Knjiga Mudrosti prepuna je dodira s grčkom misli, no njezina uporaba određenih grčkih stilskih figura i načina razlaganja iz grčke filozofije služi joj kako bi izložila misao duboko ukorijenjenu u Starom zavjetu. Ovonedjeljni je odlomak pisan u prvom licu jednine pa je predstavljen kao razmišljanje o mudrosti samoga mudraca, kralja Salomona.
Već početak podsjeća na starozavjetni izvještaj: »Pomolih se i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti.« U Prvoj knjizi o Kraljevima kaže se da je Bog u snu Salomonu ponudio: »Traži što da ti dadem«, a on odgovara: »Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!« Ta će Salomonova mudrost postati poznata i među drugim narodima, te su ga dolazili slušati i njihovi kraljevi. Kralj je zavolio mudrost iznad svega ostaloga, više od vlasti i bogatstva. Čitav odlomak koji slijedi oslanja se na Salomonov odgovor na Božju ponudu i njegov izbor mudrosti kao najvažnijega dara. Ona se, kao takva, ne može usporediti ni s draguljima, ni sa zlatom, ni sa srebrom. Njihova je vrijednost ništavna u usporedbi s njom. Osim toga, mudrost je vrjednija i od zdravlja i od ljepote, osobito važnih vrjednota u očima Grka, jer se njihov sjaj gubi pred sjajem mudrosti. Odakle ta velika vrijednost mudrosti? Ona je, prema nastavku Knjige Mudrosti, »prisjednica« Božjega prijestolja, poznaje njegova djela, bila je nazočna kad je stvarao svijet, zna što je milo njegovim očima i »što je pravo« prema njegovim zapovijedima. Ona, konačno, »sve zna i razumije« te razborito vodi čovjeka i »štiti ga svojom moći«. Stoga mudrac i može reći da su mu s njome »došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno«. Dajući prednost mudrosti, čovjek zna da s njom u konačnici dobiva i dobra kojih se prethodno morao odreći. Po mudrosti njegova su djela »ugodna« pred Bogom jer na taj način može upoznati Božju volju po daru Duha njegova. Naposljetku, po mudrosti se mudrac i spašava.
U evanđeoskom odlomku pred Isusa »netko« postavlja pitanje kako baštiniti »život vječni«. Isusov odgovor sadrži izbor iz Deset zapovijedi, i to onaj njihov dio koji govori o međuljudskim odnosima. Onaj »netko« kaže da je sve to činio od mladosti. Isusova reakcija, što nam je samo Marko donosi, iznimno je ljudska: »Isus ga nato pogleda, zavoli ga« te ga pozove da ga slijedi. Isus od čovjeka traži da ga stavi na vrh svoje ljestvice vrijednosti. Zato traži: »Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima… A onda dođi i idi za mnom.« Na taj će način zadobiti »blago na nebu«. Ipak, onaj čovjek odlazi žalostan »jer imaše velik imetak«. Njegovo zemaljsko blago bilo je važnije od nebeskoga. Još jednim ljudskim znakom Marko opisuje Isusovu reakciju: zaokružujući pogledom po svojim učenicima, on im želi dati do znanja da se pouka o bogatašima i kraljevstvu nebeskom, koja slijedi, tiče svih njih. Zapanjenost učenika ne treba čuditi, jer su bogatstvo i blagostanje bili znakovi Božjega blagoslova kao nagrada za vršenje Zakona, a Isus sada odricanje od bogatstva predstavlja kao važnije od djela Zakona. Zato se i postavlja pitanje: »Pa tko se onda može spasiti?«, a Isus odriče ljudima svaku zaslugu za spasenje i sve pripisuje Bogu. Njemu je sve moguće. To je misao što će je Pavao do kraja razviti.
Drugo čitanje donosi tek dva retka iz Poslanice Hebrejima, no ti su redci iznimno bogati sadržajem. Nalaze se u kontekstu govora o ulasku u počinak Božji po vjeri. Taj odlomak počinje navođenjem redaka Psalma 95 koji poziva vjernike na ustrajnost, kako se na njima ne bi ostvarila Božja prijetnja da ne će ući u njegov »počinak«. Pisac Poslanice Hebrejima poziva svoje čitatelje da žive tako da uđu u počinak kao oni koji su povjerovali. Prema njemu, »danas« o kojem Bog govori u psalmu još uvijek vrijedi. Zapravo je to novo »danas« što ga je Bog ponovno odredio, a »počinak« se više ne odnosi na ulazak u obećanu zemlju, nego na ulazak u zajedništvo s Bogom. Rabeći jednu od rabinskih metoda tumačenja Svetoga pisma, pisac poslanice povezuje »počinak« o kojem govori Psalam 95 s »počinkom« u koji je Bog ušao sedmoga dana, nakon stvaranja svijeta. To je pravi subotnji počinak u koji će ući narod vjernih. U židovskoj rabinskoj predaji subota je, a posebno subotnji objed, znak eshatološkoga zajedništva s Bogom. Poslanica Hebrejima poziva se na slične predaje kada govori o konačnom otkupljenju vjernika kao o ulasku u Božji počinak. Sve je to važno imati na umu kad se čita ovaj odlomak koji govori o riječi Božjoj koja je »živa« i »djelotvorna«. Sve ono o čemu je do sada bila riječ ne može se ne ostvariti. Ona je »oštrija od dvosjekla mača«, baš kao što je to nekoć bila i riječ proroka Izaije. Božja riječ prodire u najdublju nutrinu čovjekovu te ga korjenito mijenja, ali i prosuđuje. To je blisko misli Knjige Otkrivenja, u kojoj On, Vjerni i Istiniti »sudi i vojuje po pravdi«, a »ime mu je Riječ Božja«. Pred Božjom Riječi ništa se ne može sakriti, što je opet sasvim u pravcu razmišljanja mudrosne književnosti. Čovjek koji vjeruje Božjoj riječi mudrac je koji može ući u onaj pravi »počinak.«
