IDEAL UDOVICE IZ EVANĐELJA SLIJEDI – ZAJEDNICA Kako pomagati onima koji nemaju?

Snimio: B. Čović

Nekako smo došli i do kraja liturgijske godine, a uskoro ćemo i do one kalendarske. Vijesti koje svaki dan slušamo i čitamo u medijima o zarazi koja se širi i pogađa sve ljudi sve nas nekako »pritišću«, pa nam jedina utjeha ostaje misa i molitva. Među nama sve je više ljudi koji su zbog pandemije ostali bez posla, pa me prijatelji – i preko društvenih mreža i osobno – sve češće mole da pomognem ljudima u potrebi. Siromaštvo je u Hrvatskoj velik problem i premda će mnogi reći da gladnih nema, to nije istina. Ima i gladnih, ima i teško bolesnih koji si ne mogu platiti ni najobičnije lijekove, ima i onih koji će se ovu zimu smrzavati (ili ne daj Bože smrznuti) jer nemaju ni za ogrjev. Ja nešto i pomognem, skromno, koliko mogu, ali me i dalje peče savjest i uvijek se pitam jesam li mogao više. Mogu li biti poput udovice iz evanđelja koja je »dala sav svoj imutak«? I vidim da ne mogu jer sam kao obiteljski čovjek odgovoran i za svoju obitelj, za bližnje. Živim između čekića i nakovnja, grižnje savjesti i nemogućnosti u želji da pomognem još više. I stalno se pitam: Jesam li se odrekao samo viška ili sam pomogao kako Isus hoće…?

Čitatelj

Pitanja koja postavljate uvelike nadilaze samo osobne mogućnosti, premda je siromaštvo milijarda žena i muškaraca, ne samo onih u nekim dalekim nerazvijenim zemljama, nego mnogih u našoj neposrednoj sredini, kao što piše u Kompendiju socijalnoga nauka Crkve (KSNC), »pitanje koje više od bilo kojega drugoga interpelira našu ljudsku i kršćansku savjest« jer siromaštvo je dramatičan problem pravde. Ono, naime, u svojim različitim oblicima i posljedicama – o kojima i Vi pišete navodeći konkretne primjere iz našega društva i Vaše sredine – svojstveno je po nejednaku rastu, a svakomu narodu ne priznaje »jednako pravo sjesti za isti stol s bogatašem«. »To siromaštvo onemogućuje ostvarenje onoga potpunoga humanizma koji Crkva priželjkuje i slijedi, kako bi osobe i narodi mogli ‘biti više’ i živjeti u ‘ljudskijim uvjetima’«, piše u Kompendiju (br. 449), a na to i Vi podsjećate svojim pismom. Zato nam je drago da ste potaknuli ovo razmišljanje kojemu u središtu mora biti dostojanstvo svakoga čovjeka i njegovo pravo na dostojanstven život.

Crkva odavno ističe da je na strani siromaha, da oni u njezinu životu imaju »povlašteno mjesto« i od svojih vjernika očekuje da prepoznaju tko je njihov bližnji te da učine sve kako bi mu iskazali ljubav, vodeći se načelom da su dobra ovoga svijeta namijenjena svima, a ne samo nekima. To je temeljno načelo koje treba pretvoriti u svakodnevni život, svatko na onom području svoje odgovornosti koje mu je povjereno, onako kako je isticao sveti Ivan Pavao II. u svojoj enciklici »Socijalna skrb«: »Svi smo mi uistinu za sve odgovorni« (br. 566). Kada govori o odgovornosti sviju za opće dobro, Kompendij nas podsjeća da »zahtjevi općega dobra proizlaze iz društvenih uvjeta svakoga doba« i da su usko povezani s poštovanjem i cjelovitim promicanjem osobe i njezinih temeljnih prava, među kojima su i »sama čovjekova prava: prehrana, stanovanje, rad, odgoj i pristup kulturi, prijevoz, zdravlje, slobodno kolanje informacija i zaštita vjerske slobode« (broj 166), na što ste i Vi upozorili. Opće dobro i njegovo postizanje »obvezuje sve članove društva i nitko nije oslobođen od suradnje u njegovu postizanju i njegovu razvoju prema vlastitim sposobnostima«, ali ga je teško postići – što i sami uviđate – jer ono zahtijeva »sposobnost i trajno traganje za dobrom drugoga kao da je vlastito dobro« (br. 167), što je za nas vjernike i teška i zahtjevna, ali i slatka zadaća. No u tome ne možemo ostati i sve ne možemo postići sami. Zato postoji i naša zajednica, pa i ona politička kojoj pripada odgovornost za postizanje toga općega dobra, jer je »opće dobro razlog postojanja političke vlasti«, budući da ni Vi ni mi, kao pojedinci, pa ni kao obitelj, ni kao »posrednička tijela nismo kadri sami po sebi dospjeti do svojega potpunoga razvoja; iz toga proizlazi potreba za političkim ustanovama, čija je svrha osobama učiniti pristupačna posebna dobra – materijalna, kulturna, moralna, duhovna – da bi vodile doista humani život«, podsjeća Kompendij socijalnoga nauka Crkve (br. 168).

No kako s jedne strane Crkva podsjeća političku zajednicu na njezinu odgovornost, tako i nas kao vjernike i pojedince koji imamo i svoje privatno vlasništvo Crkva preko socijalnoga nauka podsjeća da svatko od nas kao »pojedina osoba ne može djelovati ne vodeći računa o učincima upotrebe vlastitih sredstava, nego mora djelovati tako da slijedi – osim osobnoga i obiteljskoga probitka – također opće dobro« (br. 178). Među djelima tjelesnoga i duhovnoga milosrđa jest i milostinja koja se daje siromasima i ona je jedno od glavnih svjedočanstva bratske ljubavi. Premda je istina, kao što i sami uočavate u svom pismu, praksa ljubavi prema bližnjemu ne ograničava se na milostinju, nego moramo biti pozorni i na društvenu i političku dimenziju problema siromaštva do kojega često dolazi i zbog nezaposlenosti koja je velik problem i u ovo doba pandemije. »Kad siromasima dajemo prijeko potrebne stvari, ne iskazujemo im time neku osobnu darežljivost, nego im vraćamo što je njihovo. Više nego čin ljubavi, vršimo dužnost pravednosti« (Kompendij, br. 184) i drago nam je da i Vi tako razmišljate i da pomažete nadahnjujući se na onoj evanđeoskoj: »Besplatno primiste, besplatno dajte« (Mt 10, 8). Udružite se i s drugima – primjerice u župi i župnom Caritasu – kako biste mogli učiniti još i više.

IZVORGlas Koncila br. 48/2020.
Prethodni članakZAVRŠIMO 2020. POZITIVOM Došašće donosi optimizam, nadu i vjeru u život
Sljedeći članakMIHAEL KUZMIČIĆ, DOBITNIK NAGRADE »LUKA RITZ – NASILJE NIJE HRABROST« »Volio bih da svi u srednjoj školi izabiru vjeronauk«