ISKUSTVA KRŠĆANA IZ SIRIJE KOJI ŽIVE U HRVATSKOJ Dolazak među katolike ulijeva sigurnost

U Hrvatsku je proteklih mjeseci u sklopu europske strategije upravljanja migracijama stiglo dvjestotinjak Sirijaca, no već i prije toga programa preseljenja u Hrvatsku stizali su i drugi migranti i izbjeglice s Bliskoga istoka bježeći od rata i drugih nevolja, koji su svoj dom pronašli u Hrvatskoj, gdje izražavaju kršćansku pripadnost. Iako ih nema mnogo, o njima se rijetko čuje. Izbjeglice s kojima smo razgovarali svjedoče da im je drago što su došli u kraj koji je većinom kršćanski i što mogu vidjeti mnogobrojne crkve.

Zajedničko koračanje u duhovnosti

Iz Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) rekli su da oni ne gledaju vjersku pripadnost onih s kojima rade, no imaju pregled izražavaju li izbjeglice potrebu za vjerskom pripadnošću i uključivanjem u zajednice te koliko im je važna vjera. Suradnica za komunikacije JRS-a Martina Prokl Predragović svjedoči: »Osobe kojima služimo, koje pratimo i čije potrebe i prava zagovaramo za nas su prvo ljudi u potrebi, koje ne dijelimo ni po kojoj osnovi i svima pristupamo jednako. Među njima nema toliko katolika, no ima kršćana i činjenica da su u kršćanskoj zemlji ulijeva im određenu mjeru sigurnosti, posebice ako su bili suočeni progonima na vjerskoj osnovi.

Među izbjeglicama nema toliko katolika, no ima kršćana i činjenica da su u kršćanskoj zemlji ulijeva im sigurnost, posebice ako su bili suočeni s progonima na vjerskoj osnovi. Dvoje azilanata Tony Toumeh iz Sirije i Ayman Youssif iz Egipta – oboje kršćani – primjeri su pozitivne integracije u hrvatsko društvo.

Prihvaćanje vjerske zajednice, razumijevanje i zajedničko koračanje u duhovnosti svakoj je osobi važno, posebice kada su u teškim životnim situacijama, nose se s proživljenim traumama i nastoje okrenuti novu stranicu – što ne ide uvijek brzo i jednostavno. Za svaku je osobu posebno važan čin potpore i pripadanja. No ne može se generalizirati. Nekim je ljudima vjera vrlo važna, bez obzira koja ona bila, nekima i nije toliko, nego njeguju folklor i određene tradicijske obrasce ponašanja i življenja koje povezujemo s vjerom.«

Već je tri godine u Hrvatskoj te je dobio status azilanta 31-godišnji Sirijac Tony Toumeh, koji svoju budućnost vidi na hrvatskom području. Kada je zbog Dublinskoga sporazuma iz Austrije bio deportiran u Hrvatsku kao prvu zemlju Europske unije, bio je osuđen na izbor – zatražiti azil ili biti smješten u prihvatni centar… »Prošao sam kroz selekciju i na kraju mi je bio odobren azil, država mi je dvije godine plaćala stanarinu, a nedavno sam se preselio u novi stan. Nisam htio ovisiti o socijalnoj pomoći u iznosu od 800 kuna pa sam se brzo zaposlio u slastičarnici – gdje sam radio sve dok u ožujku nisam zaposlen u Isusovačkoj službi za izbjeglice kao prevoditelj«, započinje svoju priču Toumeh, koji odlično vlada hrvatskim jezikom, a u posljednje tri godine učio ga je od volontera JRS-a te na Filozofskom fakultetu.

Nisu s drugoga planeta

»U Siriji i gradu Homsu iz kojega dolazim nismo mogli potpuno slobodno biti vjernici. Sada se govori da je situacija bolja – no to je samo reklama, kršćani ne žive kao ovdje u Hrvatskoj, iako se svake nedjelje okupljaju u crkvama. Jedna od prvih stvari kada sam doznao za Hrvatsku, a koja mi se svidjela, jest da tu pretežito žive kršćani. Zbog toga sam bio jako sretan što sam tu. Sirija je kolijevka kršćanstva pa mi je drago biti tu i vidjeti živu vjeru među ljudima. Kada su me moji roditelji pitali po čemu je Hrvatska poznata, prvo što sam im rekao jest da je većinski katolička zemlja i da u Zagrebu ima mnogo crkava. Bili su zadovoljni. Tu je drugačiji život. Preselio sam se i započeo novi život. Hvala Bogu, našao sam dobre ljude, kolege i prijatelje«, kaže Toumeh i svjedoči da nije imao problema s Hrvatima na putu integracije. Rekao je i da nikada ne će zaboraviti strah i putovanje koje je doživio tijekom dolaska u Europu, posebice plovidbu iz Turske u Grčku. To je, kako svjedoči, bio najgori dio puta jer su putovali u gumenom brodu, dugačkom 8 metara, zajedno sa 45 osoba. Kada je 2011. započeo rat u Siriji, smjestio se u Libanon s već završenom visokom školom agronomije te je tražio bolju budućnost.

