Ako se netko na nekoj temi želi lako poskliznuti, sasvim je sigurno to tema roda, a u glazbi nije ništa drugačije. Krene li se u analize u kojima se u odnos stavljaju muškarci i žene, zastupljenost jednih i drugih u orkestrima, na koncertnim podijima, u školskom sustavu, izboru instrumenata, odnosu prema autoritetima, balansiranju obiteljskoga života s karijerom, vrlo brzo će se doći na teren kojim vladaju teorije koje problematiziraju diskriminaciju, ekskluzivnost, fobije raznih vrsta, bijeli suprematizam, patrijarhat i ostale vrlo osjetljive teme. Zašto toliko osjetljive? To bi se najlakše svelo na izjavu jedne teoretičarke rodnih studija koja je rekla da nisu važni podatci, nego je važno tko ih čita, to jest da povijest i povijesne činjenice nisu važne, nego je važan onaj tko ih čita i tumači. Tako je i u glazbi: neki smatraju da pogled koji se temelji na podatcima i statistikama ne dočarava pravo stanje stvari, nego skriva sustavnu diskriminaciju koju je potrebno čitati unutar određenoga konteksta, ili kako se voli reći, narativa. Taj narativ, ako je feministički, rodno osviješten, postaje vrijedan pozornosti, ako nije, treba ga demaskirati kao ugnjetavački i ženomrzački. Tako neki smatraju da je izbor instrumenata u dječaka i djevojčica slika utvrđenih predrasuda da postoje ženski i muški interesi ili ženske i muške stvari, ali i slika nesvjesnoga usmjeravanja obitelji i društva prema rodno stereotipiziranim podjelama na, recimo, nježnije i manje nježne stvari – u ovom slučaju instrumente. Zastupljenost žena u orkestrima slika je, tvrde neki, dogovorne, ali šutljive diskriminacije velikih glazbenih organizacija. Nije rijetko tumačenje da je mali broj žena dirigentica plod šovinističkoga stajališta prema kojemu žene ne mogu biti šefice. Nadalje, mali broj ženskih skladateljica oslikava stajalište da su muškarci geniji, a žene sposobne samo biti muze. U skladu s takvim mišljenjima i čitava zapadna kultura slika je opresije bijelih heteroseksualnih muškaraca koji su time što su većinom kroz povijest oni bili ti koji su skladali na kraju stvorili i hermetičnu, ženama nedostupnu bjelačku mušku glazbu. Ne, to nisu izmišljotine, to su stajališta kakva se mogu pročitati na raznim mjestima na kojima se raspravlja o toj problematici iz takozvane »rodno osviještene perspektive«.

Što je zapravo istina? Budući da svaka priča ima dvije strane, jasno je da feministička kritika ima i mnogo dobrih uvida u kojima se činjenice uistinu poklapaju sa stvarnošću, bez obzira na to tko ih čita. Diskriminacija i ženomrstvo stvarne su pojave, ne treba bježati od toga da uistinu postoje oni koji žene ne vole vidjeti na mjestu dirigentica, ili oni koji smatraju da je u orkestru bolje imati više muškaraca (većinom zato što se šefovima »ne gnjavi« s činjenicom da žene idu na porodiljne dopuste i da općenito teže pomiruju roditeljstvo s poslom), međutim teško se složiti sa stajalištima da je riječ o sustavnoj, duboko ukorijenjenoj diskriminaciji svojstvenoj svim zapadnim društvima, a pogotovo malim »katoličkim džamahirijama« poput Hrvatske.

Klasika je seksistička?

Nedavno je portal Womens philharmonic advocacy, posvećen »uravnavanju« pravila igre u glazbi za ženske skladateljice i slavlju ostavštine Ženske filharmonije, prenio članak iz njemačkih novina Frankfurter Allgemeine Zeitung autorice Inge Kloepfer. Ona je, pozivajući se na istraživanje »Žene u kulturi i medijima« koje je proveo Njemački kulturni forum (Deutscher Kulturrat) i koji na gotovo 500 stranica donosi istraživanje o svim aspektima zastupljenosti žena na tim poljima, zaključila da »kad bi na tržištu bilo dovoljno kastrata, oni bi sasvim sigurno istisnuli i pjevačice s koncert­nih podija jer je klasika u Njemačkoj toliko seksistička da je to nepodnošljivo«. U članku se takvo stanje potkrjepljuje činjenicom da se u programima velikih koncertnih dvorana nalazi premalo ženskih izvođača, premalo skladateljica, premalo dirigentica. Obrazloženja menadžera dvorana da kvaliteta odlučuje o izboru repertoara odbacuje se na temelju statistike po kojoj je jednostavno nemoguće da nema više kvalitetnih žena. Međutim suočena s podatcima, autorica na kraju zaključuje da ako žena i nema dovoljno, zadaća je voditelja orkestara i koncertnih dvorana da ih nađe, tj. da ih stvori. Autorica navodi da je problem u nečemu što se zove »nesvjesna predrasuda«, što je omiljena teza teoretičara roda po kojoj ljudi nisu svjesni da nekoga diskriminiraju po nekoj osnovi jer im je to kulturno »ukodirano« u njihov kognitivni, psihološki i emocionalni ustroj. Žene dakle samo zato što su žene menadžeri nesvjesno diskriminiraju po rodnoj osnovi.

