Koliko god bila aktualna posvećenost tekućega Mjeseca hrvatske knjige razmicanju jezičnih barijera pod geslom »Nek’ ti riječ ne bude strana(c)!«, izvrsna je to prigoda podsjetiti i na razdoblje kada su čitava stoljeća hrvatske književnosti najednom proglašena stranima, pa i vrijednima odstranjivanja. Malo će koga danas začuditi da je komunistička ideološka cenzura i danas istraživačka »terra incognita«. No svakoga bi trebalo preneraziti što jugoslavenski cenzori nisu prezali ni pred dječjom književnošću. Upravo o ideološki iskrivljenoj slici naše dječje književnosti čak je tri knjige u proteklih godinu dana objavio prof. dr. Berislav Majhut, koji se u razgovoru za »Glas Koncila« osvrnuo i na sudbinu katoličke književnosti u komunizmu.
U tom odlomku ja samo ponovno izričem zapažanje koje dijelim s nekim drugim istraživačima dječje književnosti. Slovenska traduktologinja Nike Pokorn proučavala je cenzuru u jugoslavenskoj dječjoj književnosti i utvrdila da i danas, upravo kako je to bilo i tijekom cijeloga razdoblja komunizma, prijevodi, primjerice, »Male prodavačice žigica« u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izostavljaju referencije na kršćanskoga Boga. U studenom 2004. »Jutarnji list« za svoje je kiosk-izdanje »Robinsona Crusoea« uzeo upravo stari, ideološki preparirani prijevod Berislava Grgića u kojem se ispuštaju sve vjerske referencije u romanu. Jednako tako, i dalje se objavljuju ideološki posve deformirani prijevodi »Bambija« Dragutina Perkovića.
Slična je situacija i s brojnim drugim prijevodima klasika. Kada je komunistički režim došao na vlast, ne samo da je učinio sve kako bi se dječja književnost pisala i objavljivala u ideološki ispravnom ključu već je temeljito prepravio i prošlost na način koji mu je odgovarao.
Ako se danas spominju tridesete godine u hrvatskoj dječjoj književnosti, to je zato da bi se reklo kako je ključna figura Mato Lovrak. Eventualno se još spomene Josip Pavičić, i tu će priča stati. To je tako zato što su komunisti, pokušavajući dokazati vlastitu autohtonost, nastojali naglasiti društveno angažiranu dječju književnost i prije Drugoga svjetskoga rata te su predimenzionirali važnost takve književnosti, a potpuno bacili u zaborav nikad bogatiju i nikad šareniju scenu dječje književnosti koja je bujala u novim žanrovima pod utjecajem novih medija, poput zvučnoga filma, radija, stripa, petparačkoga izdavaštva… Tako, eto, na komunistički način, preoblikovana prošlost nastavlja živjeti i nakon demokratskih promjena sve do danas.
Iako je Komunistička partija željela stvoriti dojam kako cijelo društvo misli na način partije, to, naravno, nije bio slučaj. Demokratske i građanske vrijednosti živjele su u vidu sjećanja, osobnih ili obiteljskih, ili pak u iskustvima onih koji su donosili dojmove s putovanja ili privremenoga rada u inozemstvu. Nalazile su se i na marginama filmskih slika američkih i zapadnih filmova koji su se davali u kinima ili u glazbi koja se slušala. Daleko najveća produkcija dječjih knjiga tekla je zadanim ideološkim koritom, ali bilo je i onih dječjih pisaca koji su nalazili način kako da progovore na način koji je u sebi nosio te druge, građanske vrijednosti. Takvi pisci služili su se dvostrukim jezikom koji je mogao biti shvaćen i ovako i onako. A onaj tko je htio vidjeti, vidio je.
Mladi, dvadesettrogodišnji pisac Ivan Kušan 1956. objavljuje dječji roman »Uzbuna na Zelenom Vrhu« u kojem opisuje doživljaje prigradskih dječaka dvadesetak dana nakon što je završio Drugi svjetski rat. I što rade Kušanovi dječaci? Raščišćavaju ruševine? Skupljaju zaostalo oružje i strjeljivo? Razotkrivaju preodjevene ustaške vojnike? Ništa od toga. Oni se izležavaju na obali jezera i razmišljaju kako da uhvate seoske lopove koji kradu po selu – naravno, na način filmskih i stripovskih detektiva. Njihovi se očevi još nisu vratili iz rata, ali Kušan nigdje ne kaže s koje strane oni očekuju njihov povratak. Tako Kušan ne pristaje prikazati očekivanu sliku poraća, već ju opisuje onako kako ju je on osobno doživio kada je imao dvanaest godina: kroz oči dječaka iz građanske obitelji. Dakle, na takvo višeglasje mislim kad govorim o višeglasju u komunizmu.
