Cvelferija. Tako se još od 19. stoljeća, kada su velika slavonska prostranstva pripadala Vojnoj krajini, nazivao »komadić« plodne hrvatske ravnice u kojoj se nalaze Vrbanja i Soljani. Pojam potječe iz vojne terminologije. Prostori koji su bili dijelom Vojne krajine bili su podijeljeni na pukovnije, a one na satnije. Vrbanja, Soljani, Strošinci, Rajevo Selo, Gunja i još nekoliko susjednih sela činili su dvanaestu satniju pa je po njemačkom broju dvanaest – zwölf – nazvana i Cvelferija.
Župna crkva Preslavnoga Imena Marijina u Vrbanji najveća je i najimpozantnija crkva Cvelferije. Ona je u svakom smislu izrasla iz bogate vrbanjske zemlje. Kada se prije dvjestotinjak godina gradila crkva, zemlja za ciglu vadila se u Vrbanji, a pekli su je i u opeku oblikovali njezini težaci. Crkvu koja nutrinom i vanjštinom podsjeća na kakvu katedralu mogao je podići i kroz duga desetljeća održavati samo marljiv narod. Stoga je začuđujuće što taj narod danas iz te plodne ravnice u Vrbanji jednostavno iščezava.
»Nisu se odrekli svojih ognjišta«
»Župa nažalost gubi sve više vjernika. To je vidljivo u Vrbanji, to je vidljivo u svim slavonskim sredinama i to jednostavno ne možemo prešutjeti«, započinje razgovor mladi župnik Matija Aušić. Rođen je 1993. godine, a za župnika u Vrbanju i susjedne Soljane došao je o Svijećnici prije dvije godine. Otada se duhovno skrbi za 1500 duša koliko ih živi u Vrbanji te otprilike upola toliko u Soljanima. Krizme i pričesti slave se u objema župama svake druge godine i njima pristupa po petnaestak mladih, a više i nije novost da broj sprovoda posljednjih godina u slavonskim sredinama – pa tako i u Vrbanji i Soljanima – premašuje broj rođenih.
No župnik Aušić tijekom godine ima u objema župama nekoliko vjenčanja i krštenja, koje traže i vjernici koji inače žive u Njemačkoj i drugdje u inozemstvu, ali se vraćaju svojemu zavičaju da bi sakramente proslavili u zajedništvu s obiteljima i prijateljima. »Svi su oni ‘posluženi’ – dobivaju sakramente koje zatraže, ali zapravo ne održavaju dublje veze s redovitim župnim životom. Iako smo danas suočeni s puno većim problemom odlaska čitavih obitelji, a ne samo očeva na ‘privremeni rad u inozemstvo’ kao prije, razlog je nade to što oni koji su se iselili ne prodaju svoje kuće. Dakle, nisu se odrekli svojih ognjišta. Otkako sam ovdje na župi iz inozemstva su se u Vrbanju i vratile tri-četiri obitelji«, dodaje župnik.
Marija i Josip – u šumi
Oni koji su u Vrbanji i okolici preostali posao pronalaze uglavnom u lokalnoj šumskoj industriji – obližnja šuma Spačva i danas hrani brojne obitelji, a njezina kapela sv. Josipa također je pod »ingerencijom« vrbanjskoga župnika. Svakoga 1. svibnja iz Vrbanje se hodočasti u kapelu koja je bila dio nekadašnje spačvanske šumarske »kolonije«. Dio mještana radi u željeznicama, policiji, a ima i onih koji gravitiraju većim sredinama, Vinkovcima, Vukovaru, Županji… Neki uspijevaju uskladiti posao u gradu s poljoprivrednim poslovima.
U crkveno-administrativnom smislu Cvelferija pripada Drenovačkomu dekanatu Đakovačko-osječke nadbiskupije, čijih devet župa uz svećenika Aušića opslužuju još samo tri župnika. No osim Vrbanje i Soljana, čitav je Drenovački dekanat pod Marijinim plaštem: Gospa Šumanovačka marijansko je svetište kojim se diči cijela Cvelferija. Majka Dobre Nade upravo je ljetos, uz 650. obljetnicu šumanovačkoga svetišta, okupila veliko mnoštvo vjernika s istoka Hrvatske, među kojima su najbrojniji bili upravo oni iz domaćega dekanata.
Neobični ekumenski dodiri u Soljanima
S biblijskim ostatkom
Kada je riječ o iseljavanju i izumiranju stanovništva u ruralnim sredinama, čini se da svaka »disciplina« – sociološka, ekonomska, demografska, politička… – ima svoju perspektivu koju drži najtočnijom. Mladi župnik Aušić ne zamara se velikim teorijama o uzrocima demografskoga sloma. Iako demografija oblikuje i duhovni život povjerenih mu župnih zajednica – pa stoga to pitanje često prožima i njegove homilije – njegova »pastoralna filozofija« mogla bi se prije svega sažeti u pojmu biblijskoga ostatka naspram uobičajenoga pojma »manjine«. Ostatak je sjeme, kvasac budućnosti s kojim se isplati raditi, a manjina se na povijesnim vjetrometinama još više lomi, gubi, nestaje. »Ljudi su u našem kraju topli, imaju osjećaj za Crkvu«, primjećuje župnik. »U Vrbanji i Soljanima želimo učiniti i korak naprijed od uobičajene pastoralne strukture. Naime, treba neprestano isticati ‘moderniji pristup’ – da su i laici Crkva. Zato svojim zadatkom smatram njihovo veće uključivanje u redoviti život župne zajednice«, tvrdi Aušić.