Pristup po kojem se stanje na glazbenom tržištu mora gledati isključivo kroz naočale tzv. akademskoga feminizma zasigurno može dati određeni kut gledanja, međutim on ima malo veze sa stvarnošću. Stvarnost je to da je glazbena industrija užasno kompetitivno i nemilosrdno tržište na kojem je teško uspjeti i muškarcima i ženama podjednako

Dokument njemačkoga kulturnoga foruma analizira stanje na njemačkim glazbenim akademijama i ostalim fakultetima gdje se kao velik doseg navodi činjenica da je velik broj ustanova uveo rodne i queer studije u svoje kurikule te navode da se broj studenata izjednačio gotovo na pola-pola zastupljenosti po spolu. Što se tiče zaposlenih u visokoškolskom sustavu, odnos je 41 : 59 posto u korist muškaraca. Njemačka već sedam godina vodi vladin program za zapošljavanje profesorica na sveučilišta kojim se subvencionira iz proračuna povećanje habilitacija u korist žena. Ravnopravnost je statistički u Njemačkoj gotovo svedena na podjednake razine. Ali, to očito još nije dovoljno.

Slika iz Hrvatske kaže da su žene čak i u prednosti, primjerice na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prošle je godine studiralo oko 200 muškaraca i 350 žena, a najbolji hrvatski orkestar Zagrebačka filharmonija ima 63 muškarca i 42 žene. Usto, jedna od boljih glazbenih škola Glazbeno učilište »Elly Bašić« u nastavnom kadru ima devet muškaraca i 42 žene. Kad se usporede podatci o studentima i učenicima te sklonosti prema nekim instrumentima, izbor je u proporcijama gotovo jednak u hrvatskim glazbenim školama, akademijama kao i u orkestrima primjerice u SAD-u za koje postoje podatci. To je poprilično problematičan podatak za one koji tvrde da su izbori isključivo kulturno uvjetovani. Čini se ipak da curice jednostavno vole flautu i nisu baš pretjerano zainteresirane za primjerice udaraljke, a recimo klavir i violina zastupljeni su gotovo jednako.

Obitelj kao smetnja

Njemačko istraživanje navodi da je najveći problem koji ispitanice navode problem pomirenja obiteljskoga života s karijerom. Isto to je istražila i britanska agencija PiPA (Roditelji i karijera u izvođačkim umjetnostima) koja je dovela u vezu roditeljstvo s opstankom u izvođačkim umjetnostima. U moru podataka jasno je vidljivo da ljudi koji imaju djecu vrlo teško mogu o(p)stati u izvođačkim vodama. Pipino istraživanje temeljilo se na stanju u britanskim teatrima, plesnim i glazbenim umjetnostima. Rezultati su pokazali snažno nesiguran karakter rada u izvođačkim umjetnostima. Ljudi dakle općenito teško dolaze do stalnoga zaposlenja, a i ako ga imaju, rade dodatno i kao slobodni umjetnici jer su plaće tek oko britanskoga prosjeka, 20 000 funta godišnje. S time da ljudi s djecom radije biraju slobodne angažmane nego stalno zaposlenje zbog nemogućnosti praćenja radnih obveza, čime zarađuju oko 35 posto manje od onih sa stalnim zaposlenjem. Trećina ljudi u tom sektoru tvrdi da ne može uspješno pokriti troškove zaradom. Oko 76 posto ispitanika navelo je problem rasporeda proba koje se dogovaraju »u zadnji čas« kao čimbenik koji im kvari kvalitetu obiteljskoga života i nemogućnost dnevne organizacije, 37 posto ispitanika promijenilo je svoje radno mjesto, a 45 posto otišlo u drugi grad, 76 posto je odbilo neki angažman, 68 posto nije moglo pristupiti audiciji ili nekoj drugoj karijernoj prilici, 40 posto umjetnika voljno je zbog potrebe za zaradom raditi dodatna dva dana u tjednu, sve zbog nemogućnosti pomirenja profesionalnoga i obiteljskoga života. Istraživanje nije posebno tretiralo »žensko pitanje« iako je statistički na nekoliko mjesta pokazano da su postotci u slučaju žena nešto veći, međutim ne toliko koliko bi netko mogao očekivati. Na prvo mjesto razloga za odlazak iz umjetničke branše navode se prekarnost, tj. nesigurnost, zatim velika zahtjevnost toga posla te zarada i roditeljstvo. U istraživanju se navode i osobna svjedočanstva roditelja koja oslikavaju stanje u Velikoj Britaniji. U tzv. »gig economy«, kako je nazivaju Britanci, gdje se život svodi na skakanje od gaže do gaže, jednako je teško i muškarcima i ženama.

