Božićno doba vrijeme je za obiteljska druženja, pa i pred malim ekranima. No upravo na malim ekranima ima svega i svačega. Nažalost, moguće je očekivati još gore stanje jer sustav koji bi trebao filtrirati sadržaje ne funkcionira: oni koji bi se trebali brinuti o tome što, kako i kada dolazi pred djecu i mlade također su rezultat negativne selekcije, a nema naznaka da će se početi sustavno raditi na medijskom odgoju. Jedan od većih problema jest to što čak ni na javnoj televiziji, koju svi plaćaju, ne funkcionira sustav zaštite djece od neprimjerenih sadržaja pa tako ponekad i u poslijepodnevnim satima dolaze filmovi koji imaju oznaku “12” – nije za mlađe od dvanaest godina. Ponekad se među obiteljske filmove guraju filmovi koji su prepuni nasilja, golotinje, lascivnoga humora i sličnoga neprimjerenoga sadržaja, a u posljednje se vrijeme takvi sadržaji umeću i u animirane filmove za najmlađe.
Na Disneyjevu XD kanalu (kabelska i satelitska televizija) u veljači ove godine prvi je put emitiran animirani film (jedna epizoda serije »Star vs. the Forces of Evil«) u kojem je prikazano nekoliko parova istoga spola kako se ljube. U Kanadi i SAD-u uslijedio je niz reakcije te »pro« i »kontra« akcija tijekom kojih je epizoda sa spornim sadržajem mijenjana, micana sa servera i na kraju vraćena u izvornom obliku. S jedne strane, po tome je moguće zaključiti da čak i u najliberalnijim zemljama još uvijek postoji kritično mnoštvo ljudi koji će reagirati na ono što se ne uklapa u njihov svjetonazor (što ne znači da će uvijek pobijediti, ali barem nešto rade). S druge strane, treba izbjegavati teorije zavjere i u svemu vidjeti razne lobije koji guraju svoj (ideološki) program, jer je uvijek bilo i uvijek će biti autora koji će u svoje filmove uključivati razne ljude raznih izbora ne zato što se slažu s tim izborima, ili bilo komu podilaze, nego zato što smatraju da time pokušavaju preslikati stvarnost.
Već šezdesetih godina prošloga stoljeća, prije više od pedeset godina, Alvin Toffler (1928. – 2016.), američki pisac, futurist i poslovni čovjek, primijetio je da se pojedinci i cijela društva sve teže nose s brzim razvojem novih tehnologija. U članku koji je 1965. godine objavljen u časopisu »Horizon« pod nazivom »Budućnost kao način života« Toffler je ustvrdio da je posljedica tih brzih promjena »masovna dezorijentacija« i »šok budućnosti velikih razmjera«. Poslije je to svoje opažanje detaljnije razradio u knjizi »Šok budućnosti« (u suautorstvu sa suprugom Heidi Toffler) iz 1970. godine u kojoj je taj šok opisao kao psihičko stanje kod ljudi koji dožive »previše promjena u kratkom vremenskom razdoblju«. Toffler je knjigom »Šok budućnosti« popularizirao i sintagmu »preopterećenost informacijama«, koju je već 1964. godine rabio Bertram Gross u svojoj knjizi »Upravljanje organizacijama«. Tofflerova knjiga prodana je u više od 6 milijuna primjeraka i prevedena na mnoge jezike, među ostalim i na hrvatski (1975. knjigu je izdao “Otokar Keršovani” u prijevodu Mateja Kirca). Na temelju knjige, 1972. godine Alexander Grasshoff snimio je i dokumentarni film s Orsonom Wellesom kao pripovjedačem.
Tofflerove analize i predviđanja pokazali su se poprilično točnima i ispravnima, s obzirom na razvoj modernih tehnologija, uključujući digitalnu i komunikacijsku revoluciju i njihove učinke na kulture diljem svijeta, a predvidio je krizu nuklearne obitelji, povećanje broja samohranih roditelja i legalizaciju homoseksualnih zajednica, koje je on nazvao »gay brakovima«. Tim temama Toffler se bavio i u knjizi »Treći val« (objavljena 1980.) koja je nastavak »Šoka budućnosti«. »Treći val« druga je knjiga u nizu svojevrsne trilogije koja je zaključena knjigom »Promjena moći: znanje, bogatstvo i nasilje na rubu 21. stoljeća« iz 1990. godine. Njegova posljednja knjiga, »Revolucionarno bogatstvo«, objavljena je 2006. godine kao nadopuna »Trećemu valu«.
Posebno je vrijedna i zanimljiva njegova analiza utjecaja industrijske i informatičke revolucije na međuljudske odnose u obiteljima s obzorom na najveći autoritet. Toffler je primijetio da je u agrarnom patrijarhalnom društvu (»prvi val«) najveći autoritet u proširenim obiteljima obično imao najstariji član (djed), koji je imao najviše iskustva i znanja: najbolje je znao, na primjer, kada i gdje treba sijati ili saditi i kad bi se trebalo pripremati na berbu. S industrijskom revolucijom (»drugi val«) autoritet se spušta jednu generacijsku stubu niže, jer otac odlazi raditi u novoizgrađene tvornice gdje se upoznaje s novim tehnologijama koje su djedu nepoznate i tako mlađa generacija počinje preuzimati primat. Ta promjena razine autoriteta zasigurno je bila (i nekim krajevima svijeta i ostala) neugodna za djedove (patrijarhe), ali još je bolnija ugroza utjecaj koji se javlja s informatičkom revolucijom (»treći val«) jer sada je i otcu i majci ugrožen autoritet zato što se djeca bolje i brže snalaze s novim tehnologijama i sposobnija su nositi se sa sve bržim promjenama (barem na tehničkoj razini, jer ni djeca nisu imuna na posljedice koje stvara preopterećenost informacijama).