Prije Drugoga svjetskoga rata Jagoda Truhelka bila je, uz Ivanu Brlić-Mažuranić i Vladimira Nazora, smatrana klasikom hrvatske dječje književnosti. Svaka stranica njezina remek-djela »Zlatni danci« iz 1918., ali i svih drugih njezinih knjiga, decentno je natopljena kršćanskim duhom i nacionalnim ponosom. No nakon 1945. ni njezina reputacija dječjega književnoga klasika nije ju mogla spasiti od potpunoga marginaliziranja.
Ako nisu bili izvedeni iz stana poput Zdenke Smrekar, nakon čega joj se gubi svaki trag, ili ako nisu bili prognani iz javnosti kao Štefa Jurkić, koja je ostatak života proživjela u franjevačkom samostanu kod Livna, ako nisu bili prisiljeni emigrirati u Argentinu poput jednoga od najvažnijih dječjih pisaca prije rata, Josipa Cvrtile, onda su bili otjerani iz javnosti u invalidske mirovine poput Side Košutić ili posve istisnuti iz javnosti, kao toliki drugi. Sve su to odreda dječji pisci katoličke orijentacije.
Opće stajalište prema vjeri vrlo plastično dočaravaju riječi Danka Oblaka izrečene na jednoj književnoj večeri 1959. o temama kojima bi se trebala baviti suvremena socijalistička dječja književnost: »Učiteljica pita u školi: ‘Tko od vas, djeco, ide u crkvu?’ Veselo dižu ruke oni koji ne idu i viču: ‘Ja ne idem, ja ne idem!’ Što se događa u glavama mališana, koji nisu u mogućnosti da tako veselo poviču i dižu ruke? Hoće li to ispričati kod kuće i kako će ispričati? Što će reći roditelji (a dijete čuje što oni govore)? Ili dječje diskusije o bogu. Ili gledanje djeteta religioznih roditelja (ili bake) na drugu djecu. Ili ljubav. Ili jedna nova laž: kad dijete ne vjeruje u boga, a kod kuće to taji. Ili kad postaje licemjerno: negira u školi nešto čega se stidi ili plaši. Ili nešto što su mu roditelji zabranili priznati.«
U to vrijeme pritisak na Crkvu nije bio samo političko pitanje, već je bio i načinom na koji se kroz školu i žestoki pritisak na djecu pokušavalo zabiti klin u obitelj ne bi li ju se oslabilo. Od 1947. slavljenje Božića posve je prestalo, a obiteljske funkcije toga blagdana prebacile su se na slavljenje Dana radosti i Djeda Mraza u poduzećima.
Nakon razlaza s Informbiroom 1948. i bez mogućnosti oslanjanja na sovjetski model, komunisti su bili u očajničkoj potrazi za potvrdom svojih ideja u vlastitoj prošlosti. U dječjoj književnosti to je poprimilo oblik ukotvljenja dječje književnosti u djelovanje takozvanih naprednih učitelja sredinom devetnaestoga stoljeća. Komunisti su svakako željeli zaobići svećeničko književno djelovanje pa su mnogo bolja opcija bili učitelji, koji su tako proglašeni začetnicima dječje književnosti.
Za to je trebalo odbaciti više od tri stoljeća namjenske dječje književnosti u vidu katekizama, molitvenika, početnica, koju su stvarali i izdavali uglavnom svećenici. Vrlo bogate književnosti poput engleske i njemačke ne smiju si priuštiti luksuz odricanja od namjenske dječje književnosti. Ali u socijalističkoj Hrvatskoj odricanje od triju stoljeća namjenske dječje književnosti bilo je mala cijena ako se za to mogla dobiti ideološki čista dječja književnost.
U hrvatskoj dječjoj književnosti ne postoji autor koji bi bio kandidiran za Nobelovu nagradu. Osim Ivane Brlić-Mažuranić, i to četiri puta! U hrvatskoj dječjoj književnosti ne postoji autor koji bi bio članom Akademije znanosti i umjetnosti. Osim Ivane Brlić-Mažuranić, i to kao prve žene članice Akademije! Njezino književno djelo bilo je društveno prepoznato i slavljeno sve do 1945. Nakon 1945., u vrijeme velike nestašice prikladnih dječjih knjiga, umjesto da se posegne za neupitnim vrijednostima, knjige Ivane Brlić-Mažuranić posve su gurnute u stranu. Trebalo je pet godina da se pojave »Priče iz davnine«, a sedam da se objave »Čudnovate zgode šegrta Hlapića«. Previše joj se grijeha moglo staviti na teret, a da bi joj se dopustio pristup javnosti. Najveći su svakako bili njezina antikomunistička stajališta i njezina vjera koja je natapala njezina djela.
