IN MEMORIAM PREMINUO SVEĆENIK, TEOLOG I PJESNIK AKADEMIK MONS. IVAN GOLUB Dao je originalan teološki doprinos u svjetskim razmjerima

Snimio: B. Čović | Mons. Ivan Golub
Ostavio je za sobom iznimno djelo, kako teološko tako i književno i kulturološko, važno u svjetskim razmjerima. Njegovim preminućem Crkva u Hrvata i hrvatski narod izgubio je iznimna erudita, svećenika koji je ljubio Crkvu i koji je dao izniman doprinos cjelokupnoj hrvatskoj kulturi.

Istaknuti hrvatski teolog mons. Ivan Golub, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, znanstvenik, pjesnik, pedagog, povjesničar kulture i vrhunski hrvatski intelektualac, preminuo je u 89. godini života i 62. godini svećeništva u četvrtak 25. listopada u KB-u »Sestre milosrdnice« u Zagrebu. Kao teolog pjesnik prepoznao je i interpretirao iznimno duboku povezanost vjere i poezije i po tome je dao specifičan i originalan teološki doprinos u svjetskim razmjerima. Ostavio je za sobom iznimno djelo, kako teološko tako i književno i kulturološko, važno u svjetskim razmjerima. Njegovim preminućem Crkva u Hrvata i hrvatski narod izgubio je iznimna erudita, svećenika koji je ljubio Crkvu i koji je dao izniman doprinos cjelokupnoj hrvatskoj kulturi.

Rođen je u Kalinovcu 21. lipnja 1930. kao petnaesto i najmlađe dijete u obitelji Barbare rođ. Kovač i Luke Goluba. Nakon osnovne škole u Kalinovcu kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa u Zagrebu maturirao je 1950. na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je teologiju i g. 1958. magistrirao, a u međuvremenu 1952. do 1954. bio je na dvogodišnjem odsluženju vojnoga rika u Beogradu i Zemunu. Za svećenika ga je 29. lipnja 1957. u zagrebačkoj katedrali zaredio nadbiskup koadjutor Franjo Šeper. Od 1957. bio je privremeni upravitelj župe Posavski Bregi i Dubrovčak Lijevi, od 1958. do 1960. bio je župni vikar u Krapini, a 1960. i 1961. pomagao je u župi sv. Jeronima u Zagrebu, dok je čekao putovnicu za nastavak studija u Rimu. Kao pitomac Hrvatskoga papinskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu od 1961. do 1964. specijalizirao je na Papinskom sveučilištu »Gregoriani« dogmatiku te je 1963. doktorirao na temu ekleziologije Jurja Križanića »De mente ecclesiologica Georgii Križanić«. Studirao je i na Papinskom biblijskom institutu te je 1964. postigao akademski stupanj magisterija biblijskih znanosti.

Od akademske godine 1964./1965. do 2000. godine predavao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je ubrzo, nakon što je habilitirao radnjom »Čovjek slika Božja«, g. 1969. postao docent, a redoviti profesor 1979. Bio je pročelnik Katedre za dogmatsku teologiju od 1969. do umirovljenja 2000. godine. Od 1971./72. do 1976./77. obnašao je dužnost pročelnika Katedre fundamentalne teologije, zatim 10 godina dužnost pročelnika Katedre za ekumensku teologiju i dijalog. Bio je promotor dogmatske i ekumenske specijalizacije. Bio je jedan od prevoditelja i suradnika u pripremi »Zagrebačke Biblije«. Bio je i predstojnik Instituta za ekumensku teologiju i dijalog »Juraj Križanić« od njegova osnutka 1986. do 2000. Bio je prvi pročelnik Odjela za kršćanski istok toga Instituta. Godine 1984./85. bio je profesor gost na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, na kojem je predavao kolegije iz područja povijesti istočne teologije i ekumenizma i kao mentor vodio doktorske disertacije.

