HEROJSTVO KNJIŽEVNIKA JOJE RICOVA Njegovim imenom trebala bi se ponositi njegova zemlja

Već je davno utvrđeno da neki mediji (zlo)upotrebljavaju veliku, plemenitu i važnu ulogu koja im je povjerena u društvu kako bi po svojoj volji oblikovali i, poput vještih kipara, modelirali javno mnijenje i mnoštva i pojedinca. Oni su, zapravo, najvažniji čimbenici koji nameću odluku o tome tko je važan, a tko nije, o njima ovisi nečiji uspjeh, oni diktiraju čije će ime biti zapamćeno, a tko će pasti u zaborav. Vijest da je 23. siječnja 2017. preminuo Joja Ricov nije preglasno odjeknula medijskim prostorom, stoga se može zaključiti ili da je umro neki osrednji, a nikako nagrađivani književnik, pjesnik, dramatičar, antologičar, prevoditelj, likovni kritičar, jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca, erudit, hodajuća enciklopedija ili, s druge strane, da je umro čovjek za kojega su neki mediji procijenili da njegovoj smrti ne trebaju dati mnogo prostora, jer mu ni tijekom života taj prostor nije bio ni odviše pristupačan, a ni naklonjen.

Nije bio politička koketa

Što je Ricov učinio, ili propustio učiniti, da je zaslužio takav poprilično nezainteresiran odnos, ne samo šire, nego i kulturne javnosti prema sebi i svojemu opusu, možda najbolje objašnjava on sam opisujući se atributima, u ovom slučaju i imperativima, slobode i nevezivosti: neprijatelj nasilja tuposti i mržnje, dušmanin nepravde, otimačine i muss-a. Ljut jatak »gonjenih« razlike krvi radi, jezika i duha. Ja sam antisilnik, prezritelj sluganije ideologijskih pandura dupelizaca, vlat osame u guštiku i čistini, gomolj rezistencije konformiji – antitotalitarist! Svakoj vlasti, čini se, smetaju ljudi koji ne mijenjaju svoju dlaku, koji su vjerni, dosljedni, te koji odbijaju koketirati s političkim strankama, ideološkim grupacijama i kultovima ličnosti. Tomu u prilog govore i podatci iz života Joje Ricova, iz kojih se doznaje da je za vrijeme talijanske okupacije Zadra bio proganjan jer se opirao mijenjanju svojega prezimena u Rizzov ili Rizzo. U partizanima su ga smatrali talijanskim špijunom, a 1944. uhitili su ga nacisti za vrijeme racije u crkvi sv. Lovre u Kalima i odveli u njemački koncentracijski logor Musapstan. Petnaest godina nakon toga, 26. studenoga 1959., deportiran je na otok Sveti Grgur i to zato što je navodno, kako piše u optužnici, počinio krivična djela protiv naroda i protiv države, izvršio kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje te počinio krivično djelo špijunaže, krivično djelo neprijateljske propagande i krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti, mržnje i razdora…

Usmjeravajući pogled prema budućnosti, oči pokojnoga književnika Joje Ricova vidjele su mogućnost boljega i ljepšega života. Međutim, osvrćući se na prošlost, njegov je pogled bio suočen sa strahotama

Paradoks cijele optužnice nalazi se u nerazmjeru između onoga što je napisano i onoga što je Ricov postavio kao vrhovni zakon svojega života te u činjenici koju ističe Đuro Vidmarović pišući o njemu: Ricova su optuživali kao klerikalca, klerofašista, nacionalista i Bog bi znao što sve nisu izmišljali, a on je prijateljevao s jednim od vodećih talijanskih komunista, književnikom – nobelovcem Salvatoreom Quasimodom, koji, čuvši da je Joja osuđen i odveden u logor, intervenira kod maršala Tita, kako bi ga ovaj vrhovni faktotum oslobodio.

Budući da se nije prilagodio, da je i nakon demokratskih promjena, odnosno nakon uspostave Republike Hrvatske, ostao vjeran sebi, umjesto, kako bi neki očekivali i voljeli, politici, on i dalje ostaje izvan struje, na kulturološkoj i medijskoj margini.

Mediji odlučuju

Otužno je, stoga, da i danas takvim mukama ispisana biografija služi kao povod da se Ricova naziva mediokritetom iz resora katoličkih stihoklepaca, nerealiziranim piscem koji predstavlja sebe kao žrtvu komunizma i da takva izjava, bez obzira na to što je ispisana anonimnom rukom u komentaru teksta, prođe nezapaženo, kao što se smatralo da ne treba biti zapažena i nedavna ironična izjava na račun čovjeka koji ne nameće, ali javno svjedoči svoju vjeru i zna zahvaliti Bogu i u pobjedi i u porazu, ali je zato trebalo zapaziti reakcije na tu »bezazlenu« izjavu. Ne opravdavajući bilo kakvu uvrjedu ili napad, prethodni primjer pokazuje samo u kolikoj je mjeri medijski prostor ispunjen dvostrukim standardima te kako mediji odlučuju tko će biti žrtva, a tko napadač i siledžija, tko će biti poeta, a tko stihoklepac.