Kako je izgledao život u Siriji? Sirijci govore da je klima ista kao i kod njih, životne navike i dnevni ritam također su vrlo slični, svjedoče da su Hrvati mnogo topliji i otvoreniji od stanovnika nekih zapadnih zemalja u koje su prvotno željeli stići… Nerijetko se smiju kada im se postavljaju pitanja kao da dolaze s drugoga planeta – pa odgovaraju: »Sve je to tako i kod nas!« Jasno, neki su osjetili i sporost sustava pa su se razočarali, jer mnogi su željeli nastaviti svoju poduzetničku ili obrtničku karijeru te su se suočili sa zaprjekama. Divno Jadransko more, nogometaši Luka Modrić i Dean Lovren zasigurno pomažu i tako je još lakše zavoljeti Hrvatsku – ponavljaju izbjeglice koji su svoj dom pronašli u Hrvatskoj i uspješno se integrirali.

Od frizera do vlastitoga salona

Azilant iz Egipta Ayman Youssif uspio je unatoč svim zaprjekama doći do cilja i inspirativan je primjer kako se uz upornost i predanost može izgraditi i poduzetnička karijera. Naime, nakon što je taj 28-godišnjak radio kao frizer godinu dana, prije pet mjeseci pokrenuo je obrt i u zagrebačkom naselju Vrbiku otvorio vlastiti frizerski salon. Jedan od najljepših trenutaka u životu, zahvaljujući Gospodinu, za njega je bio dan povezivanja s obitelju u lipnju prošle godine u zagrebačkoj zračnoj luci. »Stigao sam u Hrvatsku iako to nije bila moja prvotna želja – htio sam doći u zapadnu Europu. Kada su me iz Mađarske dopremili u Zagreb, nije bilo jednostavno, no odlučio sam ostati. Bilo je teško, ali vrijeme i boravak u Hrvatskoj – odvojen od supruge Farhe, kćeri Marine i sina Carasa – iskoristio sam za rad i učenje, nisam se htio predati ni odustati. Počeo sam raditi u jednom salonu, a kada sam odlučio pokrenuti samostalan posao, najveći je problem bio pronaći poslovni prostor za najam budući da mnogi ne žele iznajmiti prostor strancima i azilantima«, govori Youssif u pauzi između šišanja dviju mušterija koji su stigli u salon.

Njegova supruga sada pohađa tečaj i stručnu praksu u ustanovi za zdravstvenu njegu »Ćorluka« koju je započela prije četiri mjeseca. Uz učenje o njezi i medicinskom području poučava ih se i hrvatski jezik, a sve posredovanjem Isusovačke službe za izbjeglice koja spaja tražitelje posla i poslodavce koji su u potrazi za poslom. Kći Marina pohađa školu, a sin je u vrtiću i prema riječima Youssifa brzo uče i nemaju problema s integracijom. »Pravoslavne sam vjere, mi smo kršćani u Egiptu manjina. Ovdje u Zagrebu idemo ponekad na liturgiju u hram Srpske pravoslavne Crkve u središtu grada, dobrodošlo se tamo osjećamo, prihvaćeni smo i dobro primljeni«, govori na engleskom Ayman, ali već dovoljno dobro razumije hrvatski.

