Presuda u Haagu i samoubojstvo generala Praljka unijeli su mnogo nemira među braniteljskom populacijom, a ne pomažu ni oni koji kažu da će to sve biti okidač i drugima. Osjećam to na svojoj koži i u svojoj obitelji, i bojim se. Što nam je sada činiti?
H. B.
Vjerovanje u pravedan svijet predstavlja težnju i želju svakoga čovjeka da svijet bude pravedno mjesto. No što je pravda? Moglo bi se reći da je to mišljenje ili vjerovanje prema kojem svatko dobiva po zasluzi; dobra će djela uvijek biti nagrađena, a loša kažnjena. Takvo vjerovanje omogućuje uspostavljanje unutarnjega mira i blagostanja. I da bi se mogla ostvariti težnja pravednosti, ljudi su skloni boriti se za vlastita uvjerenja, ulagati napore kako bi uspostavili pravdu i osigurali pravednost. Pa čak i u situacijama kada izravnim akcijama nepravdu nije moguće ispraviti, ljudi zadovoljavaju motiv pravednosti vjerovanjem da će učinjena nepravda prije ili poslije biti ispravljena. U svakom društvu, u većini slučajeva ljudi su suočeni s osjećajem nepravde, a kako će tko reagirati na nepravdu ovisi o brojnim čimbenicima koji su u najvećoj mjeri specifični za svaku osobu.
Je li svijet pravedno mjesto, mjesto gdje se štuju vrline poput iskrenosti, poštovanja, uvažavanja, istine bez iskrivljivanja činjenica ili bez uzimanja samo onih »istina« koje se dobro uklapaju u dani trenutak? Većina će zasigurno dati negativan odgovor. I unatoč takvomu odgovoru i dalje nastoje gledati svijet kao pravedno mjesto, boreći se za tu pravednost, ulazeći ponekad i u rizične situacije da bi svijetu pokazali i dokazali da je učinjena nepravda.
Ljudi su većinom po svojoj prirodi egocentrični, ponekad i egoistični, što nužno ne mora imati negativnu konotaciju i negativne posljedice za druge. No taj egocentrizam nerijetko se odražava i na doživljaj i osjećaj pravde. Ako osobne potrebe nisu narušene i nisu u opasnosti da ne će biti zadovoljene, tada većina ljudi smatra da je njihov svijet više-manje pravedan. Ponekad će i takvi pojedinci osjetiti tugu i žalost kada uoče da je komu drugomu nanesena nepravda, ali vjerojatno ne će učiniti ništa važno da tu istu nepravdu isprave.
Ipak, postoji onaj manji broj ljudi koji su se spremni izdignuti iznad vlastitih potreba i boriti se na razne načine kako bi u određenoj mjeri uspostavili pravednost i ukazali na nepravdu koja nije njihova osobna. Ti ljudi imaju uzvišenije ideale kojima streme, ideale koji u sebi nose istinu, slobodu, sveopću ljubav i dobrotu, pravdu i pravednost, humanost. Većina tih ideala, koji su najintenzivniji u adolescenciji, s vremenom blijedi, kao da je riječ o nekoj obmani kojoj ljudi prestaju vjerovati. Čini se da većina osoba zna da pravde nema, da je pojam slobode itekako relativan i ograničen, da je istina ovisna o sveopćoj situaciji, a ljubav samo prolazna pojava koja poprima obrise tolerancije. Slijediti ideale često znači i biti razočaran, a razočaranje nikako nije ugodna emocija. I kako bi se obranili od neugodnih emotivnih stanja, ljudi su skloni revidirati svoje ideale, ponekad ih prilagođavati različitim situacijama. No jesu li to uistinu ikada bili pravi ideali? Ili su to bili samo povremeni putokazi koji vode do nekoga kratkoročnoga cilja?