S obzirom na to da je Hrvatska, i sve ono kroz što je ta zemlja stoljećima prolazila, ispisala retke Ricovljeve biografije, moglo bi se, možda uopćeno, reći da su svi motivi o kojima je on u svojim pjesmama pisao i sjedinjeni upravo tim jednim motivom, motivom Hrvatske, njezine povijesti i njezina usuda. Stoga Ricov, u želji da toj vječnoj vrtnji svoje zemlje napokon promijeni smjer, da obrne njezin tok, ustaje u ime milijuna ljudi i govori:

Na svijetu ima samo jedan zakon, samo jedno
htijenje, samo jedna strast: živjeti
slobodno, bez granica i bez stege, na bezgranično slobodnoj zemlji.
(…)
Vi koji skupljate žito
Vi koji držite nož
Vi koji kujete zakon:
Dajte nam ruku prijatelja.
(Moj govor pred zoru)
Vjera nakon »pakla«

Viđenje života bez nacionalne, vjerske, klasne diskriminacije, bez totalitarizma bilo kakve vrste, života u kojem čovjek zaslužuje i prihvaća drugu priliku, u kojem se mijenja i u kojem ona ruka koja oduzima postaje ruka prijatelja, ruka koja pruža, utopijsko je viđenje, reći će neki, a zapravo nije, nego je iskreno ljudsko viđenje čovjeka koji je proživio pakao i još uvijek nakon toga ima snagu vjerovati u dobro. Ali ono što bih Vama želio danas reći dok govorim o Joji, to je njegova neponovljiva, uistinu neponovljiva ljudska toplina… Tu je Joja Ricov, ja to moram kazati, jedinstven slučaj! Joja svoju tragediju nije nikom nametao, on je svačiju tragediju znao blagosloviti svojom dobrotom. A u ovoj situaciji kada nam je svima potrebna hrabrost, toplina, jedno zajedništvo posebne vrste – bez toga zajedništva teško bismo opstali na ovim krvavim vjetrometinama i stjegovima povijesti – tu je Joja bio velik, neponovljiv, usudio bih se reći: najveći među nama! (Nedjeljko Fabrio)

Motivi ušutkanih mladića

Usmjeravajući pogled prema budućnosti, oči Joje Ricova vidjele su mogućnost boljega i ljepšega života. Međutim, osvrćući se na prošlost, njegov je pogled bio suočen sa strahotama:

Brazgotine i ožiljci: zemljovid moje domovine / Golgota bez Pashe / povijest moga naroda. (Povijest moga naroda) Povijest njegova naroda, a samim time i njegova poezija, puni su motiva ušutkanih mladića, crnine koja se spušta na predgrađa, neba koje je u jednom trenutku nijemo, udaljeno kao / ljubav daleko kao pravda kao / duša moje domovine iznad vrelih grobova ishlapjela… (Sumanuta rapsodija), a u drugom trenutku to isto nebo bespomoćno urliče urlik preko svemira. Zemlja koju diše za njega je izgubila lice, svakom izgovorenom neistinom, ono je nestajalo, a svijet laže / svijet blaguje svoju obmanu / pobačaj mira (Nagovještaj brodoloma). Od pljuvački je sazdan ovaj svijet… / Kandžija bije tko se uopće suprotstavlja / Blud kruži svijetom u zlatnim kočijama cvjeta / nevjera, srce / bubri rastepeno u grudima nezasitni zmaj… / Samo / kaljuža i blato smrtonosna vizija… (Ponoćne lamentacije)

Spas u jeziku

Može se učiniti da Ricovljeva pozicija pjesnika nalikuje poziciji Joba koji je izoliran i kužan svu povijest svoju govorio gluhima. Međutim, kao što je Job u Bibliji bio nagrađen za svoju vjernost, tako je i Ricovljeva nagrada možda najbolje izražena stihovima Biju me kandžijom, a ja im vraćam ljubav jer unatoč svim prethodno navedenim motivima koji upućuju na pesimizam i besmisao, ljubav i mogućnost praštanja osmišljavaju samo naizgled nepromjenjivi hrvatski usud.

Na temelju života koji je živio i na temelju umjetnosti koju je stvarao, imenom Joje Ricova trebala bi se ponositi njegova zemlja, kao što se i on ponosio njome. Od svojega jezika, od svoje napisane i izgovorene »kontrarevolucionarne« riječi, nikada nije odustajao i nikada nije prestajao govoriti. Čak i onda kada je bio ušutkivan, svjedočio je da ga spašava upravo jezik, najdublja pradjedovska baština: pelud u pčele, vršna pjesnikova svetinja. Jedna misao kaže da su rijetki pjesnici koje vrijedi cenzurirati, a druga da heroji stvaraju sami sebe, a slavne osobe stvaraju mediji. Naposljetku, ironično, možda i treba zahvaliti svima onima koji su se pobrinuli da Ricov ostane negdje po strani. Samo zbog njih možda on nikada ne će biti slavan. Ali bit će, i već jest, heroj.

IZVORPrilika br. 2/2017.
Prethodni članakOSTEOPOROZA, KRONIČNA NEZARAZNA BOLEST SUVREMENOGA DOBA »Banka« koštane mase stvara se u djetinjstvu
Sljedeći članakU SEDMOM DESETLJEĆU HODAO 45 DANA DO SANTIAGA DE COMPOSTELE »Jednostavno sam osjetio poziv i rekao: ‘Idem’«