Pobačaj kao delikatnu i kompleksnu društvenu temu dodatno čini mučnijom činjenica da vrlo brzo izlazi i potom se opet vraća u modu ili javni fokus, a pritom se i polazne i zaključne točke ne mijenjaju. Ovaj put u središtu pozornosti našao se preokretom presude Vrhovnoga suda SAD-a u slučaju Roe protiv Wadea, 410 U.S. 113 (1973).
Tom se odlukom ranije priznato ustavno pravo žene na pobačaj iz 1973. godine dovelo u pitanje, ali i pokazalo da se opseg ženina »prava na pobačaj« ipak tretira kao političko pitanje. Odluka Vrhovnoga suda u slučaju Roe protiv Wadea 1973. godine temeljem analize postojeće pravne prakse donijela je zaključak da embrij ili fetus nije osoba, a ljudsko biće postaje osoba za koju vrijede zakoni i na koju se odnose tek nakon rođenja. Odlukom od 24. lipnja 2022. Vrhovni je sud preispitao spomenutu presudu i promijenio pravni smjer u pitanju pobačaja, ne samo time što se o zakonskim uvjetima pobačaja odlučuje na razini pojedine savezne države, nego i činjenicom da se revidiraju zakoni saveznih država koji su doneseni i usklađeni s ranijom presudom Roe protiv Wadea. Taj kontekst ponovno vraća u središte tri ključna pitanja o pobačaju i pokazuje da njihovo zaobilaženje ne rješava, nego produbljuje taj problem. Odakle čovjeku njegova prava? Može li pobačaj biti ljudsko pravo? Može li se dopustivost pobačaja odrediti pravnim i političkim konsenzusom?
Sve se očitije vidi da je suvremeni čovjek sve manje svjestan vlastitoga ljudskoga dostojanstva, unatoč tomu što se konstantno bori za određena vlastita prava. Postmoderni mentalitet, koji se sada vidi u gotovo svim sferama ljudskoga života i društva, svijet tumači antropocentrično, odnosno čovjeka gleda kao središte svijeta, ali otklonjena od Boga, koji ga stvorio krunom svega. Takav pogled nužno eliminira esenciju ljudskoga dostojanstva jer mu oduzima transcendentnu dimenziju slike Božje.
To možda izgleda privlačno i emancipirajuće jer ako ne ovisi o Bogu i njegovu stvorenom poretku, čovjek je vlastiti zakonodavac i samostalno preskribira pravila. No to nužno završava u materijalističko-redukcionističkom krahu jer se gubi temelj čovjekovu dostojanstvu i ljudskim pravima.
Zamka je to u kojoj se već dugo nalazi zapadni čovjek, zaboravljajući na kojim je temeljima izgrađena civilizacija ljudskih prava i dostojanstva. Ljudska prava nisu tek nečijom idejom zapisana u katalog ljudskih prava koja se potom proglašuju nepovrjedivima, nego su ona upisana u čovjekovu narav. Ideja o ljudskim pravima i dostojanstvu zato je i nastala u okviru judeokršćanske civilizacije koja je prepoznala naravni zakon koji je čovjeku kao stvorenju dan. Čovjek dakle nije vlastan samostalno i proizvoljno preskribirati prava, ona su upisana u njegovu prirodu, s njima je stvoren i ona su mu inherentna. Ljudska prava postoje samo ako je čovjek promatran iz perspektive Božjega stvaranja. Tu je locus problema. Suvremeni se čovjek odrekao ili niječe stvoreni identitet, želi sekularno urediti društveni život i odnos među pojedincima, ne shvaćajući ili srameći se činjenice da je u temelju ideje ljudskih prava božanska iskra čovjekove sličnosti s Bogom. Otkud inače čovjeku ideja da drugi vrijedi jednako kao i on; otkud ideja presumpcije nevinosti? Tako se i pitanje čovjekova života ili prava na život smatra eklatantnim sekularnim pitanjem o kojem teologija nema što reći pravu i zakonodavstvu.