Župnik Matija Aušić fokus pastorala stavlja i na mlade obitelji, premda su one malobrojne. »U njima su budući nositelji našega društva, iz njih se rađaju buduća zvanja u Crkvi«. Nedavno su pokrenuti ljetni oratoriji za djecu te predavanja za roditelje o temama kao što su izazovi u suvremenom odgoju
Župnik smatra da je upravo obitelj najvažnija »stanica« s kojom valja raditi. »U obiteljima su budući nositelji našega društva, iz njih se rađaju buduća zvanja u Crkvi.« Da rad s obiteljima ne bi ostao tek apstraktna želja, Aušić neprestano potiče mlade obitelji da se uključe u nadbiskupijske susrete obitelji, a i sam se konkretno trudi dovesti »zanimljiv sadržaj« u župni kontekst. Tako se djeca i mladi u Vrbanji i Soljanima odnedavno okupljaju i na ljetnim oratorijima, s vremena na vrijeme organizira se i predavanje psihologa za roditelje o suvremenim izazovima u odgoju djece, a župa u suradnji s općinom i policijom udomljava i slične susrete edukativnoga karaktera. Župno pastoralno vijeće čine žene, a ekonomsko muškarci – lektori. Kateheze za mlade namijenjene su ne samo krizmanicima i prvopričesnicima, nego svim uzrastima djece.
Baština nije »zatočena« u muzeju
»Svaki župnik, jasno, dolazi i sa svojom određenom ‘filozofijom’, međutim tradicija je ono što povezuje službu svakoga župnika. Ona kod nas nije zamrla, premda ima puno ‘modernih izazova’«, rekla je vrbanjska sakristanka Mirjana Stjepanović. Jaka je u Vrbanji svijest o potrebi čuvanja baštine predaka, napominje sugovornica te navodi njegovanje zlatoveza i ručnoga šlingeraja, ali i dugu povijest lokalnih kulturno-umjetničkih i vatrogasnih društava. Ovdašnja baština nije »zatočena« u kakvu muzeju, nego zablista u svim većim prigodama – uz važne blagdane ili uz obljetnice kao 2021. godine, kada je u Vrbanji proslavljena 200. godišnjica izgradnje župne crkve, podsjetila je sugovornica.
No vrbanjska crkva nije ispunjena samo o važnim prigodama, nego i sasvim običnim nedjeljama, kakva je bila i nedjelja pohoda Glasa Koncila. Iako su crkvom dominirale sijede glave, i mnoga mlada lica ugradila su se u sliku. Red za pričest bio je poduži, što svjedoči da se još drži do redovitoga sakramentalnoga života. U korizmi živi pobožnost križnoga puta, a u svibnju i listopadu u Vrbanji je jaka i molitva krunice. U studenom, uz godišnjicu pada Vukovara, istaknuto mjesto u molitvi za žrtve rata imaju najmlađi – prvopričesnici, krizmanici i ostala djeca. Specifičnost je Vrbanje i »crkva na stanici«, podignuta u čast sv. Nikole Tavelića u davnim desetljećima kada crkva Preslavnoga Imena Marijina nije mogla na nedjeljnim misama primiti sve vrbanjske vjernike. Kontinuitet se zadržao – u crkvi sv. Nikole Tavelića mise se i dalje slave svake nedjelje.
»Nije mlade teško ‘natjerati’ u crkvu nedjeljom«
I u Soljanima se vide plodovi župnikova rada s preostalima, s biblijskim ostatkom. Oko nedjeljne euharistije okuplja se lijep broj vjernika, a uz župnika je pri oltaru dvadesetak ministranata. »Sretni smo što u nas još uvijek nije mlade teško ‘natjerati’ u crkvu nedjeljom. Možemo reći da gradimo na dobrim temeljima. Roditelji su katehizirani tradicionalno, sami su redoviti na misama, pa su s njima svake nedjelje i njihova djeca«, pojašnjava vjeroučiteljica Marija Marušić, kojoj su u soljanskoj župi povjerene kateheze s mladima, a povremeno je uključena i u čitače i sakristanske poslove. Soljani, naime, imaju i svoje redovite »svete Marte«, koje se iz tjedna u tjedan nenametljivo brinu o urednosti i čistoći župne crkve.
Red za pričest na misi u Soljanima također je poduži, a i osnovna župna struktura identična je kao u Vrbanji: svibanjske i listopadske pobožnosti, križni put, pastoralna i ekonomska vijeća, čitači, zborovi… »Ima nas desetak, uglavnom starijih članova. Dolazimo i na probe redovito koliko možemo. Važno je da ono što imamo ne izumre. Tko će umjesto nas čuvati našu tradiciju?« napominje Soljanka Ljiljana Šnajder, članica jednoga od dvaju župnih zborova. U Soljanima, naime, djeluje »mlađi« zbor, čija je snaga suvremena duhovna šansona, i »stariji«, koji se drži tradicionalnih pučkih napjeva. U župi je djelatan i Caritas – ne kao »strukturirana« župna zajednica s konkretnim brojem redovitih pomagača, nego po potrebi, ponajviše uz velike blagdane i posebne prigode.
Dvije budućnosti Vrbanje i Soljana