Ideali su u svojoj biti nerijetko paradoksalni i zato ih se često odbacuje. Rijetki ih pojedinci u potpunosti spoznaju, držeći se svojega životnoga puta, usmjeravajući kormilo prema vrijednostima koje su obojene pravdom i ultimativnom istinom, uzimajući u obzir sve teškoće koje će se naći na putu života. Istina i pravda trebale bi biti sestre blizanke, jer bez stvarne istine nema ni pravde. No ljudska je istina tako krhka, ovisna o kutu gledanja svakoga pojedinca, subjektivno obojena i kao takva narušava granice pravde dajući joj značenje relativnosti. Za istinsku je pravdu potrebno imati izoštreno moralno osjetilo koje se može boriti protiv relativnih istina i osvijetliti put, ne čineći pojedinca slijepim, nego autentičnim i sposobnim spoznati tu relativnost i očuvati ga od »opasnosti« koje prijete skretanju na neko neželjeno odredište. Sretan je onaj čovjek koji u bespuću neistina i narušenih moralnih vrijednosti očuva svoje ideale. Jer gubitak ideala za sobom povlači osjećaj praznine. Nisu poraženi oni ljudi koji su izgubili bitku, nego oni koji su izgubili svoje ideale. Pa čak i kad čovjek posrne od udaraca koje mu zadaje život, kad se čini da za njega nema pravde, kad se tko zna koji put sruše ideali i kad ga nevolja prati kao sjena, tada na vidjelo izlazi snaga osobe da zadrži svoj put, da ostane vjerna svojim idealima, pa čak i da se žrtvuje za ono u što vjeruje. Za ideale, osobito ideal pravde, vrijedi se boriti, za taj se ideal gine, odustaje od svojih osobnih potreba koje se stavljaju u službu višega dobra. I biskup Strossmayer jednom je rekao da je »bolje umrijeti za pravdu i istinu, nego bez nje živjeti«.
U današnjem svijetu u kojem su moralne vrijednosti gotovo svaki dan stavljene na kušnju, u kojem se više cijene ovozemaljske hedonističke vrjednote, a omalovažavaju duhovne potrebe, kad je istina u službi pojedinaca, u službi trenutačnoga poretka moći, teško je smireno ostati vjeran idealu pravednosti. To neizbježno za sobom povlači negativne emocije, gnušanje nad iskrivljenom pravdom, prijezir prema postupcima pojedinaca i skupina koji istinu stavljaju u osobnu službu interpretirajući ju na način koji im omogućuje zadovoljenje prijetvornih motiva; prijezir prema nespremnosti i nemogućnosti samožrtvovanja za više ideale.
Osjećaj izdaje pred osobu stavlja brojne izazove, pitanja kako nastaviti dalje, kako i dalje ostati vjeran sebi i svojim idealima. Ima li takav život ikakvoga smisla?
Rijetki su oni pojedinci koji se mogu oduprijeti sustavnim neistinama, rijetki su oni koji mogu ostati mirni kad se u pitanje dovodi ideal istine. Jedino je Isus imao snagu, on koji prezren bješe, odbačen od ljudi, izdan i odbačen od prijatelja, da na sebe preuzme ljudske nesavršenosti, boli kako bi otkupio ljudske grijehe i izgubljene pravde u iskrivljenim istinama.
Većina će se složiti s tim da nema ništa bolnije od toga kad se svetoga i pravednoga čovjeka optuži za nesvetost i nepravdu. Isus je uvijek bivao optužen za djela koja nije počinio. I usprkos svim zaprjekama nastavio je širiti ideal pravde i ideal istine, pa čak i onda kad su ga zanijekali njegovi najbliži.
Učinjena nepravda kod većine ljudi izaziva osjećaj tuge i ljutnje. Ponovljena nepravda i omalovažavanje akumuliraju tugu s kojom se ponekad teško nositi. Takva tuga i ljutnja vrlo lako prerastu u gnušanje i prijezir, a osjećaj nepravde dovodi do duhovnoga gnjeva. Osjećaj pravde i pravedno djelovanje temelj su iz kojega je čovječanstvo stvoreno. I svaki čovjek u dubini sebe posjeduje osjećaj pravde, no pitanje je koliko je tko spreman potražiti tu pravdu u sebi i zauzeti se za njezino bezuvjetno ispunjenje.
No kako nastaviti živjeti u svijetu koji je satkan od izdaja, urušavanja ideala pravde i ideala istine, kako zadržati svoj put i ne uklopiti se u većinu mediokriteta koji postaju imperativ života? Kako prihvatiti učinjene nepravde, izdaje, kako se boriti za vlastite ideale? Kako se riješiti negativnih emocija, kako se ne braniti prijezirom i gnušanjem na sva ljudska nesavršenstva? Oprost je dobar put k izlječenju vlastite duše, dobar put otpuštanja i mogućnosti nošenja s činjenicama o učinjenim nepravdama. Oprost je veličanstvena pobjeda i iscjelitelj duše. Oprost je velik dar samomu sebi, povezan s višim stupnjem svijesti, praćen spoznajom o vlastitoj pravoj prirodi. Oprostiti drugomu nova je duhovna perspektiva i osjećaj koji obdaruje osobu koja prašta. Oprostiti znači očuvati sebe od zla, od mržnje i osobnoga pakla. Oprostiti znači omogućiti pravdi da vrati ono što je razoreno i da počinitelj zla bude primjereno kažnjen. Opraštanje daje snagu bezuvjetnoj pravednosti i istinskoj istini, utire put idealu slobode.