Na to se pitanje može odgovoriti i odgovorom na pitanje koje je prethodno navedeno kao drugo ključno pitanje: Može li pobačaj biti ljudsko pravo? Općeprihvaćeno je mišljenje da teološki govor mora ostati izvan rasprave o pobačaju. Dokaz tomu je da dvije trećine Hrvata, ali i Amerikanaca, smatra da je pobačaj nemoralan, ali bi trebao biti zakonski dopustiv. Unatoč tomu, teologija mora sudjelovati u životu društva i donijeti mu istinu o podrijetlu ljudskoga dostojanstva i stvorenoga moralnoga poretka koji čovjek može samo priznati i prepoznati, a ne samostalno kreirati jer se takav sustav neizbježno samourušava. Pitanje pobačaja je lakmus-papir za to. Pravo na život, koje je prvorangirano pravo iz kojega proizlaze sva druga prava, u tzv. »pravu na pobačaj« dobiva derogaciju, odnosno pravo da se nekomu drugomu biću uskrati život. Pravo na život (conditio sine qua non) zaštićeno Ustavom RH čl. 17. st. 3, tvori materijalnu jezgru Ustava koja se ne može ograničiti ni u situaciji izvanrednoga stanja i time ulazi u kategoriju ustavnoga identiteta Republike Hrvatske. S druge strane, pobačaj kao pravo ne postoji, nego je konstrukt koji pokušava naći utemeljenje u pravu na privatnost, no ono nema spomenuti ustavni status i nije vrijednosno usporedivo s pravom na život.
Sudovi koji odlučujući o pravu na život unutar zakonodavno-pravnih kategorija i sudske prakse ne smatraju bitnim odgovoriti na pitanje kada počinje život upućuje da se nalazimo u kolektivnom agnosticizmu u pitanju života te su prevrati u tumačenjima mogući ovisno o političkom ili društvenom utjecaju ili trenutku. Pobačaj se tretira kao eklatantno političko pitanje, a politizacija sudova pritom je potpuno razumljiva. Snaga suda trebala bi implicirati sudsku neovisnost, a temeljne ustavne kategorije koje bi trebao tumačiti Ustavni sud RH trebale bi biti jasne, precizne i tumačenja nepodložna političkomu utjecaju.
Ustavni sud Republike Hrvatske donio je Rješenje (broj U-I-60/1991 i dr.) 21. veljače 2017. s izdvojenim mišljenjem. Više je kritičnih točaka obrazloženja Rješenja, od paušalne i površne ocjene moralnoga aspekta, kontradikcije procjene neusklađenosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece s Ustavom, odbijanja tumačenja ustavnih kategorija, negiranja postojanja znanstvenoga konsenzusa biomedicine o početku života i nadređivanja prava na privatnost pravu na život sve do moralnoga relativizma negiranjem postojanja javnoga morala te pristranim odabirom komparativne pravne prakse i modela.
Ustav RH čl. 21. štiti pravo na život svakoga ljudskoga bića te pravni stručnjaci smatraju da je ustavotvorac sklon obuhvaćanju i nerođenoga ljudskoga bića. Sud je potvrdio da je nerođeno biće ustavom zaštićena vrijednost, ali mu ustavnu zaštitu jamči samo do granice do koje se ne konfrontira pravu žene na privatnost te izriče da pravo na život nerođenoga bića nije zaštićeno u mjeri u kojoj bi imalo prednost ili zaštitu veću od ženina prava na privatnost.
Za razliku od američkoga Vrhovnoga suda, Ustavni sud RH je konzultirao znanstvena mišljenja medicine u pitanju početka ljudskoga života te unatoč znanstvenoj potvrdi o tome zaključio nepostojanje znanstvenoga konsenzusa biomedicine o početku života. Nepotrebno je objašnjavati da je riječ o neutemeljenu zaključku jer je embriologija potvrdila da u trenutku začeća nastaje novi ljudski organizam, s potpuno novim jedinstvenim genetskim kodom različitim od majke i oca.
Moralna teologija i antropologija može na to pristati jer su univerzalne vrijednosti čovjeka nepromjenjive, a društvo koje želi održati moralni red mora ih štititi. Novi genetski materijal nastao začećem individualno je ljudsko biće, tj. osoba u razvojnoj fazi. Prekid razvojne faze označava kraj individualnoga života, a iz teološke perspektive to se smatra ubojstvom nerođenoga čovjeka.