Od 1969. do 1972. bio je i rektor Nadbiskupskoga bogoslovskoga sjemeništa u Zagrebu te je inicirao gradnju nove bogoslovije na Šalati i pregradnju Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta na Kaptolu, što ipak nije realizirano premda su bili izrađeni građevinski elaborati i osiguran novac. Sa suradnicima kao odgojitelj poradio je na preustroju tridentskoga sjemeništa u sjemeništa prema misli i u duhu II. vatikanskoga koncila, no i u tom pokušaju bio je zaustavljen te nakon toga više nije prihvaćao nikakve crkvene službe izvan KBF-a, a ni na KBF-u nije želio prihvatiti službu dekana premda je bio izabran.

Od 1992. do 1997. bio je član Međunarodne teološke komisije u Vatikanu. Za dopisnoga člana HAZU-a u Razredu za književnost bio je izabran 18. svibnja 1992. Bio je dopisni član Austrijske akademije znanosti, član stranac Talijanske književne akademije »Arkadije« s arkadijskim imenom Arione Geresteo, akademik Papinske akademije »Tiberine« u Rimu, a od 2015. i član Akademije ruske književnosti. Također je utemeljio i bio glavni urednik edicije »Monumenta sacra croatica« te djelovao kao član uredništva višejezičnoga izdanja HAZU-a »Hrvatska i Europa – Kultura, znanost i umjetnost« i urednik III. sveska »Barok i prosvjetiteljstvo – XVII. i XVIII. stoljeće« te edicije (Zagreb, 2003.). Bio je u HAZU-u član uredništva za izdavanje djela Jurja Križanića i djela o Križaniću; bio je član uredništva za izdanje Časoslova »Farnese« s minijaturama Julija Klovića te autor nekoliko filmskih scenarija o životu Jurja Klovića i Rimu.

Bio je utemeljitelj časopisa »Spectrum – prinosi i ogledi studenata teologije«, »Hrvatske kršćanske bibliografije« i »Hrvatske sakralne bibliografije – Bibliographia Sacra Croatica«, biltena za komunikaciju klera Zagrebačke nadbiskupije »Zajedništvo« i suutemeljitelj (sa sveučilišnim profesorima Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem i Josipom Turčinovićem) ekumenskoga biltena »Poslušni Duhu« koji je izdavao Glas Koncila, a od 1999. i glavni urednik istoimenoga ekumenskoga časopisa, kojemu je također izdavač Glas Koncila zajedno s Institutom za ekumensku teologiju i dijalog »Juraj Križanić«. Višestruko je surađivao s Glasom Koncila, koji mu je objavio habilitacijski rad »Prisutni misterij Boga u Bibliji« u dva izdanja, a u katoličkom (dvo)tjedniku objavio je niz vijesti i crtica iz života te bio sudionik teološkoga okrugloga stola GK-a.

Bio je utemeljitelj Konferencije profesora dogmatske, fundamentalne, otačke i ekumenske teologije (1998.) i njezin predsjednik u dva mandata. Godine 1981., kao prvi katolički teolog i svećenik nakon revolucije 1917., držao je predavanje »Ususret 300. obljetnici smrti Jurja Križanića« u Sovjetskoj/Ruskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Lenjingradu u SSSR-u. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u domovini i u inozemstvu te održao brojna pojedinačna predavanja na sveučilištima u Europi i SAD-u.

Godine 2000. stupio je u starosnu mirovinu, a 2001. Sveučilišni ga je senat izabrao u počasno nastavno zvanje »professor emeritus«, no on je i dalje bio veoma aktivan na svom spisateljskom djelu. Kao zlatomisnik 2. prosinca 2007. bio je ustoličen u katedrali u Varaždinu za začasnoga kanonika Varaždinsko-čazmanskoga zbornoga kaptola Duha Svetoga za zasluge u Crkvi i kulturi, a papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2010. monsinjorom. Bio je član Mariološkoga instituta u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika, Međunarodnoga društva književnika P.E.N.-a, Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Društva povjesničara umjetnosti. Prigodom njegove 60. obljetnice života objavljena je njemu u čast spomenica »Homo imago et amicus Dei« u Rimu 1991.

