Moje je pitanje vezano uz tek vjenčane i one koji bi se tek trebali vjenčati, a pripadaju krugu mojih prijatelja. Oni, naime, imaju problem sa sakramentom ispovijedi prije vjenčanja jer žive u grijehu. Doskočili su tomu tako što lažu na ispovijedi ili kažu sve, ali se iskreno ne pokaju za svoje grijehe. Koliko znam, ispovijed nije valjana ako se nismo iskreno pokajali. Pitam se dakle, s obzirom na to da nekima ispovijed prije vjenčanja nije valjana, može li Crkva poništiti taj brak ako se dokaže neispravnost ispovijedi? Možda je pitanje suvišno, ali prilikom rastave supružnici bi se mogli pozvati na to.
Čitatelj
U pravu ste kada kažete da je za ispovijed važno iskreno kajanje za grijehe i obraćenje srca, pa nas žalosti činjenica da Vaši prijatelji sakrament pomirenja shvaćaju prilično olako. Možda biste ih Vi, nekom bratskom opomenom kako ju preporučuje sveti Pavao, mogli podsjetiti da ne postupaju dobro. Katekizam Katoličke Crkve (KKC) uči nas, naime, da je potrebna unutarnja pokora, da pokornička djela bez te unutarnje pokore ostaju »neplodna i lažna«, a »unutarnje obraćenje teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore«, piše u broju 1430 Katekizma, koji u sljedećem navodi: »Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćenje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti« (KKC, br. 1431), a kako je čovjekovo srce »teško i otvrdnulo«, Bog mu treba dati novo srce jer je »obraćenje prije svega djelo Božje milosti, koja nam srca vraća Bogu«, pri čemu nam sam »Bog daje snage da počnemo iznova« (KKC, br. 1432). Pokora pak (a to vrijedi i za nas, za Vas i za Vaše prijatelje koje spominjete u svojem pitanju) »obvezuje grešnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijed; te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu« (KKC, br. 1450), a među pokornikovim činima kajanje je na prvom mjestu. To je »bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti« (KKC, br. 1451). Lagati na ispovijedi također je grijeh jer ispovijed mora biti »pojedinačna i cjelovita« i to je jedini način da se dobije odrješenje kako bi se grješnik pomirio s Bogom i Crkvom te se postigli duhovni učinci: »pomirenje s Bogom; otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima; otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha; mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha; povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu« (KKC, br. 1496). Teško nam je vjerovati da bi Vaši prijatelji, ako su istinski vjernici koji se doista iz pravih vjerničkih pobuda žele vjenčati u Crkvi, već unaprijed odlučili stupiti u kršćanski brak tako površno, pa nam se čini – premda ih ne želimo opravdavati – da možda u društvu razgovaraju na daleko površniji način, što ne opravdavamo, a nadamo se da u ispovijedi ipak postupaju na drugačiji način i da iskreno priznaju svoje grijehe i da se iskreno za njih kaju. Naposljetku, vjerujemo da Vam je poznato da se među uvjetima za valjano sklopljenu ženidbu i brak u Katoličkoj Crkvi valjana ispovijed ne spominje, ali to ne znači da bi se bilo tko smio ponašati i odnositi prema sakramentu ispovijedi onako kako Vi opisujete, jer bi tada ispovijed bila nevaljala, a ako bi se sakrament ženidbe sklapao za vrijeme mise, onda bi i (eventualno primljena) pričest bila svetogrdna jer »priliči da se budući supružnici pripreme za ženidbeno slavlje pristupajući sakramentu pokore« (KKC, br. 1621). Konačno, Zakonik kanonskoga prava u kanonu 1065, paragrafu 2 navodi: »Da bi se plodonosno primio sakrament ženidbe, zaručnicima se usrdno preporučuje da prime sakramente pokore i presvete euharistije«, a u kanonima od 1083 do 1094 govori se o zaprjekama za sklapanje ženidbe i onome što ju čini nevaljalom, no nevaljala ispovijed ne spominje se među tim zaprjekama. Preporučujemo da pročitate i kanone od 1095 do 1107 koji govore o ženidbenoj privoli.