Kao što i borba za vlastite ideale zahtijeva mudrost, ustrajnost i veliku osobnu snagu, tako i oprost zahtijeva emocionalnu spremnost da se otpuste nanesene nepravde. Oprost je jedna od najplemenitijih ljudskih osobina jer oslobađa čovjeka mržnje, gnjeva i gađenja. Oprost nikako ne znači prihvaćanje nanesenih emocionalnih ozljeda, oprost nikako nije dopuštanje da se s nepravdom nastavi. Oprost je oslobađanje od osobnih negativnih emocija i uspostavljanje unutarnje homeostaze. Cilj oprosta nikako nije nepravdu proglasiti nevažnom jer je itekako važna, nego je cilj oprosta osloboditi emocionalni prostor za ideale kojima čovjek stremi. Oprostiti ne znači nijekati, jer to znači zaboraviti i potiskivati. Oprost koji traži nepriznavanje učinjene nepravde vodi u osobni osjećaj patnje i izdaje. Kad se otpusti osobna bol, tek tada se otvaraju vrata oprostu. Opraštanje je proces koji počinje učenjem o sebi, učenjem o onome tko je počinio nepravdu, učenjem o životnim istinama. Oprost nije isto što i pomirba, niti to znači odricanje od vlastitih prava. Opraštanje nije čin moralne nadmoći, nego odraz unutarnje snage. Ono zahtijeva volju, vrijeme, strpljivost, ustrajnost i vješto zaobilaženje svih unutarnjih borba koje vodi svaka osoba koja je na putu praštanja. Sloboda koja je odraz praštanja nadmašuje bol, patnju, borbu, ljutnju i gnušanje.
Najteže je oprostiti onima koji gaje neprijateljski stav, koji svjesno nanose bol i nepravdu, onima koji radi zadovoljenja nekih potreba zanemaruju istinu ili vide samo one dijelove istine koji odgovaraju trenutačnomu stanju. I upravo se snaga svake osobe ogleda u sposobnosti oprosta onima koji to nikako ne zaslužuju.
Zašto ljudi teško opraštaju? Zato što oprost podrazumijeva prihvaćanje realnosti koja se osobi ne sviđa, zato što znači prihvaćanje realnosti u kojoj nisu svim ljudima važni ideali pravednosti i ideali istine. Oprost uključuje i susprezanje vlastitoga ega i odustajanje od osjećaja ljutnje koji se u toj situaciji čini jedinim prikladnim.
Oprost nikako ne znači odustajanje od vlastitih ideala, odustajanje od vlastitih sustava vrijednosti i moralnih vodilja; oprost upravo omogućuje djelovanje po visokim moralnim standardima. Svatko s vremenom dovede u pitanje svoje ideale, jer život često demantira čovjekov put, stavlja pred njega niz izazova, stavlja ga u sumnje i dvojbe. Slijediti svoja vlastita uvjerenja trnovit je put, put koji traži dosljednost sebi, dosljednost uvjerenjima i djelovanje u skladu sa samim sobom, pa čak i kad nema odobravanja. Odobravanje dajemo sami sebi. Vanjska su odobravanja kratkoga vijeka, opterećena mediokritetima, opterećena trenutačnim društvenim trendom. Ako čovjek počne sumnjati u svoje ideale, postaje mrtav i prije smrti. Život bez ideala znači skrivanje od života, podrazumijeva polaganu smrt, patnju, životarenje, a nikako življenje. Teško je biti mrtav, a živjeti. Živjeti u skladu s vlastitim vrijednostima i idealima znači dosezanje ideala slobode, a taj trenutak spoznaje vrjedniji je od svih ovozemaljskih znanja i učenja koja mu prethode. Autentična osoba gine za svoje ideale, daje sve najvrjednije kako bi očuvala pravednost, pa čak i onda kad se svi urote protiv toga cilja. Ponekad je lakše mrijeti, nego živjeti u suprotnosti sa samim sobom. Ljubav, sloboda, istina i pravda četiri su stupa unutarnjega mira. Stoga oprostiti samomu sebi i drugima osigurava svakomu pojedincu da nastavi slobodno ići putem pravednosti. I Isus koji je bio prezren jer je propovijedao svoj nauk i slijedio svoj put pravednosti, koji je osuđen da u mukama otkupi grijehe, uzviknuo je: »Otče oprosti im, jer ne znaju što čine.«