Objavio je osamdesetak knjiga, niz znanstvenih rasprava, arhivskih izvora, književnih radova i raznih ogleda s područja teologije, književnosti i povijesti kulture u domaćim i inozemnim časopisima, na hrvatskom, latinskom, slovenskom, češkom, poljskom, ruskom, engleskom, esperantu, francuskom, španjolskom, njemačkom, talijanskom, portugalskom jeziku, a više je njegovih pjesama i uglazbljeno.

Dobio je brojana priznanja: odličje Republike Hrvatske »Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića« za književnost te »Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića« za znanost; nacionalnu nagradu »Vladimir Nazor« za poeziju, maslinov vijenac za poeziju, plaketu na pjesničkim susretima »Dobrojutro more«, povelju »Visoka žuta žita« i drugo. Za poeziju, a pisao je pjesme i na latinskom jeziku, dobio je priznanja i u Italiji i u Španjolskoj.

Anton Tamarut na Papinskom je sveučilištu »Gregoriani« obranio doktorsku disertaciju o Golubovoj slici Božjoj na temelju njegova teološkoga i književnoga rada, a na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču Werner Gruber obranio je doktorsku disertaciju o Golubovoj poetskoj teologiji.

Prof. Golub iznimno je cijenio slobodu, nije se ni časa dao svrstati u ikoju formalnu skupinu, a bio je spreman surađivati sa svima.

Svećenik Golub ostavio je iza sebe duboki teološki i književni rad 

Posljednji autorski tekst mons. Goluba u Glasu Koncila, objavljen u lipnju 2017. 
Ravnodušnost – Ivan Golub
Mogao bih napisati knjigu »Razgovori s taksistima«. Ne vozim se taksijem kao kovčeg. Zapodjenem razgovor s vozačem: »Kako posao?« Potužim se na zakrčenu svoju ulicu kad njome prolazimo: »Nije bilo vidjeti auta u njoj. Otkako se plaća parkiranje na Novoj vesi dolaze ovamo, pokriju nogostup, nabijeni jedan do drugoga kao kompozicija vlaka.«
Idući od liječnika uzeo sam taksi. S postajama na putu kući. U ljekarni sam kupio neoangin, pastile za grlo. U dućanu »Konzum« – pune su ga ovih dana novine – kupih banane i riblje konzerve »tuna«.
Taksist mi pripovijeda:
»Đavao prodaje sedam glavnih grijeha. Visoka cijena za svaki. Na kraju se nalazi i jedan klin. Kupac pita: ‘Što je to?’ Đavao mu veli: ‘To je ravnodušnost. Ako zabiješ čovjeku taj klin u glavu, dobio si svih sedam glavnih grijeha. Zato je cijena klina kao cijena svih sedam glavnih grijeha skupa.’«
Sjetih se pape Franje koji se u govorima, nagovorima i razgovorima okomljuje na ravnodušnost. Pošast našega vremena. Ne rekoh to vozaču jer smo se približili mojemu domu. Niti ga upitah odakle mu priča. Upitah ga međutim – po običaju naime svakoga pitam: »Koje ste gore list?« Neki me gledaju upitno što to znači, pa im poslovičnu sliku »prevedem«: »Odakle ste?« Taksist reče da je iz Poljica.
»Iz Poljica je Ivan Paštrić, svećenik, učenjak i književnik. Knjigu sam o njemu napisao (Ivan Paštrić – Ioannes Pastritius, polihistor i teolog /1636 – 1708/, Zagreb 1988). Sutra 15. lipnja 2017. mu je 381. krsni dan.«
I povrh pristojbe za vožnju dodadoh novčanicu od 10 kuna: »To vas časti sutra vaš veliki zemljak iz Poljica.« A vozač ponovi ime: »Ivan Paštrić.« Mogao bih napisati knjigu razgovora s taksistima.

Prethodni članakPATNJA KAO ŠANSA Koliko Bog voli čovjeka?
Sljedeći članakMAK ZA STUDENI Vedri susreti kao čvrsti mostovi