U Hrvatsku je proteklih mjeseci u sklopu europske strategije upravljanja migracijama stiglo dvjestotinjak Sirijaca, no već i prije toga programa preseljenja u Hrvatsku stizali su i drugi migranti i izbjeglice s Bliskoga istoka bježeći od rata i drugih nevolja, koji su svoj dom pronašli u Hrvatskoj, gdje izražavaju kršćansku pripadnost. Iako ih nema mnogo, o njima se rijetko čuje. Izbjeglice s kojima smo razgovarali svjedoče da im je drago što su došli u kraj koji je većinom kršćanski i što mogu vidjeti mnogobrojne crkve.
Iz Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) rekli su da oni ne gledaju vjersku pripadnost onih s kojima rade, no imaju pregled izražavaju li izbjeglice potrebu za vjerskom pripadnošću i uključivanjem u zajednice te koliko im je važna vjera. Suradnica za komunikacije JRS-a Martina Prokl Predragović svjedoči: »Osobe kojima služimo, koje pratimo i čije potrebe i prava zagovaramo za nas su prvo ljudi u potrebi, koje ne dijelimo ni po kojoj osnovi i svima pristupamo jednako. Među njima nema toliko katolika, no ima kršćana i činjenica da su u kršćanskoj zemlji ulijeva im određenu mjeru sigurnosti, posebice ako su bili suočeni progonima na vjerskoj osnovi.
Prihvaćanje vjerske zajednice, razumijevanje i zajedničko koračanje u duhovnosti svakoj je osobi važno, posebice kada su u teškim životnim situacijama, nose se s proživljenim traumama i nastoje okrenuti novu stranicu – što ne ide uvijek brzo i jednostavno. Za svaku je osobu posebno važan čin potpore i pripadanja. No ne može se generalizirati. Nekim je ljudima vjera vrlo važna, bez obzira koja ona bila, nekima i nije toliko, nego njeguju folklor i određene tradicijske obrasce ponašanja i življenja koje povezujemo s vjerom.«
Već je tri godine u Hrvatskoj te je dobio status azilanta 31-godišnji Sirijac Tony Toumeh, koji svoju budućnost vidi na hrvatskom području. Kada je zbog Dublinskoga sporazuma iz Austrije bio deportiran u Hrvatsku kao prvu zemlju Europske unije, bio je osuđen na izbor – zatražiti azil ili biti smješten u prihvatni centar… »Prošao sam kroz selekciju i na kraju mi je bio odobren azil, država mi je dvije godine plaćala stanarinu, a nedavno sam se preselio u novi stan. Nisam htio ovisiti o socijalnoj pomoći u iznosu od 800 kuna pa sam se brzo zaposlio u slastičarnici – gdje sam radio sve dok u ožujku nisam zaposlen u Isusovačkoj službi za izbjeglice kao prevoditelj«, započinje svoju priču Toumeh, koji odlično vlada hrvatskim jezikom, a u posljednje tri godine učio ga je od volontera JRS-a te na Filozofskom fakultetu.
»U Siriji i gradu Homsu iz kojega dolazim nismo mogli potpuno slobodno biti vjernici. Sada se govori da je situacija bolja – no to je samo reklama, kršćani ne žive kao ovdje u Hrvatskoj, iako se svake nedjelje okupljaju u crkvama. Jedna od prvih stvari kada sam doznao za Hrvatsku, a koja mi se svidjela, jest da tu pretežito žive kršćani. Zbog toga sam bio jako sretan što sam tu. Sirija je kolijevka kršćanstva pa mi je drago biti tu i vidjeti živu vjeru među ljudima. Kada su me moji roditelji pitali po čemu je Hrvatska poznata, prvo što sam im rekao jest da je većinski katolička zemlja i da u Zagrebu ima mnogo crkava. Bili su zadovoljni. Tu je drugačiji život. Preselio sam se i započeo novi život. Hvala Bogu, našao sam dobre ljude, kolege i prijatelje«, kaže Toumeh i svjedoči da nije imao problema s Hrvatima na putu integracije. Rekao je i da nikada ne će zaboraviti strah i putovanje koje je doživio tijekom dolaska u Europu, posebice plovidbu iz Turske u Grčku. To je, kako svjedoči, bio najgori dio puta jer su putovali u gumenom brodu, dugačkom 8 metara, zajedno sa 45 osoba. Kada je 2011. započeo rat u Siriji, smjestio se u Libanon s već završenom visokom školom agronomije te je tražio bolju budućnost.
Kako je izgledao život u Siriji? Sirijci govore da je klima ista kao i kod njih, životne navike i dnevni ritam također su vrlo slični, svjedoče da su Hrvati mnogo topliji i otvoreniji od stanovnika nekih zapadnih zemalja u koje su prvotno željeli stići… Nerijetko se smiju kada im se postavljaju pitanja kao da dolaze s drugoga planeta – pa odgovaraju: »Sve je to tako i kod nas!« Jasno, neki su osjetili i sporost sustava pa su se razočarali, jer mnogi su željeli nastaviti svoju poduzetničku ili obrtničku karijeru te su se suočili sa zaprjekama. Divno Jadransko more, nogometaši Luka Modrić i Dean Lovren zasigurno pomažu i tako je još lakše zavoljeti Hrvatsku – ponavljaju izbjeglice koji su svoj dom pronašli u Hrvatskoj i uspješno se integrirali.
Azilant iz Egipta Ayman Youssif uspio je unatoč svim zaprjekama doći do cilja i inspirativan je primjer kako se uz upornost i predanost može izgraditi i poduzetnička karijera. Naime, nakon što je taj 28-godišnjak radio kao frizer godinu dana, prije pet mjeseci pokrenuo je obrt i u zagrebačkom naselju Vrbiku otvorio vlastiti frizerski salon. Jedan od najljepših trenutaka u životu, zahvaljujući Gospodinu, za njega je bio dan povezivanja s obitelju u lipnju prošle godine u zagrebačkoj zračnoj luci. »Stigao sam u Hrvatsku iako to nije bila moja prvotna želja – htio sam doći u zapadnu Europu. Kada su me iz Mađarske dopremili u Zagreb, nije bilo jednostavno, no odlučio sam ostati. Bilo je teško, ali vrijeme i boravak u Hrvatskoj – odvojen od supruge Farhe, kćeri Marine i sina Carasa – iskoristio sam za rad i učenje, nisam se htio predati ni odustati. Počeo sam raditi u jednom salonu, a kada sam odlučio pokrenuti samostalan posao, najveći je problem bio pronaći poslovni prostor za najam budući da mnogi ne žele iznajmiti prostor strancima i azilantima«, govori Youssif u pauzi između šišanja dviju mušterija koji su stigli u salon.
Njegova supruga sada pohađa tečaj i stručnu praksu u ustanovi za zdravstvenu njegu »Ćorluka« koju je započela prije četiri mjeseca. Uz učenje o njezi i medicinskom području poučava ih se i hrvatski jezik, a sve posredovanjem Isusovačke službe za izbjeglice koja spaja tražitelje posla i poslodavce koji su u potrazi za poslom. Kći Marina pohađa školu, a sin je u vrtiću i prema riječima Youssifa brzo uče i nemaju problema s integracijom. »Pravoslavne sam vjere, mi smo kršćani u Egiptu manjina. Ovdje u Zagrebu idemo ponekad na liturgiju u hram Srpske pravoslavne Crkve u središtu grada, dobrodošlo se tamo osjećamo, prihvaćeni smo i dobro primljeni«, govori na engleskom Ayman, ali već dovoljno dobro razumije hrvatski.