Toffler je predložio i rješenje za tu, najnoviju vrstu ugroze autoriteta starijih: roditelji ne bi trebali strepjeti od gubitka autoriteta zato što su njihova djeca spretnija u usvajanju novih tehnologija, nego se trebaju usredotočiti na to kako će svojoj djeci objasniti da nije dovoljno samo doći do informacije; tu informaciju treba razumjeti i staviti ju u ispravan (vrijednosni i svjetonazorski) kontekst (treba razlikovati informaciju, znanje i mudrost). Dakle, roditelji mogu ne samo očuvati, nego čak i učvrstiti svoj autoritet iskustvom i mudrošću koje, ipak, dolazi samo s godinama. Djeca nemaju dovoljno široko znanje da bi mogla procijeniti sve informacije, a roditeljska uloga posebno je važna kada treba znati prepoznati i dezinformacije i teorije zavjere zamaskirane u vijesti (»lažne vijesti«). Najvažnije je, naravno, da roditelji imaju dovoljno vremena za djecu i da o svemu mogu s njima razgovarati. Tako će se stvoriti povjerenje u kojem roditelji ne će trebati špijunirati djecu niti im nametati prestroga ograničenja (iako su određena ograničenja nužna u kontekstu pristupa neprikladnim sadržajima). Možda i najvažnije: roditelji su dužni štititi djecu od utjecaja koji stvaraju ovisnost i paralizu zbog preobilja ponuda (Toffler je i to predvidio i nazvao »prevelikim izborom«).
Međutim, nije sama količina informacija (izbor, ponuda, obilje) uzrok svih problema. Clay Shirky, američki pisac, savjetnik i stručnjak za utjecaj interneta i novinarstva na društvo i ekonomiju, ustvrdio je da problem »nije preopterećenje informacijama, nego neučinkovit filtar«. Drugim riječima, energiju ne treba uzaludno trošiti na borbu protiv medija kao tehnologije (posrednika), nego treba pronaći i primijeniti djelotvorne sustave filtriranja informacija (sadržaja). Shirky je primijetio i to da će »institucije (…) pokušati očuvati problem kojemu su rješenje« (»Shirkyjev princip«).
U Hrvatskoj, međutim, postoje problemi, ali nema institucija koje bi se njima bavile, bilo zato što jednostavno ne postoje, ili zato što ne rade svoj posao (ili ga rade selektivno zbog čega je još iritantnije slušati političare kako samo ponavljaju floskulu: »neka institucije rade svoj posao«). Veliku većinu stručnih pojedinaca koji bi bili spremni nositi se s navedenim i sličnim problemima gura se na začelje kolone ili su već otišli nekamo izvan države, a društvo je sve sklonije samo kritizirati ono što mu se ne sviđa, a sve manje se rađa sposobnost kreiranja onoga što je pozitivno i dobro, makar kao reakciju (alternativu) na negativne ponude.
Stoga roditelji jednostavno moraju preuzeti odgovornost za svoju djecu i sami ograničiti pristup sadržajima koji bi za njih mogli biti neprikladni. Za to je nužan aktivniji odgoj (razgovori i zajedničke analize roditelja i djece) i bolji, izbalansiran nadzor koji ne smije prijeći u krajnosti kao što su špijuniranje i opsesivne kontrole ili potpuna zabrana (osim ako je odgojna, ali i privremena). Također, cijela zajednica koja pripada istom svjetonazoru treba biti aktivnija i u toj aktivnosti promišljenija (u tom je smislu pitanje je li potpuni promašaj npr. tužba protiv bivšega predsjednika Josipovića) jer u protivnom se upada u sindrom promatrača koji je simptomatičan za ljude u skupinama: čim je veća skupina promatrača, tim je manja vjerojatnost da će netko početi djelovati jer svi misle da će to biti netko drugi, fenomen opisan u literaturi još 1968.
Iz povijesti se može vidjeti da zabrane, cenzure, popisi zabranjenih knjiga (filmova, slika, pjesama…) nikada nisi mogli riješiti probleme, nego su samo stvarali nove. Iluzorno je, dakle, očekivati da će bilo kakav aktivizam, politički pritisak, ili ekonomski bojkot zaustaviti Disney ili bilo koju drugu kompaniju da u svoje filmove (da, i animirane za djecu!) uključuju i likove koji pripadaju LGBT (…) populaciji. Ono što u nekoj mjeri može utjecati na producente i autore jest jednostavni zakon ponude i potražnje: ako primijete da postoji snažniji bojkot, oni će modificirati svoje strategije, ali (na Zapadu, u dogledno vrijeme) sigurno ne će reagirati potpunom cenzurom. Stoga, valja mudro birati svoje bitke i brusiti kritički aparat, a ne noževe.
