenika da, stekavši nužno poznavanje obiteljske problematike, promiče poziv supruga u njihovu bračnom i obiteljskom životu (…) te da im ljudski strpljivo pomaže u teškoćama i jača ih u ljubavi kako bi se stvorile obitelji koje uistinu zrače.« A vjernici laici, nastavlja Svjetlo naroda: »pokazuju (se) kao sinovi obećanja, ako jaki u vjeri i nadi iskorišćuju sadašnje vrijeme. Tu nadu neka ne skrivaju u unutarnjosti duha, nego neka je izražavaju i kroz oblike svjetovnoga života neprekidno se obraćajući i boreći se protiv vladara ovoga tamnoga svijeta, protiv duhovnih sila zloće«. Sve treba upraviti prema kraljevstvu Božjemu ili novomu svijetu, piše sv. Matej, jer »navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju«.
Kraljevstvo Božje cilj je svakoga vjernika. Biti silovit u prisvajanju kraljevstva nebeskoga znači ne zaustaviti se pred poteškoćama, ne klonuti duhom, nego hrabro ustrajati, svim silama se boriti, pa ako treba i život svoj žrtvovati da se postigne kraljevstvo Božje. Prispodoba o ljulju ili kukolju dosta je razumljiva. Sijač dobroga sjemena je Sin Čovječji. Dobro su sjeme sinovi kraljevstva jer prihvaćaju Božje darove: milosti, istine, ljubavi. Njiva je svijet, Crkva i svaka duša. Kukolj su djeca Zloga. I Sotona sije svaki dan. Treba se dobro čuvati đavolskoga sjemena. Prispodoba o gorušičinu zrnu govori o rastu u širinu i visinu. A kvasac u tijestu ističe snagu Duha Svetoga u kraljevstvu Božjemu. I što čovjeku treba drugo nego ustrajno i strpljivo živjeti za Božje kraljevstvo, piše sv. Matej, i moliti Otca: »Dođi kraljevstvo tvoje!«