U ključnom trenutku romana Hlapić se nastoji skloniti s kiše i siđe ispod mosta, gdje naiđe na Crnoga čovjeka. Prije spavanja Hlapić se prekriži te ispod oka pogleda hoće li se i Crni čovjek prekrižiti. Ali Crni čovjek samo zahrče. Kad se Hlapić probudi, više nema ni Crnoga čovjeka, ali ni njegovih čizmica. To i brojna druga mjesta u kojima se u romanu referira na Boga pažljivo su izbrisana iz prvoga slovenskoga prijevoda objavljena 1955. Naprotiv, u hrvatskim izdanjima objavljenima nakon 1945. sva su ta mjesta ostala.
Ostala su zato što je već bilo previše starih primjeraka Šegrta Hlapića u optjecaju, a da se ne bi vidjela očita intervencija cenzure. I zato cenzori u Hrvatskoj ne poduzimaju ništa.
Osim što u slovenskim izdanjima izbacuju takva mjesta kao neprikladna, dakle, uklanjaju ih fizički, a u hrvatskim ta mjesta ostavljaju. Ali rezultat je posve isti: u Hrvatskoj nitko ne spominje te referencije na Boga. Kao da ih nema, kao da ih se ne vidi u tekstu. Ako u Sloveniji ne žele da ljudi vide ta mjesta, kao što je i logično, izbacuju ih iz teksta, a u Hrvatskoj ne moraju.
Dovoljno je da se prave da ne postoje i za hrvatsku čitateljsku publiku ona ne postoje. Nitko od kritičara ne spominje ih za sve vrijeme socijalizma.
Smiješan je rječnik te Krajačićeve rečenice. Jer Krajačić se trudi iz svih sila biti u korak s revolucionarnim promjenama, ali nedostaje mu revolucionarni rječnik pa stoga poseže za »evanđeljem« i »propovjedaonicom«. Poseže za onim protiv čega vatreno govori.
Inače, u nastavnim planovima i programima materinskoga jezika, ali još više povijesti, nalazimo sve do 1956. kao jedan od ciljeva nastave buđenje kod djece »nepomirljive mržnje« ili »nepokolebljive mržnje« prema »imperijalistima«, »neprijateljima radnoga naroda«… Pa i Viktor Cvitan, prosvjetni inspektor u Ministarstvu prosvjete Narodne Republike Hrvatske, autor čitančice »Sunce na prozorčiću« smatra kako dječja knjiga osim ljubavi prema domovini treba rasplamsati i »mržnju prema neprijateljima i ugnjetačima radnog naroda«. To znači da se osim institucionalno, u školi, mržnja ucjepljivala i izvan škole, u privatnom čitanju dječjih knjiga.
Složio bih se s Vama da postoji neka sličnost između nekadašnjega odricanja ili, bolje, svođenja identiteta samo na klasni i današnje relativizacije identiteta, ali mislim da je razlika između tadašnje i sadašnje situacije golema i da ne možemo – ma koliko ponekad ogorčeni sadašnjim trenutkom bili – usporediti tadašnju, revolucionarnu diktaturu i današnju demokraciju, ma koliko nesavršena bila. Pomislimo samo da danas odijevamo sedmogodišnjake u uniforme i da se oni zaklinju na to da će slijediti vođu, izgovarajući nešto poput »S Titom naprijed!«.
Ne bih rekao da prevladavaju, nego da samo zauzimaju značajan dio prostora. Povijesne okolnosti danas i u ono vrijeme, kada se s pedagogijom bio odlučujući boj oko dječje književnosti, ipak su posve različite. Tada je značaj dječje književnosti bio daleko veći jednostavno zato što nije bilo drugih medija koji su se otimali za dječje vrijeme iako je njezin ukupni položaj bio puno nestabilniji. Stoga je i društvena potreba da je se nadgleda i kanalizira bila puno veća. Danas, kada se dječja književnost izborila za kakav-takav status u društvu – a dovoljno je s vremena na vrijeme pogledati liste najčitanijih knjiga – njome se uglavnom bave bibliotekari, metodičari i istraživači dječje književnosti.
Što se tiče znanstvenog pristupa, to će reći istraživača dječje književnosti, mi u Hrvatskoj s ponosom možemo istaknuti da imamo Hrvatsku udrugu istraživača dječje književnosti, koja je uz organiziranje niza međunarodnih konferencija o dječjoj književnosti pokrenula 2012. i časopis za istraživanje dječje književnosti i kulture »Libri & liberi«, u hrvatskoj znanstvenoj kategorizaciji časopisa ocjenjen kao A1, a referira se u najznačajnijim znanstvenim bazama podataka. Časopis objavljuje radove na hrvatskom i engleskom jeziku i u svakom broju se nastoji međunarodnom auditoriju predstaviti poneka tema iz hrvatske baštine.