Da ublaže izbjeglička lutanja
Uz dovoljno upornosti, dobre volje, razumijevanja i komunikacije u Isusovačkoj službi za izbjeglice (JRS) svjedoče mnogim uspješnim iskustvima o integraciji izbjeglica, a njihova je uloga i voditi taj proces onima kojima je odobrena međunarodna zaštita i koji stižu u Hrvatsku iz izbjegličkih naselja u Turskoj. Upravo je krajem svibnja stiglo 55 izbjeglica koji su u Hrvatskoj dobili status azilanata… Suradnica za komunikacije JRS-a Martina Prokl Predragović kaže da proces integracije podrazumijeva pružanje osjećaja stabilnosti i sigurnosti, pravo na stambeno zbrinjavanje, socijalna prava te zdravstvenu zaštitu, kao i pružanje prilike da osoba samostalno pridonese razvitku Hrvatske.
Migracije se ne prestaju događati
»Integracija izbjeglica i svih prisilno raseljenih osoba dvosmjeran je proces, nužno podrazumijeva i prava i obveze te mjere za sve one koji se tih odredaba ne pridržavaju. U Isusovačkoj službi za izbjeglice kulturni medijatori i prevoditelji te drugi djelatnici svakodnevno obavljaju poslanje pratitelja izbjeglica na njihovu putu te im pružaju podršku, savjetovanje i pomoć prilikom ostvarivanja njihovih prava, ali i izvršavanja obveza koje iz njih proistječu kako bi se što prije uklopili u novo društvo te počeli pridonositi svojim znanjem i zalaganjem«, napominje Martina Prokl Predragović i poziva na suradnju svih relevantnih dionika kako bi se izgradio sustav koji dobro funkcionira.
Na takvu konkretnu solidarnost prema izbjeglicama, koja podrazumijeva ljudska i humana djela milosrđa i podrške – ali istodobno i poštovanje zakona i običaja zemlje domaćina – poziva i papa Franjo, obrazlaže suradnica za komunikacije JRS-a i ističe da u njihovu Centru za integraciju izbjeglica SOL održavaju svakodnevnu nastavu hrvatskoga jezika i kulture, a organizirane su i radionice i neformalna druženja žena izbjeglica.
»Osim centra SOL prisutni smo i u Prihvatilištu za tražitelje azila u Zagrebu te u Kutini – na oba mjesto pratimo ljude u njihovu iščekivanju odgovora o tome hoće li dobiti međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj i tako dijelimo s njima neizvjesnost i iščekivanje odluke koja može značiti konačan kraj izbjegličkoga lutanja. Velika migracijska kretanja kakvima smo svjedočili 2015. i 2016. daleko su iza nas. No migracije se ne prestaju događati, a izbjeglice i dalje kucaju na vrata Europe tražeći mir, utočište, novi početak i dom
Počinju vraćati svoj dug društvu
Kada je riječ o prihvaćanju izbjeglica u hrvatsko društvo, prva poruka koju ističu predstavnici katoličke udruge u Hrvatskoj koja radi s izbjeglicama jest da se ne smije biti zaveden strahom. »Samo ako dopustimo jedni drugima prostor za razvoj i usavršavanje, možemo zajedno koračati naprijed. Zatvorene zajednice propadaju, a otvorene stvaraju nove mogućnosti za sve svoje članove. Svakodnevno svjedočimo kako ljudi kojima je Hrvatska postala novi dom, nakon što ih početno osnažimo, vratimo samopouzdanje poljuljano životnim nedaćama i osobnim tragedijama gubitka doma i najmilijih i života kakav su poznavali, uskoro pokažu sav svoj potencijal i društvu počinju vraćati svoj dug, iskoristivši tako svoje znanje i vještine na dobrobit zajednice. Nedavno smo tako sudjelovali na riječkom korzu u akciji javnoga kuhanja donirane hrane. Kuhali su naši novi susjedi iz Irana i Sirije.«
Kako govori papa Franjo u svojoj poruci za Svjetski dan selilaca i izbjeglica, nije riječ samo o migrantima, riječ je o svima nama i riječ je o ljubavi… »Upravo je susret, međusobno bolje upoznavanje, prenošenje točnih i istinitih informacija te ustrajnost u dijalogu put kojim želimo izgraditi društvo razumijevanja i podrške. Često su strahovi posljedica lažnih vijesti i senzacionalističkoga izvještavanja u kojem često nema puno istine ili se manipulira poluistinitim informacijama«, zaključila je Martina Prokl Predragović.

IZVORGlas Koncila br. 24/2019.
Prethodni članakKAD DJECA VIŠE NE ŽELE U ŠKOLU, TO POSTAJE I GOSPODARSKI UTEG Moguće je spriječiti ispadanje iz obrazovanja
Sljedeći članakUZ AKTUALNI MEDIJSKI PROTAGONIZAM Medijsko stvaranje »predsjedničkih kandidata«