Svi se kuhaju u istoj juhi

Koji je zaključak? Zapravo je jednostavno: pristup po kojem se stanje na glazbenom tržištu mora gledati isključivo kroz naočale tzv. akademskoga feminizma zasigurno može dati određeni kut gledanja, međutim on ima malo veze sa stvarnošću. Stvarnost je to da je glazbena industrija užasno kompetitivno i nemilosrdno tržište na kojem je teško uspjeti i muškarcima i ženama podjednako. Da ima pojedinaca s diskriminatornim stajalištima nije novost, ima ih svagdje, ima ih i prema ženama i prema muškarcima, nije tajna da ih ima i prema spolnim usmjerenjima, bilo na negativan ili na pozitivan način. U SAD-u bjesni pravi kulturni rat oko tih tema jer je sve više onih koji smatraju da se sve društvene neravnoteže mogu riješiti sustavom kvota koji će poravnati sve sektore na 50-50. Ukratko, svaka ljudska djelatnost, svako ljudsko polje djelovanja trebalo bi odražavati zastupljenost nekoga identiteta u društvu.

Problem je međutim što identiteti niču kao gljive poslije kiše pa se od rasa, koje je bilo jednostavno nabrojiti, došlo do čitavih nizova potlačenih identitetskih skupina koje traže pravo na istu relativnu zastupljenost i prava. To se najbolje ocrtava u pojmu intersekcionalnost u kojem se grupe rangiraju po tome u koliko skupina potlačenosti spadaju. Primjerice ako je netko crnac, musliman i transrodna osoba, potlačen je po minimalno tri osnove i samim je time njegovo mišljenje i pozicija vrjednija od recimo bijelca Hispanoamerikanca i treba biti i snažnije branjena u društvu. Međutim u pozicijama gdje se njihovi identiteti poklapaju oni mogu biti saveznici u borbi protiv tlačitelja. Vrhunac je cinizma takva pristupa da su Azijci ispali iz tih kalkulacija i da im se želi oduzeti status manjine jer po svim kriterijima, akademskim i ekonomskim, pripadaju najuspješnijim Amerikancima. I oni su zapravo i najveće žrtve uvođenja rasnih kvota na američka sveučilišta jer im se umjetno sužuje prostor u kojem – odgovaralo to nekomu ili ne – jednostavno rasturaju.

Tako da je poziv da u glazbi omjer muškaraca i žena bude 50-50 obična glupost. Društveni inženjering ne može riješiti probleme koji su u domeni kulture. Zle, nepristojne, nezasitne ljude koji bi za uspjeh prešli preko mrtva tijela vlastite majke ne će odgojiti nikakvo kulturno vijeće. Princip jednakosti prilike za sve ne smije nikako odoljeti sirenskomu zovu jednakih ishoda za sve jer već se pokušalo ići tim putom pa nije baš dobro završilo. Njegovati visoke kriterije kvalitete uz njegovanje ljudskih vrlina najbolji je put za gradnju zdravih sustava. Pravo je pitanje za sve, bilo žene ili muškarce, koliko je kompromisa svatko u svojoj branši napravio da bi došao kratkoročno do nekoga uspjeha i koliko je to dugoročno kontaminiralo sustav.

IZVORPrilika 148/2019.
Prethodni članakBESPLATNA TERAPIJA Smijeh je lijek darovan čovjeku
Sljedeći članak»LIK« KOJI JE POVEZAO I SINA I TATU KOJI GA NIJE VOLIO Nemoguće je iz pozicije groba sagledati smisao