Osim razgranate mreže hrvatskih katoličkih misija diljem svijeta i pohoda svim kontinentima na kojima su živjeli Hrvati, hrvatski su biskupi vitalnu povezanost domovinske i iseljene Hrvatske čuvali i posebnim porukama uz iseljenički dan koji se u Katoličkoj Crkvi najčešće slavio u danima netom nakon Božića. Činili su to na osobit način u prijelomnim trenutcima novije hrvatske povijesti, krajem osamdesetih i, jasno, ratnih devedesetih, kada su uspijevali opipati bilo hrvatskoga naroda i pružiti duhovni lijek na njegove tolike patnje. Neke poruke upućene u dramatičnim okolnostima prije tri desetljeća ne gube aktualnost ni u današnjim prilikama.
Hrvatski su biskupi tako 1988. godine, kada je pad komunizma bio neizbježan, a rasplet jugoslavenske krize još neizvjestan, u poruci uz iseljenički dan među ostalim pisali: »Množe se godine izbivanja brojnih naših ljudi izvan domovine i godine naših zajedničkih napora da u tuđem svijetu ne izgube same sebe, da ne zaborave svoje vjere i svoga naroda. Oni su potrebni domovini i domovinskoj Crkvi, a ta hrvatska domovina i ta Crkva potrebne su njima. Narod i Crkva bez njih su siromašniji i slabiji, a oni su bez čvrstih veza s Crkvom i domovinom bez svojih korijena, bez svog ponosa, izloženi na milost i nemilost mnogim nedaćama«, prenio je Glas Koncila o Božiću 1988. riječi hrvatskih pastira.
Kada se slavio iseljenički dan 1990. godine, svijet i Europa svjedočili su tektonskim promjenama. Nakon pada Berlinskoga zida poput domino-kocki rušili su se komunistički poredci koji su desetljećima gušili civilizirane europske i druge svjetske narode. Jasno, sve je to svoj odjek dobilo i na stranicama Glasa Koncila. Tako je u broju 52 s nadnevkom od 30. prosinca 1990. nakon višegodišnje borbe i »manevriranja« s njegovim opreznim spomenom na stranicama Glasa Koncila u sklopu iseljeničkoga dana i ime Alojzija Stepinca odjeknulo snažnije nego ranije. Poruka hrvatskih biskupa bila je intonirana u duhu Stepinčevih promišljanja o hrvatskom iseljeništvu, a kao novinska oprema poruci upotrijebljen je vitraj Ive Dulčića iz crkve Majke Božje u Essenu.
»Iseljena Hrvatska bila je u ono doba strogo odijeljena od Domovine. Hrvate u iseljeništvu velikim su dijelom proglašavali neprijateljskom emigracijom. Oni isti koji su na prežalosnom suđenju bezobzirno vrijeđali nadbiskupa Stepinca usudili su se i hrvatsko iseljeništvo proglasiti otpadom hrvatskoga naroda. Sudbina poniženog naroda doista se sažela u sudbinu poniženoga Kardinala. No baš je zbog toga njegov grob postao svjetlom i nadom i crkvenoga i narodnoga uskrsnuća… Jer sve dok u svjetskoj javnosti nije zablistao Stepinčev lik, protuhrvatska klevetnička propaganda uvelike je uspijevala ozloglašavati hrvatsko ime među narodima. Otkad se širom svijeta sve ponosnije mogosmo zvati Stepinčevim narodom, otad nas je sve više dobronamjernih ljudi u mnogim narodima počelo istinski poznavati i cijeniti«, pisali su hrvatski biskupi krajem prosinca neizvjesne 1990. godine.
Najsnažnije poruke o presudnoj povezanosti domovinske i iseljene Hrvatske odaslao je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić krajem prosinca dramatične 1991. godine. »I možda je naša raseljenost diljem svijeta bila u planu Božje providnosti da gotovo jedna trećina hrvatskoga nacionalnoga bića raspršena po svim kontinentima u ovim sudbonosnim danima za Hrvatsku priskoči u pomoć i spasi dvije trećine u Domovini i obnovi i podigne Lijepu našu koju agresor tako nesmiljeno uništava. Nama je poznato kako su se hrvatski iseljenici u svijetu s velikom ljubavlju organizirali u slanju novca, hrane, lijekova i odjevnih predmeta, o čemu nam svjedoče dnevni dolasci kamiona iz zemalja Zapadne Europe i sve veći broj kontejnera iz prekomorskih zemalja«, zapisao je u poruci kardinal Kuharić te ponovno apelirao prema hrvatskomu iseljeništvu da nastavi sa svojim nesebičnim pomaganjem ranjenoj Hrvatskoj:
»I dok iseljenoj Hrvatskoj odajemo priznanje za sve što je do sada učinila za Hrvatsku, pozivamo je da udvostruči i poveća svoje napore oko pomoći našim prognanicima. Ako svoj teško zarađeni novac ulože u korist svojih nesretnih sunarodnjaka koji su ostali bez svega u Hrvatskoj, bit će to najbolje uloženi novac u banku Božjeg Srca koje će ih obasjati svojom milošću i nagraditi njihovu nesebičnost.«
U vrijeme rata trebalo je neprestano održavati nadu u svjetlo koje pobjeđuje mrak. To je poruka koja je »iskočila« iz poruke hrvatskih biskupa o iseljeničkom danu 1992. godine. »Sjetimo se samo kako smo se tijekom dugih desetljeća komunističke vlasti ustrajno i nepokolebljivo nadali da nas Bog ne će zaboraviti. Prolazile su godine, nigdje se nisu vidjeli znakovi promjene; i velike svjetske sile davale su nam znati da se zapravo nemamo čemu nadati. Onda je, kad se ispunilo vrijeme, Providnost okrenula novu stranicu povijesti, i komunističkim režimima došao je kraj. Tako će doći kraj i ovom ratu, ovoj agresiji na našu slobodu i povijest, na naše postojanje i mir.«
U ratnim je okolnostima neprestano trebalo poticati i na narodnu slogu. A kada je domovina bila oslobođena od velikosrpske okupacije, središnje su mjesto u porukama hrvatskih biskupa uz iseljeničke dane zauzimali apeli za povratak izbjeglih na njihova porušena ognjišta, ali i poticaji hrvatskoj dijaspori da se odvaži vratiti u Hrvatsku, zemlju svojih očeva i djedova. Ponovno, najsnažnije poruke odaslao je kardinal Franjo Kuharić. U poruci uz iseljenički dan 1997. godine kardinal Kuharić, koji je tada bio zagrebački nadbiskup u miru, zapisao je: »Mnogi se sjećate koliko sam vam puta na velikim skupovima od Vancouvera do Sydneya, od Johanesburga do Stockholma ponovio Matoševu riječ: ‘Dok je srca bit će i Kroacije.’ Srce znači: čista savjest, kršćanski život, ljubav prema Bogu i čovjeku. Srce znači dobrotu koja isključuje svaku mržnju i neslogu… Ako bismo dopustili da nas tuđinska mržnja tako otruje da i mi postanemo ljudi bez srca, bez sloge, pravednosti i ljubavi, kakvu bi budućnost imala Hrvatska, kakvu bi budućnosti imali Hrvati u Bosni i Hercegovini?«
